>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Porijeklo porodice i zločina

Leïla Slimani, ‘Uspavanka’ (s francuskoga prevela Vlatka Tor, Fraktura, Zagreb 2018): Od prve rečenice roman grabi naprijed neumoljivo, nemilosrdno, skrećući, trzajući, čas lijevo, čas desno, prateći priču o usamljenoj dadilji i obitelji njezinih poslodavaca onako kao što morski pas prati trag krvi

Beba je mrtva. Nekoliko sekundi je bilo dovoljno – prve su dvije rečenice romana ‘Uspavanka’. I posljednje rečenice prvog poglavlja su šokantne: ‘Adam je mrtav. Mila će podleći ozljedama.’ No najšokantnije dvije nalaze se malo više. Majka je kući krenula ranije. Razmišljajući kako će iznenaditi djecu, svratila je u pekarnicu. ‘Kupila je kruh, desert za djecu i kolač s narančom za dadilju. Ona taj najviše voli’… Zamišljamo kako je ulazeći u stan taj kolač ostavila na kuhinjskom stolu. Kako je tamo stajao dok su odvodili dadilju. Kako se kolač s narančom polako sušio u mračnom i pustom stanu u kojem je tog popodneva dadilja Louise ubila Adama i Milu.

‘Uspavanka’ je morski pas. Od prve rečenice roman grabi naprijed neumoljivo, nemilosrdno, skrećući, trzajući, čas lijevo, čas desno, prateći priču o usamljenoj dadilji i obitelji njezinih poslodavaca onako kao što morski pas prati trag krvi. Teško je zamisliti da se ovakav tekst proda u 650.000 primjeraka (samo u Francuskoj), prevede na više od 30 jezika i da osvoji Goncourta. Leïli Slimani, spisateljici francusko-marokanskih korijena, rođenoj 1981. u Rabatu, uspjelo je sve to. Bit će da je žanrovska potka romana, njegovi elementi trilera, horora, krimića, privukla takozvanu širu publiku. Mladolika spisateljica spretno nas vodi od jedne do druge žanr scene, rekonstrukcije zločina dadilje koja je, eto, puknula. Rečenice su jednostavne, poglavlja kratka, psihologija rudimentarna. Poanta je u brzini, žestini kojom tekst napada. I poanta je u socijalnom kontekstu.

Engelsovsko čitanje ‘Uspavanke’ čini se najispravnije. Ovo je klasna drama. Mlada odvjetnica i njezin suprug, perspektivni glazbeni producent, imaju ‘sve’ (obitelj, karijeru, status, ljubav, seks, stan, auto, prijatelje, putovanja), a dadilja nema ništa od toga. To je točka pucanja. Svatko od nas tko je koristio usluge dadilje, spremačice, peglačice, maserke itd., ili koji je te iste usluge pružao, zna o čemu roman Leïle Slimani govori. Ulaskom u takav socijalni odnos stvaraju se drastične klasne razlike. Spremačice pospremaju tuđe krevete, dadilje se brinu o tuđoj djeci. I koliko god im poslodavci na tome bili zahvalni, izokrenutu situaciju doživjeli bi kao loš san. I u ‘Uspavanki’ klasna situacija sve određuje. Sekundarna je i činjenica da je majka magrepskog podrijetla, a dadilja francuskog. Bitno je da je majka mlada, obrazovana i profesionalno uspješna žena, a da je dadilja sredovječna žena s podstanarskim statusom i povremenim poslovima po tuđim kućama. Njezino pucanje samo je posljedica neizdrživosti njezine klasne pozicije, neimanja ničega. I sve ono što je uistinu impresivno kod Leïle Slimani odnosi se na tu engelsovsku dimenziju romana.

No vratimo se ipak kolaču s narančama. Ostavili smo ga zamotanog u papiru, u vrećici najvjerojatnije, negdje u stanu u kojem se dogodio neobjašnjiv, stravičan zločin. Jurimo zajedno s Leïlom Slimani kroz priču, i dok ona ispisuje obrise ludila, klasne situacije, mi tražimo mrvice tog kolača. Bezuspješno. Ali na samom kraju evo još jednog lijepog detalja s hranom. Nakon zločina policijska istražiteljica prolazi stanom. Pokušava registrirati svaki detalj i zabilježiti ga diktafonom: miris sapuna i krvi, zvuk upaljenog televizora i naziv emisije koja je bila na programu. Na stolu nalazi dva ružičasta plastična tanjura s osušenim ostacima ručka. Policijski fotograf fotografira pužiće tjestenine i kockice šunke. To nije kraj, ali s time ćemo završiti.

1/1