>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Nada Beroš

Kosjenka Laszlo Klemar: Muzeji moraju reagirati na diskriminaciju

Kao javne ustanove i mjesta učenja, muzeji moraju djelovati kao neka vrsta korektiva. Tesla, naš najpoznatiji izumitelj i migrant, cijelog je života sanjao novi, bolji svijet. Projektom ‘Nikola Tesla. Migrant’ nastojimo otvoriti Tehnički muzej prema izbjeglicama i tražiteljima azila i učiniti ga mjestom interkulturalnog dijaloga i susreta

Prije nekoliko godina zaputili ste se iz svijeta umjetnosti u svijet tehnike i znanosti. Doktorirali ste na srednjem vijeku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a sada vas nalazimo u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu kao jednu od autorica projekta ‘Skrojene budućnosti?’ Što se to mijenja u području muzejske struke i edukacije kojom se intenzivno bavite posljednjih godina?

Zapravo nikad nisam izašla iz svijeta umjetnosti, samo ga kombiniram i upotpunjujem drugim svjetovima. U Tehničkom muzeju Nikola Tesla (TMNT) počela sam raditi 2017., ‘na zamjeni’, na mjestu muzejske pedagoginje, a od ljeta 2018. radim kao voditeljica projekta ‘Skrojene budućnosti?’ Paralelno vodim, razvijam i prijavljujem i druge projekte manjeg opsega, koji spajaju novomedijsku umjetničku praksu i znanost/tehnologiju. Upravo je to povezivanje jedan od strateških ciljeva muzeja, što otvara brojne mogućnosti rada nekome tko dolazi iz svijeta umjetnosti i humanističkih znanosti, poput mene. Sretna okolnost je da sam ispekla zanat u Muzeju suvremene umjetnosti i upoznala se s novim i eksperimentalnim praksama u muzejskoj edukaciji. Ali i iz prve ruke otkrila koje su to zamke participativnih projekata. No činjenica je da je u Hrvatskoj još uvijek dominantno tradicionalno poimanje muzejske edukacije, koja se u muzejima nerijetko svodi na sekundarnu muzejsku djelatnost namijenjenu primarno djeci nižeg uzrasta. Ali i to se postupno mijenja.

Novi zamah TMNT-a

Zanimljivo je kako je upravo TMNT bio među prvim hrvatskim muzejima koji je s lakoćom usvojio teorijske postavke o ‘edukativnom obratu’ (Irit Rogoff) u koncipiranju alternativnih kustoskih i umjetničkih praksi. Kome trebamo zahvaliti to prakticiranje ‘edukativnog obrata’ u Tehničkom muzeju i naglasak na interdisciplinarnosti i kritičkom pristupu?

Tehnički muzej Nikola Tesla uspješno balansira između vrlo tradicionalnih i novih, alternativnih metoda i praksi. Otvaranje muzeja prema umjetničkoj i općenito neinženjerskoj zajednici, pa i ‘edukativni obrat’ muzeja, svakako je zasluga ravnateljice Markite Franulić, koja i sama dolazi iz ‘umjetničkog područja’. Mislim da je posebno važna bila uspostava suradnje s nevladinim sektorom, stručnjacima i kreativcima različitih profila. To je dalo novi zamah muzeju. Novi smjer u kojem se unazad nekoliko godina počeo razvijati TMNT, a koji uključuje i nov, interdisciplinarni pristup i interpretaciju predmeta i zbirki, prati opće trendove razvoja tehničkih muzeja u svijetu i u tom je smislu zagrebački muzej jako progresivan.

Od 1990-ih do danas posao je izgubilo više od 100.000 tekstilnih radnika, većinski žena. Zbog odlaska posljednje generacije radnica koje su radile u velikim postrojenjima potrebno je zabilježiti njihova vrlo vrijedna znanja, jer ona nepovratno nestaju

Kako biste to objasnili na primjeru projekta ‘Skrojene budućnosti?’ Kakva su vaša očekivanja vezana uz participaciju sudionika u kreiranju projekta, a kakva uz posjetitelje?

Da, radi se o participativnom kulturno-umjetničkom projektu koji se bavi prošlošću, sadašnjošću i budućnošću hrvatske tekstilne industrije. Provodimo ga u partnerstvu s Tekstilno-tehnološkim fakultetom, s kojim smo i otprije surađivali. U fokusu su radnice i radnici tekstilne industrije. Kroz radionice i razgovore s njima, u suradnji s umjetnicima i umjetnicama, nastali su i još nastaju umjetnički radovi koji tematiziraju određenu tvornicu ili središte tekstilne industrije. Ali paralelno nastaje i neka vrsta baze podataka, ‘arhiva’ znanja o radnim procesima, uvjetima rada i radničkoj svakodnevici. Upravo zbog gašenja tekstilne industrije i odlaska posljednje generacije radnica koje su radile u velikim postrojenjima potrebno je zabilježiti ta vrlo vrijedna znanja, jer se ona gube i nepovratno nestaju. Tekstilna industrija je grana koja je najviše pogođena privatizacijom i globalizacijom tržišta. Od devedesetih do danas posao je izgubilo više od 100.000 tekstilnih radnika, većinski žena. Od nekadašnjih tekstilnih giganata, a Hrvatska je bila vodeće središte tekstilne industrije u Jugoslaviji, preživio je samo Varteks i to znatno smanjenih kapaciteta.

Osim tog ‘arhiviranja znanja’, koje biste još ciljeve izdvojili?

Kroz projekt se također propituju i razmatraju pojedine društveno relevantne teme vezane uz tekstilnu industriju – podjela rada, automatizacija, ekologija, samoorganizacija, strukture osjećaja. Među najvažnijim ciljevima je potaknuti ljude na promišljanje, ali i djelovanje. Stoga je i naziv izložbe postavljen u formi pitanja. Je li budućnost tekstilne industrije i radnica/ka odavno skrojena? Ima li tekstilna industrija u Hrvatskoj budućnost i ako da, kakvu?

Projekta vjerojatno ne bi bilo bez potpore Europskog socijalnog fonda (ESF). Vidimo da se ministrica kulture često hvali značajnim sredstvima iz ovog fonda, za koji Ministarstvo provodi natječaj. Ali iz umjetničkih krugova i nevladinih umjetničkih organizacija čuju se glasovi da na natječajima ESF-a mogu sudjelovati i mnogi drugi zainteresirani sudionici iz društvenog sektora, a ne samo iz područja kulture. Smatraju da je nepristojno isticati ta sredstva kao ona koja su bitno povećala proračun za kulturu, a zapravo neprestano dolazi do rezova u tom sektoru. Kakva su vaša iskustva u tom intersektorskom djelovanju?

Projekt ‘Skrojene budućnosti?’ ne bi bilo moguće realizirati bez potpore Europskog socijalnog fonda, no slažem se s tezom da kulturna politika ne može počivati na sredstvima ESF-a, pogotovo stoga što je samo manji dio tih sredstava namijenjen projektima s područja umjetnosti i kulture. Također je važno istaknuti da je opseg kulturno-umjetničkih djelatnosti koje je moguće financirati sredstvima ESF-a vrlo uzak i mnoge je projekte teško ukalupiti na način na koji to zahtijevaju uvjeti natječaja. Budući da je projekt ‘Skrojene budućnosti?’ bio od početka zamišljen kao participativni, utoliko je lakše bilo prilagoditi ga uvjetima natječaja ESF-a. No i mi smo morali odustati od pojedinih aktivnosti koje smo smatrali važnima za ostvarivanje ciljeva projekta, a koje su u procesu evaluacije bile odbijene kao neprihvatljive, poput ciklusa razgovora i rasprava, tribina, projekcija dokumentarnih filmova koji tematiziraju tekstilnu industriju.

Dug ‘staž’ prekarne radnice

Suvremeni umjetnici koje ste odabrali za projekt ‘Skrojene budućnosti?’ u ‘umjetničkom svijetu’ dobro su poznati po svom društveno-umjetničkom angažmanu i preuzimanju uloge glasnogovornika određenih marginaliziranih skupina. Kako izbjeći opasnost banaliziranja pa i instrumentaliziranja takvog pristupa?

Bavljenje participativnom umjetnošću je vrlo sklizak teren i ponekad konačni ishod – umjetnički rad – nezavisnom promatraču može djelovati sjajno, a da osobama koje su bile uključene u proces on nije bio nimalo ugodan te da su prolazeći kroz njega bile dodatno marginalizirane. Mislim da je u konačnici svima manje ili više stalo do umjetničkog ishoda. Možda baš zbog njega ponekad dolazi do instrumentalizacije, pa i eksploatacije sudionika. Tu dolazimo do pitanja etičnosti, a ona opet ovisi o pojedincu. Uvijek će biti dobrih i loših primjera, kao što je oduvijek bilo dobrih i loših umjetnika i dobre i loše umjetnosti. To je neizbježno.

Kulturna politika ne može počivati na sredstvima Europskog socijalnog fonda, pogotovo stoga što je samo manji dio tih sredstava namijenjen projektima s područja umjetnosti i kulture

Kako se razvija projekt ‘Nikola Tesla. Migrant’ koji ste osmislili i započeli u 2018. i koji provodite u suradnji s Centrom za mirovne studije?

Pristalica sam teze da muzeji, kao javne ustanove i mjesta učenja, moraju reagirati na diskriminaciju, kao i općenito na negativne pojave u društvu, djelovati kao neka vrsta korektiva, poticati toleranciju i slobodu govora. Negativan stav prema migrantima u našem je društvu zabrinjavajuće raširen i muzeji ne bi trebali pred tim zatvarati oči. Projektom ‘Nikola Tesla. Migrant’ nastojimo otvoriti muzej prema izbjeglicama i tražiteljima azila i učiniti ga mjestom interkulturalnog dijaloga i susreta, mjestom gdje se ‘lokalci’ susreću s ‘drugima’. Nikola Tesla, naš najpoznatiji izumitelj i migrant, cijelog je života sanjao novi, bolji svijet. Smatrao je da je rješenje za uspostavu boljih međuljudskih odnosa upravo u razvoju tehnologije. To je bio njegov pokretač. Krajnji ishod bežičnog prijenosa energije, na kojemu je najviše radio, trebao je biti povezivanje ljudi, postizanje trajnih prijateljskih odnosa. Muzej koji nosi njegovo ime treba stremiti sličnom cilju. Drago mi je što su uprava muzeja i osnivač prepoznali i podržali ovaj projekt.

Prošle godine je realizirana tribina na temu tehnologije i izbjeglica. Okupila je aktiviste, istraživače, inženjere, programere, dizajnere i sve one koji imaju iskustvo korištenja ili doprinose razvoju i distribuciji tehnoloških inovacija. Upravo se uz njihovu pomoć nastoji ublažiti izbjeglička i humanitarna kriza te potaknuti razmjena znanja i informacija. Na jesen krećemo s realizacijom programa ‘Muzej – mjesto interkulturalnog dijaloga i susreta’, koji je izdanak projekta ‘Nikola Tesla. Migrant’. Osmišljen je i bit će realiziran u suradnji sa Željkom Jelavić (Etnografski muzej), Željkom Sušić (Tiflološki muzej) i mladom aktivistkinjom i interkulturalnom medijatoricom Petrom Matić. Nastojimo potaknuti međusobno razumijevanje i zbližavanje mladih imigranata i učenika zagrebačkih srednjih škola. Rad s mladima je posebno važan zbog zabrinjavajućih rezultata istraživanja koje je među maturantima proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Oni su pokazali da mladi imaju izrazito negativan stav prema imigrantima, ali i manjinama, te da ih više od 50 posto otvoreno podržava njihovu diskriminaciju.

I sami pripadate vojsci diskriminiranih prekarnih radnika. Godinama radite na ugovor na određeno vrijeme, po projektima, s posve neizvjesnom budućnošću koju vam drugi kroje. Kada vam ljudi iz institucija kažu da taj položaj ima i svojih prednosti, što im odgovarate na to kao ‘majka, ne-vjernica, žena, edukatorica’?

Da, imam zaista dug ‘staž’ prekarne radnice i prvenstveno kao majci malog djeteta i ženi na pragu četrdesete ta mi pozicija sve teže pada. Na svu sreću, malo je onih koji sa mnom dijele takva razmišljanja, no svima koji smatraju da ugovor na određeno ima prednosti poručila bih da daju otkaz na svojim sigurnim radnim mjestima i uživaju u ‘privilegijama’ prekarnog rada.

1/2