>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Nepoznati Zagreb

Pavao Pavličić, ‘Bakrene sove’ (Mozaik knjiga, Zagreb 2018.): Jubilarni naslov u Pavličićevoj bibliografiji ne nudi ništa spektakularno, ali donosi priču s kojom njegove čitateljice i čitatelji teško mogu ostati nezadovoljni

Sredovječnom profesoru povijesti umjetnosti, autoru monografije o zgradi nekadašnje Sveučilišne knjižnice i današnjega Državnog arhiva u Zagrebu, jednog se dana javlja bivši student Mijo, friško zadužen za upravljanje konzervatorskim radovima u spomenutoj zgradi. On je nabasao na kutak građevine koji se ne podudara sa stanjem na tlocrtu, i zaključio da tamo vjerojatno postoji neucrtana, zazidana prostorija. Kad se uvjere da je doista tako, neimenovani protagonist i Mijo na svoju ruku provaljuju u tajnu sobu, gdje ih čeka nevjerojatno otkriće: crteži nastali krajem devetnaestog stoljeća koji, uz minimalna odstupanja, prikazuju panoramu današnjega Zagreba. Ubrzo će se ispostaviti da crteži predstavljaju samo vrh ledenog brijega, te da postoji cijela skrivena povijest Zagreba – povijest u čijem se žarištu nalazi matematički sustav pomoću kojeg je navodno moguće predvidjeti buduće događaje. Eto, u kratkim crtama, zapleta romana ‘Bakrene sove’, reklamiranoga kao jubilarna stota knjiga pisca, teoretičara, umirovljenoga sveučilišnog profesora i akademika Pavla Pavličića.

Po svojoj osnovnoj tematsko-motivskoj postavci i žanrovskom kodu, ‘Bakrene sove’ možemo odrediti kao zavjerenički triler sa snažnim fantastičnim elementom. Međutim, riječ je o poprilično neobičnom trileru. Recimo, uporedo sa zavjereničko-fantastičnim zapletom odvija se i ljubavna priča čiji su akteri pripovjedač i arhivistica po imenu Franka, koja njega i Miju slučajno iznenadi na djelu. Liku Franke u domaćoj prozi inače nije lako pronaći pandan: ona je svojevrsna antifatalna žena, figura koja osim tjelesne ljepote utjelovljuje i empatiju, hrabrost i mudrost. Uz to, tempo radnje izrazito je spor, introspektivna izlaganja protagonista-pripovjedača zapremaju gotovo isto toliko prostora koliko i fabularni obrati i gradacija napetosti, dok sama prijetnja koja se nadvija nad junacima ostaje nejasno definirana. Tako se između bombastične, briljantno smišljene premise romana s jedne, te njegove nenametljive, povremeno i antiklimaktične realizacije s druge strane, mjestimice javlja upadljiv kontrast.

Međutim, i unatoč ovoj manjkavosti u izvedbi ‘Bakrene sove’ ostaju uzbudljivo i sjajno ispripovijedano štivo. Pavličić je još jednom dokazao da je dovoljno vješt pripovjedač i dovoljno maštovit graditelj fiktivnih svjetova da, i onda kad odveć ne mari za aspekte teksta kao što su karakterizacija ili dramaturška razrada, proizvede kvalitetan page turner – na način na koji to nitko drugi u našim književnostima vjerojatno nije u stanju. Također, fantastična komponenta u ‘Bakrenim sovama’ ne prerasta u alegoriju ili metaforu koja u konačnici ‘zatvara’ tekst, kao što to često zna biti slučaj u Pavličićevim romanima (i što ponegdje, recimo u NIN-ovom nagradom ovjenčanom ‘Večernjem aktu’, posve dobro funkcionira, dok drugdje, kao npr. u recentno objavljenom romanu ‘Glasnik, vlasnik, hodočasnik’, djeluje naprosto usiljeno). Naprotiv, ‘Bakrene sove’ čak ispostavljaju i neku vrstu otvorenog kraja – što im bez daljnjega daje na svježini.

Jubilarni naslov u Pavličićevoj bibliografiji ne nudi ništa spektakularno, ali donosi priču s kojom njegove čitateljice i čitatelji teško mogu ostati nezadovoljni. Kad je posrijedi recepcija Pavličićevih romana, osobito onih fantastičkog žanra, u proteklih dvadesetak godina, čitateljstvo i predstavlja odlučujući faktor; što se tzv. stručne javnosti tiče, istinska recepcija kao da se već odavno svela na komemoriranje živog klasika. Ovaj otud dospijeva u paradoksalan položaj: naširoko čitan, a opet nepročitan, s godinama vjerojatno i sve nepročitaniji, na način koji se ne može opravdati imanentnim odlikama njegovog pisanja.

1/1