>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kulturom na kulturu

Razdvojivši potpuno nedijalektički politiku i kulturu, po logici čega je politika nešto nekulturno, a kultura nešto apolitično, učinjen je veliki napor da dojučerašnji poroci sada budu uzdignuti u običaje. Ono o čemu Matvejević 70-ih još može polemizirati kao o tipičnim desnim rekvizitima kulturne reakcije normalizirano je u mainstream

Biti nonkonformistom u građanskom društvu nije osobito teško. Dovoljno je poricati njegove manifestacije, makar i sasvim verbalno, odricati se, čak i prividno, njegovih privilegija. Upisati se u neku opozicijsku stranku ili tek pisati u takvom glasilu. I što je najbolje takve misli ne izgovara tek neki rezignirani suvremenik vremena u kome ‘svega ima i ničega nema’. One su prisutne kroz dobar dio prošloga stoljeća, u kome su se, ponekad i dramatično, i u kulturi izmjenjivali oružje kritike i kritika oružja.

Tako još 70-ih prošloga stoljeća u svojoj zbirci eseja sabranoj pod nazivom ‘Prema novom kulturnom stvaralaštvu’ Predrag Matvejević piše i ove redove: ‘Kada se u nas – u procesima kritičkih stvaralačkih traženja – postavilo pitanje kako biti nekonformističkim stvaraocem a pritom ipak prihvaćati osnove jednog društveno-političkog, pa i kulturnog opredjeljenja zasnovanog na revolucionarnoj osnovi, u našim se stranama izgradio mit da je nekonformist, slobodoumnik, a pogotovo ‘lijepi duh’ svatko tko bilo kako oponira ma kakvoj službenoj stvari ili kursu, makar pri tome koristio tko zna koje desne, tradicionalističke i pasatističke (malo)građanske rekvizite, uključivši, dakako, i one s kojima su se progresivni duhovi u odgovrajućim sredinama odavno uhvatili u koštac ili već razračunali!’ U međuvremenu su oni koji ne prihvaćaju osnove društveno-političkog i kulturnog opredjeljenja zasnovanog na revolucionarnoj osnovi, pa i uz pomoć nekih lažnih revolucionara, izvršili svoj kontrarevolucionarni prevrat. I da, opozicija je došla na vlast. Samo što se ona i dalje, pa i kad spram nje nije bilo bog zna kakvog organiziranog otpora, ponašala kao disidencija. Disidencija na vlasti. Uperivši svoja koplja unatrag – prema u monolit prepravljenoj socijalističkoj prošlosti – ona je vježbala strogoću spram jučerašnjih komesara i poniznost spram onih današnjih, koji nam dolaze iz centara kapitalske moći. I kao da je ta retrogradna demonizacija, to čišćenje koje nije samo etničko, pa i kada joj se tepa izrazom ‘duhovna obnova’ i dalje jedina kulturna politika za koju su sposobne ovdašnje provincijalne vlasti.

Razdvojivši potpuno nedijalektički politiku i kulturu, po logici čega je politika nešto nekulturno, a kultura nešto apolitično, učinjen je veliki napor da dojučerašnji poroci sada budu uzdignuti u običaje. Ono o čemu Matvejević 70-ih još može polemizirati kao o tipičnim desnim rekvizitima kulturne reakcije normalizirano je u mainstream. Jer što su bile i ostale sve te – većinske i manjinske – ‘kulturne obnove’, ako ne nekritičko okretanje tradicionalizmu i pasatizmu, o čemu on govori? S time da je te tendencije u ‘visokoj kulturi’ potpomogla, a ne osujetila i ona ‘niska’, kao sada poduplano desničarenje, odozgo i odozdo. Nakon mise konzumira se nekakav freak show i svi kulturni kapaciteti podanika su zadovoljeni. Iako podjele na lijevo i desno u kulturi – i to prenosimo od Matvejevića – nemaju isti smisao kao u politici, one se ne daju dekretom, a naročito ne nasilnim zajedničarenjem, ukinuti. Važno je biti svjestan činjenice da lijeva i revolucionarna politika ne mora, a ponekad i ne može, u sebi nositi ostvarenu lijevu i revolucionarnu kulturu. Ona je prije obaveza i poziv da ju tek stvorimo! Znano je u umjetnosti da ne postoji podudarnost političko-društvenih sa umjetničkim revolucijama, iako se u proživljenim historijskim trenucima one mogu prožimati. Dovoljno je sjetiti se Oktobarske revolucije i sovjetske umjetničke avangarde. Ili u nas NOB-a i partizanske umjetnosti. U tom smislu je i nepostojanje velikih umjetničkih djela ‘nacionalnih kultura’ iz 90-ih još jedan dokaz da se tu nije radilo ni o kakvom narodnom oslobođenju, već prije o povijesnoj regresiji.

Kada govorimo kulturnim politikama za one lijeve bilo bi karakteristično da posjeduju kritičnost, prema vani, ali i prema unutra, intenzitet historijske svijesti, prevladavanje ‘zadanih’ okvira i dogmatske zatvorenosti sistema. Ako lijevu kulturnu politiku krasi organizacija mišljenja i akcije, te svojevrsna funkcionalnost djelovanja, onda možemo sa žaljenjem konstatirati da u nas zadnjih četvrt stoljeća postoje anarhoindividualni izboji ljevičarenja, ali ne i konzistentna lijeva kultura. Ali tko ju je uopće i očekivao? Pa nije li smisao ‘demokratskih promjena’ i bio u tome da je se napokon riješimo? Koliki su klerici, pa i u ovim novinama, laprdali o tome kako je socijalistička vlast narodima oduzimala identitete, koje da samo časni krst i vjera otaca mogu spasiti pred razularenom modernizacijom? A što nude ti navodni čuvari nacionalnih kultura i čvrstih identiteta a da je po svome sadržaju ujedno i nacionalno i kulturno? Jer i nacionalne kulture, kao i sve druge, vrijede u mjeri u kojoj su kulture. Samo zato što su u povijesti razne retrogradne državne ideologije poistovjećivane sa nacionalnim kulturama, moramo li i mi današnji nekritički zaposjesti branike nacionalno-kulturnih tradicija, te tako štititi i te propadajuće državno-ideologijske datosti? Posebnost neke nacije i posebna obilježja neke nacionalne kulture nisu faktičke danosti, koje treba gotove uzeti, poput svake druge robe u trgovini kulturnih proizvoda. Talijanski marksistički filozof Antonio Gramsci koga su zanimala ovakva pitanja, govoreći o intelektualcima i kulturnim organizacijama, primjećuje: ‘Da li je duh poseban tim što je nacionalan?… Nacionalnost je prvi stupanj posebnosti (partikularnosti), međutim veliki pisac se ponovo partikularizira među svojim sunarodnjacima i ta druga partikularnost nije produženje one prve.’ Drugim rječima, a ostanimo ovom prilikom među Srbima: to što je Branislav Nušić srpski pisac još ne znači da ga puno današnjih Srba po sebi dobro razumije. A da ne govorimo kako ga je u ovdašnjem kontekstu vrlo vjerojatno (pro)čitalo više nesrba negoli Srba.

Kao da se prema nacionalnoj kulturi žele projicirati vladajući odnosi vlasništva: ona bi u najboljem slučaju trebala biti u privatnom vlasništvu dotične nacije. Pa onda danas imamo na svim stranama one koji brojeći ‘krvna zrnca’ autora umjetničke artefakte pedantno prevode u kvantitete i atribucije. Postaje važnije čiji je neki film, no kakav je on uopće! Rezultat svega, današnjeg rada ‘novih’ država i njihovih civilnih društava, je fenomen koji je još prije gotovo stotinjak godina već poznavao historičar i kritičar hrvatske i jugoslavenske književnosti Antun Barac. Tendencija preuveličavanja nacionalne kulture za posljedicu može imati njeno hiperkritičko podcjenjivanje ili čak negiranje u cjelini! U knjizi ‘Veličina malih’, koju u svome eseju ‘Mala zemlja i njena književnost u svjetskim zbivanjima’ objavljenom u časopisu ‘Praxis’ 1965. citira Jure Kaštelan, Barac piše: ‘Naivno uzdizanje vlastitih tvorevina dovodi do razočarenja, kadgod nas život dovede u doticaj sa stvarnošću. Preziranje vlastitih vrednota rađa pak nepouzdanjem u sebe i klonulošću. U našoj povijesti mi smo zapadali više u prvu nego u drugu krajnost. Živeći trajno u narodnoj borbi, mi smo zbog nacionalnih razloga – kadkad i svjesno – vlastita djela uzdizali više, nego ona zaslužuju.’

A koliko tek danas kad je ‘narodna borba’ i u prošlost okrenuta medijska kampanja? Tako je nacionalna kultura pojela kulturu i u svojim današnjim reinkarnacijama, kada, naoko paradoksalno, skončava kao jeftini začin korporativnih medija.

1/1