>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Seks i kamen

Leïla Slimani, ‘U vrtu čudovišta’ (s francuskoga prevela Vlatka Tor, Fraktura, Zagreb 2019): (Polu)legalizirani promiskuitet autorica predstavlja kroz slučaj kliničke nimfomanije

Godine 1993. ljetni broj magazina ‘Elle’ kao udarnu temu postavio je pitanje: Jeste li drolja? Testu su pristupile poznate novinarke i urednice časopisa, odgovarajući s ponosom da su drolje, uspaljene kuje, kurvice, droce, štogod. Jedna je neiskusnija čitateljica na isto pitanje sramežljivo odgovorila: ‘Jao, nisam!’… Ali valjda ima još vremena! Tek joj je četrdeset ili pedeset i nikad nije kasno za preljub, jer kako inače izaći pred prijateljice, pod svjetla velegrada, ovako inhibirana i spolno osiromašena.

Dakle, rodno i spolno emancipirana suvremena žena sebe titulira kao ‘drolju’ – ili barem želi da to može za sebe kazati. Naziv koji je prije jednog stoljeća za ženu predstavljao socijalnu smrt postao je šik-dodatkom samosvjesnih, seksualno emancipiranih i profesionalno realiziranih, mondenih građanki. Promiskuitet i seksualno eksperimentiranje predstavljaju obogaćenje života i uspon na statusnoj ljestvici; ‘drolje’ su princeze novog potrošačko-hedonističkog društva, a žene koje su u životu imale dva-tri partnera sada su ‘nejebice’ i sirotice nalik onim kućnim robinjama iz tradicionalističko-patrijarhalne ere.

Televizijske serije, ispovjedni romani i romantične komedije dvadeset su godina gurali tu ideju promiskuiteta. Majčinstvo se odbacivalo ili odgađalo, a seksualno slobodan život je imao emancipacijski potencijal. No ne govorimo o stabilnoj, neupitnoj vrijednosti. U romanu ‘U vrtu čudovišta’ Leïla Slimani (polu)legalizirani promiskuitet predstavlja kroz slučaj kliničke nimfomanije. Parižanka Adele ispunjenje ne pronalazi u djetetu, honorarnom novinarskom poslu i aseksualnom suprugu. Ali ni u usputnim vezama s muškarcima. Kompulzivni seks je prije svega sredstvo fizičkog i psihičkog obezvrjeđivanja. ‘Želi da je zgrabe, da joj glavom tresnu o staklena vrata… Htjela bi biti samo stvar usred gomile, da je proždiru, ližu, da je čitavu progutaju… Želi biti lutka, igračka u vrtu čudovišta.’

Za Leïlu Slimani (Rabat, 1981.) kažu da je ‘druga najmoćnija žena u Francuskoj’. Dobitnicu Goncourta za roman ‘Uspavanka’ slušalo se i u Zagrebu, na Festivalu svjetske književnosti, gdje je postavila pitanje može li se sloboda mjeriti brojem muškaraca s kojima smo spavale. Pitanje je, naravno, retoričko, ali ako baš želimo znati odgovor na njega, možemo ga potražiti u romanu ‘U vrtu čudovišta’. Šik-ideja promiskuiteta iz ljetnog broja ‘Ellea’ ovdje se vraća u sferu patologije i psihičke bolesti. O čemu govorimo: kada je ne zadovolji seks s dva muškarca, Adele traži da je koljenom udaraju u spolovilo sve dok joj Venerin brežuljak sasvim ne pomodri…

Ako rodnu slobodu ne mjerimo brojem muškaraca, mjerimo li onda promiskuitet, usputni seks ili nekonvencionalni seksualni život kliničkom patologijom? ‘U vrtu čudovišta’ ne propituje emancipacijski potencijal promiskuiteta. Jedino oslobođenje za Adele jest da umjesto stropova koje je promatrala dok su muškarci ležali na njoj oči usmjeri prema nebu i treperenju sunca u krošnjama; sve pod strogim nadzorom supruga-liječnika. Viktorijanski priručnik ‘Ženska riječ za žene o skrbi za njihovo zdravlje u Engleskoj i Indiji’ Mary Scharlieb kaže da je ‘bolje da ti za vrat vežu mlinski kamen i gurnu te u najdublje jezero nego da postaneš uživateljica opijuma’. ‘U vrtu čudovišta’ nam govori da je bolje za vratom imati mlinski kamen nego biti nimfomanka. Slimani pritom ni u jednom trenutku ne spominje nimfomaniju, ali ‘slučaj Adele’ kao da je pisan u ključu mizoginijske medicine devetnaestog stoljeća.

1/1