Evo još jedne predstave koja svojom depresivnošću sigurno neće ispuniti gledalište nadom i optimizmom. Pisac komada Joël Pommerat toliko je uvjeren u suvremenu beznadnost ljudske egzistencije da njegov tekst predstavlja mračni niz od preko dvadesetak morbidnih skečeva u kojima je svijet prikazan kao beskrajna džungla neprestane emotivne tiranije. Ono čega u tom svijetu nema je ono najbitnije – prava ljubav. Paradoksalno, smatra Pommerat, ljudi današnjice se iz petnih žila trude da zgrabe ljubav po svaku cijenu, ali tom očajničkom željom ili od ljubavi stvaraju demona egocentričnosti, ili je udave seksualnim perverzijama, ili upropaste nedostatkom topline. U tom smislu, ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ odigrano je u Gavelli kao studija slučaja nakaznih ljudskih odnosa, odnosno kao neka vrsta sumornih stilskih vježbi iz nevoljenja.
Naravno, sav taj festival pervertiranih ljubavi, histerija i sloma živaca trebao bi biti grupna slika današnjih ljudi koji su izgubili i ljudski i emotivni kompas, pa ‘Dvije Koreje’ predstavljaju i neki mračni rekvijem za svaki čovjekov pokušaj ostvarivanja sreće. U taj pokušaj naime ne vjeruju ni autor teksta ni redatelj predstave Paolo Magelli, jer kada bi bilo imalo drugačije, onda bi se taj pokušaj u njoj zasigurno vidio. Dobra usporedba je nedavna ZKM-ova predstava ‘Hinkemann’ koja sva odiše najcrnjom dijaboličnom atmosferom i najdubljim čovjekovim poniženjem, ali na samom kraju (zbog toga su gledaoci njome toliko oduševljeni) dvoje ljudi koji moraju otići u smrt u isto se vrijeme i istinski vole. Oni naime ne žele odustati od ljubavi. U Gavellinoj pak predstavi gledamo različite priče povezane istom zlovoljom: luda sestra drugoj sestri upropaštava brak, šef seksualno iskorištava svoju tajnicu želeći da ostanu na poslovnoj distanci, svećenik radi to isto za novac ali prostitutki tvrdi da je voli, netko drugi se ubija zbog visoke alimentacije, netko treći ljubomorom razara sve oko sebe, a onaj četvrti i peti mora njegovati dementnu suprugu ili se želi razvesti – vrata ljudske topline posvuda su zatvorena.
U predstavi, kao na modnoj pisti, promiču grimase neiskrenosti, hladnoće ili iznakažene strasti; marširaju obnažena ljudska tijela, klate se spolovila i ispadaju sise iz grudnjaka, pa se čini kao da Magelli mazohistički uživa u tom prometu ljudskog mesa koji nam prema kraju postaje sve odvratniji. Glumački ansambl, koji su činili Ksenija Pajić, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Nataša Janjić, Tena Nemet Brankov, Petra Svrtan, Janko Rakoš, Ranko Zidarić, Enes Vejzović i Igor Kovač, odigrao je ovu predstavu na visini glumačkog zadatka, ali problem ‘Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja’ nije kvaliteta njezine izvedbe nego narav ideje, kako pisca tako i redatelja. Naime, ta ofenziva nasilja i opscenosti koja već duže vrijeme zapljuskuje evropsko kazalište (‘fizički teatar’, ‘kazalište grubosti’, ‘teatar krvi i sperme’) gotovo da je danas zakrila zdravorazumsko pitanje: Čemu služi ta estetika ružnog? Da bi se čovjek preispitao i vratio sebi i pravim vrijednostima? Sigurno ne. Čak i u programskoj knjižici ove predstave piše kako se u njoj radi o ‘prikazama koje kao da izranjaju iz magle i opet se u tu maglu vraćaju’, a ta beskrajna potraga nastavit će se i nakon što junaci napuste Pommeratovu dramu i Gavellinu scenu… S obzirom na to da trenutno nikakve šanse za katarzu nema, onda vrijedi postaviti drugo pitanje: Nije li taj neurotični, uvijek nezadovoljni čovjek, koji zapravo i ne želi biti sretan, pravo lice ne samo ove civilizacije nego i dobrog dijela današnje kulture i modernog kazališta?
