>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Anja Kožul

Leri Ahel i Željko Luketić: Disco je izjednačavao odnose spolova

Ono što danas istraživači disca pokušavaju dokazati jest da hedonizam sam po sebi nije politički isprazan. Seksualnost i tjelesnost disca vrlo su politične. Tada se prvi put pojavljuju žene koje muškarca tretiraju kao seksualni objekt, što je u rocku nezamislivo

Iz jedne od tri najveće europske tvornice vinila ovog oktobra stiže glazbena poslastica u kojoj će podjednako moći uživati svi, i oni stariji nostalgičari i mladi željni istraživanja socijalističke glazbene povijesti. Ima, također, prostora i za oštru kritiku. Kako god, riječ je o dvostrukoj kompilaciji imena ‘Socijalistički disco. Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977. – 1987.’ autora Lerija Ahela i Željka Luketića u izdanju riječko-zagrebačke izdavačke kuće Fox & His Friends. Prvi nastavak kompilacije nadovezuje se na niz izložbi iz 2015. koje su tematizirale isto razdoblje glazbene i društvene povijesti Jugoslavije. Trideset godina kasnije, autori pokreću pitanje melodijske, aranžerske i tekstualne kvalitete disco žanra, priznajući njegov emancipatorski karakter koji je u ono vrijeme bio prešućen.

Bez pretjerivanja se može reći da su pojedini rock kritičari uništili karijere nekim izvođačima. Ako bi neki kritičar disco pjesmu ocijenio kao šund i kič, taj izvođač nikad ne bio dobio šansu za izdavanje albuma kod velikih izdavača – kaže Ahel

Vinil još uvijek nije izašao iz tvornice, a u hrvatskim medijima vlada netipična euforija za nešto što u nazivu ima i Jugoslaviju i socijalizam i zavjesu, još baršunastu. Kako to?

Luketić: Među prvima su vijest o kompilaciji imali HINA, HRT i Večernji list koji je izašao i s recenzijom. Na HRT-u su se doista potrudili, uključili su i arhivske snimke tadašnje Televizije Zagreb iz 1978. godine koja je imala špicu Dnevnika u disco stilu. Ovo nas je ugodno iznenadilo jer znamo da jugoslavenska povijest nije baš omiljena tema u hrvatskoj javnosti. Kada smo 2015. u Zagrebu postavili izložbu istog naslova, jedna službenica iz nadležne institucije nas je zamolila da izostavimo riječ Jugoslavija. Odgovorili smo joj da mora postojati neka vremenska i geografska odrednica, pritom je činjenica da ova država nije došla iz svemira, nego je nastala iz nečega što je bilo prije. Naša povijest ne počinje 1990., sve što danas postoji nadovezuje se na pređašnji kulturni prostor.

Ahel: Namjerno smo htjeli istaknuti baršunastu zavjesu jer se ovaj prostor godinama pogrešno smješta u povijesni Istočni blok. Kako svi znamo, nismo bili ni Istočni blok ni Zapadni blok, nego dio pokreta nesvrstanih. Jugoslavija je sedamdesetih imala i do deset miliona turista i otvorene granice, pa ako i jeste postojala zavjesa, ona je mogla biti samo baršunasta. Htjeli smo ‘baršunom’ smjestiti disco i bliže kontekstu u kojemu je u svijetu nastajao, dakle LGBT kulturi i klubovima. Zato ploču i otvaramo obradom queer himne ‘I Will Survive’ koju ovdje izvodi Zdenka Vučković.

Emancipatorski nivo

Otkud fascinacija discom?

Ahel: Željko i ja smo kolekcionari s kolekcijama od oko 5000 ploča. Mnogim ljudima pjesme s kompilacije nisu poznate – to su B strane, singlice ili samo kasete – ali nama nisu, znamo za njihovu kvalitetu i značaj. Htjeli smo pokazati da je disco u Jugoslaviji postojao, iako se disco albumi jedva mogu nabrojati na prste jedne ruke. Većina kolekcionara zna koji su: dva albuma Bobana Petrovića, Arian, Montenegro Singersi i komercijalni Mirzino jato i Zdravko Čolić. No to je samo vrh, valja tražiti velik broj pjesama objavljenih na žanrovski drugačijim albumima kao eksperiment ili tek singlovima kojima su diskografi testirali tržište.

Kao vremensku odrednicu locirali ste period između 1977. i 1987. S čim počinje, a s čim završava naša disco era?

Luketić: Godina 1977. je simbolično uzeta zbog dolaska sastava Boney M na Televiziju Zagreb u show program Antona Martija. Oni su došli samo na taj show, nisu održali koncert i usput su, da stvari budu zabavnije, izgubili prtljagu s kostimima. Nastupili su tek kad je nađena. Koncerti dolaze kasnije: Boney M sljedeće godine sviraju u Beogradu, dolaze Love Machine i dosta kasnije Amanda Lear. Village People su skroz zakasnili: stižu u Zagreb 2006. na poziv Janice Kostelić. Također, u to vrijeme kraja 1970-ih priča se i o dolasku grupe ABBA, čak su i prodavane karte za nikad ugovoreni koncert u Beogradu. Na kraju su članovi ABBA-e morali pisati pismo jugoslavenskim fanovima u kojem se ispričavaju i kažu da nikad nisu dobili ponudu za taj nastup. Što se naše scene tiče, tada se zahuktava karijera Zdravka Čolića kao najvećeg visokobudžetnog izvođača, pojavljuje se Mirzino jato i disco dolazi na velika vrata. Godina 1987. je zanimljiva jer pokazuje da se disco kod nas zadržao malo duže nego u inozemstvu zbog plesnih natjecanja koja su se događala po zagrebačkim klubovima. Ona nije nužno kraj jer ta natjecanja traju i godinu duže, ali u ovom slučaju to je godina u kojoj izlazi stvar od Ane Sasso ‘Krenimo Niki’ koja se nalazi na kompilaciji i koja pokazuje kako se disco polako pretvorio u italo-disco.

Slađana Milošević ne priznaje svoju disco fazu, Dubravka Jusić je bila velika teen zvijezda, a danas je menadžerica u Agrokoru i izbrisala je iz biografije taj dio života. Ni Terezinu obradu Zanine ‘Dodirni mi kolena’ na koncertima više nećete čuti – govori Luketić

Glazbena povijest disco olako definira kao kulturu namijenjenu plesanju i uživanju. I da jeste, što je tu loše?

Luketić: Da, smatralo se da je to čisto hedonistička furka koja je služila isključivo da se ljudi zabave, s tekstovima koji ništa ne znače i s jeftinom glazbom koja je namijenjena plesu i izlascima. Za razliku od punka i novog vala, disco nije imao društvenu poruku, ničemu nije bio suprotstavljen. Ono što danas istraživači disca pokušavaju dokazati jest da hedonizam sam po sebi nije politički isprazan. Seksualnost i tjelesnost disca vrlo su politične. Podsjetimo se da je rock kultura izrazito maskulina, a disco je izjednačavao odnose spolova. Tada se prvi put pojavljuju žene koje muškarca tretiraju kao seksualni objekt, što je u rocku nezamislivo. Ne može se reći da je politika tijela i politika seksualnosti privatna, sve što radimo je na neki način političko, čak i naše provođenje slobodnog vremena. Disco se događao u vrijeme velike ekonomske krize i ljudima je pomagao da pobjegnu od problema.

Možemo li podvući paralelu s današnjim vremenom u kojem je narodna muzika možda jednako stigmatizirana, a također se javila u društveno-političkoj krizi?

Luketić: To je zanimljiva paralela. Početkom 1990-ih pojavila se i rave kultura čije su ideje bile ljubav, mir i bratstvo. Isto kao i disco nešto ranije, i rave je smatran eskapizmom, a ta etiketa je zakačena i turbofolku. Ovdje se godinama turbofolk koristi za dokazivanje ultimativne manje vrijednosti, najnižeg mogućeg nazivnika. Mi s ovom pločom, a i inače kroz cijeli svoj angažman, želimo dokinuti podjelu na visoku i nisku kulturu koja je još od vremena prve povijesne avangarde pa nadalje potpuno promašena. Pop-kultura mora približiti ta dva svijeta. Sve te podjele su suvišne jer i jedno i drugo može biti kvalitetno – i jedno i drugo zahtijeva posvećenost, kreativnost i talent. Na primjer, Lepu Brenu je producirao Kornelije Kovač koji je radio s vrhunskim glazbenicima. Na rubnim scenama odnosi moći su se poravnali, u mainstreamu, nažalost, nisu. I dan-danas se slavi svaki tip s gitarom koji na objektivizirajući način poručuje ženi da će je zavesti, a malo tko se recimo sjeća dviju djevojaka iz Dua Snoli koje 1979. na Televiziji Beograd pjevaju stihove: provodim se bezvezno, sama sam pa šta / provodim se dosadno jer najbolje hoću ja / ako je zgodan nije lep, ako je dobar tad je glup, to je uvek tako / dečka nije naći lako. Taj emancipatorski nivo postoji i u turbofolku i u drugim žanrovima koji se smatraju bezvrijednima. Zato smo i inzistirali na društvenom kontekstu koji je disco neprimjetno mijenjao.

Kako je tadašnja glazbena kritika reagirala na disco?

Ahel: Bez pretjerivanja se može reći da su pojedini rock kritičari uništili karijere nekim izvođačima. Disco je primarno izlazio na siglicama pa se tek onda radio album. Ako bi neki kritičar disco pjesmu ocijenio kao šund i kič, taj izvođač nikad ne bio dobio šansu za izdavanje albuma kod velikih izdavača, a u Jugoslaviji su sve glazbene izdavačke kuće bile velike. Upravo zato postoje izvođači koji su ostali underground jer su njihovu singlicu uništili rock kritičari. Osim njih, postoji još jedna grupacija, tzv. disco elitisti, koji misle da su samo Boban Petrović, Arian i Oliver Mandić vrijedni spomena. Srećom, danas glazbeni kritičari nemaju toliki uticaj, samo zahvaljujući internetu.

Luketić: Glazbenih kritičara bilo je malo, ali su neki bili jako moćni. Ono što nas fascinira je da urednik s radiostanice u Brightonu bez problema pusti Kiću Slabinca zajedno s Depeche Mode ili Anom Sassom, jer on nema tu ugrađenu predrasudu. Hajmo maknuti te naočale i slušati glazbu bez svrstavanja u grupacije iz kojih se onda subjektivno procjenjuje netko ‘njihov’ ili netko ‘naš’, odlazi li u ovaj ili onaj klub, je li šminker ili revolucionar i slično.

Uz takav medijski tretman logično je pitanje je li socijalistički disco bio cenzuriran na radiostanicama, televizijama ili u klubovima?

Ahel: Na radiostanicama i na televizijama nije bilo cenzure, ali disco klubovi u Jugoslaviji puštali su uglavnom samo strane disco izvođače. Ove pjesme s naše kompilacije nigdje se nisu mogle čuti, osim na festivalima i u televizijskim emisijama.

Sanader i Moni Kovačić

Izvukli ste neka neočekivana imena, tko je junak kompilacije, čija je priča najzanimljivija?

Ahel: Sve pjesme i svi izvođači su mi zanimljivi, to se mijenja svaki dan. Ljupka Dimitrovska smatrana je pop-pjesmuljkom, ali kada ljudi čuju da je tekst za pjesmu ‘Robot’ s kompilacije napisao Arsen Dedić, onda je gledaju drugim očima.

Luketić: Meni je najzanimljivi slučaj Moni Kovačić koja je karijeru počela vani radeći pin-up duplerice. Njezine eksplicitne fotografije završile su na naslovnici Starta preko Ive Sanadera zato što je on tada bio zastupnik jedne austrijske kompanije koja je prodavala slike golih žena jugoslavenskim magazinima. Tu naslovnicu je snimila kada je započela glazbenu karijeru. I to ju je pratilo i sistematično joj umanjivalo ‘umjetničku’ vrijednost. Možda je to razlog zašto je svaki album Moni Kovačić proglašen šundom. Ništa nije pomoglo, ni to što je imala vrhunske glazbenike, ni to što je završila glazbenu školu, nastupala na ozbiljnim festivalima… Slično je prošao i Oliver Mandić koji je obukao štikle, godinama su ga pratili tračevi da je homoseksualac. Dok je primjerice bilo sasvim prihvatljivo da to čine Sedmorica mladih.

Kakav odnos izvođači imaju danas prema ovim numera?

Luketić: Kako tko, dosta njih nije sretno svojim disco počecima ili ih se srami. Slađana Milošević ne priznaje svoju disco fazu, a imala je sjajnih stvari i nastupala s ansamblom Saše Subote. Dubravka Jusić ima četiri albuma, rasprodala je turneju po Rusiji, bila je velika teen zvijezda s cijelom mašinerijom iza sebe. Međutim, ona je danas menadžerica u Agrokoru koja je iz svoje biografije potpuno izbrisala taj dio života. Ne razumijem zašto. Kićo Slabinac ne voli pjesmu ‘Južni vjetar’ s naše kompilacije. A mnogi će reći da je to najbolje što je ikad snimio. Ivica Šurjak, bivši nogometaš, donedavno nije htio ni čuti za svoju pjesmu. Tereza Kesovija je iz biografije izbrisala nekoliko disco singlova. Njezinu obradu Zanine ‘Dodirni mi kolena’ na koncertima više nećete čuti.

Priželjkujete li da neke pjesme s kompilacije nanovo zažive, da dobiju priliku da budu poslušane?

Ahel: Mislim da hoće, zahvaljujući stranoj publici i mlađim generacijama koje umiju slušati i proučavati žanrove bez predrasuda. Druga najveća elektronska stanica u Francuskoj, Radio Nova, na kojoj se pušta razna opskurna glazba, izašla je s riječima podrške za naše izdanje. Općenito, kod stranih medija i publike koja stalno traži nešto novo došlo je do zasićenja tisućama kompilacija opskurnog nigerijskog i perzijskog funka i slično. Jugoslavenska glazba vani je relativno nepoznata pa im je zato i zanimljiva. To nije nužno negativno jer potiče istraživanje glazbe, povijesti i pop-kulture.

1/1