Jedan od najvećih među malim poduzetnicima u zemlji i prvi među poslovnim anđelima na nebu, popularni IT-evac Hrvoje Prpić uputio je u nedavnom intervjuu portalu Poticaji.info decidiranu poruku domaćoj javnosti: ‘Osobno, definitivno više nikada neću otvoriti tvrtku u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što više nemam povjerenja u državu. Mnogi su mi zbog toga spočitavali, ali svima bih savjetovao da tvrtku otvaraju vani.’ Dramatičan apel, doduše, tek je uvjetno i medijska vijest; prošlo je, naime, nešto više od godine otkako nam je na svom Fejsbuk profilu Prpić poručio manje-više isto: ‘Evo to je to, prestajem s radom u Hrvatskoj. Ovo što imam ovdje to ću polako rasprodati i svaka nova firma koju ću otvarati, otvorit ću je vani.’ Idućeg tjedna odluku je potvrdio u intervjuu za ‘Večernji list’; koji dan potom čuli smo je i na skupu poslovnog tjednika ‘Lider’. Za svaki slučaj, nekoliko mjeseci kasnije podsjetio je portal Indeks.hr: ‘Stojim i dalje pri tom stavu. Svakome tko ulaže u poslove s uobičajenim prihodima je bolje da to radi u nekoj stabilnijoj državi od naše.’ Početkom ove godine na istom smo mjestu doznali kako će ‘učiniti sve da niti jedna kuna ne dođe na ovo tržište. Ako će i biti programera iz ove male, korumpirane državice, morat će se preseliti u neku drugu, jer ja ovdje više ne radim…’
Sitnopoduzetnički krupni kadrovi, u kojima nam se iz tjedna u tjedan prikazuje sapunica o odlasku biznismena iz Hrvatske, nude optičku varku: protagonist koji suvereno defilira njihovim prvim planom samo je nevažan epizodist u globalnom srazu kapitala i rada
I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od Hrvatske, sve bliže dojmu da Hrvoje Prpić zapravo razvija do sada neviđen oblik poslovnog angažmana. Što više odlazi, naime, to je prisutniji: svakih tjedan do dva ne pokreće barem po jednu tvrtku, u svakom novom kvartalu bilježi desetke nepostojećih projekata. Broj njegovih abortiranih poslova postojano raste stojeći u mjestu, vojska nezaposlenih nestrpljivo iščekuje neće li biznismen baš u njihovom gradu odbiti pokrenuti iduću firmu kako u njoj ne bi mogli raditi, a ugledni se ekonomski analitičari spore oko pitanja nije li ovaj inovativni poslovni model oduzimanja poslovnih prilika nezahvalnoj državi – u stručnoj literaturi preliminarno prepoznat kao ‘malo oduzetništvo’ – napokon razriješio temeljni problem svih kapitalista, kojima maksimizaciju profita uporno ometaju nezgodni troškovi rada: ako posao ni ne pokrenete, naime, ti se troškovi pouzdano svode na nulu. Pravorijek ekonomske teorije još uvijek čekamo, ali pozicija Hrvoja Prpića u praksi je neupitna: u novopokrenutom sektoru nepokrenutih tvrtki – koji nakon njegove prve prošlogodišnje objave ubrzano bubri novim poduzetničkim prijetnjama i popratnim komentatorskim moralizacijama – on napokon dostiže ideal slobodnog tržišta tako što tržište oslobađa od sebe.
Suvišno je napominjati, ali dodajmo ipak: privatna odluka nekog poduzetnika o tome hoće li pokrenuti projekt u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji ili bilo kojoj trećoj državi ovdje je pritom sasvim nevažna, baš kao što prema poslovnom uspjehu ili neuspjehu koji će iz tog izbora proizići možemo biti savršeno indiferentni. Problem nastaje onda kada se poslovna odluka pretvara u medijski trampolin za vratolomne intervencije u javnu raspravu o državnoj politici. Repertoar Prpićevih invektiva sažima pritom u žanru karikature većinu općih mjesta globalne neoliberalne ideologije prilagođene lokalnom kontekstu: od prizivanja fantomskog ‘socijalističkog mentaliteta’, preko prokazivanja iracionalne radničke težnje ka sigurnosti, pa sve do promoviranja surove kompetitivnosti. Posljednji intervju pridodao je, doduše, ovom katalogu još poneki živopisan detalj: prijedlog otpuštanja polovice državnih službenika i pedesetpostotnog smanjenja plaća preostaloj polovici, ekskurs o izlišnosti visokog obrazovanja i projekciju idealnog radnika sutrašnjice koji – kao u nekoj bizarnoj inverziji komunističke utopije ukidanja podjele rada – ujutro piše tekst za novine, popodne vozi taksi, a u međuvremenu čuva nečije dijete…
Ovakav je diskurs cirkus: očistimo li ga, međutim, od egzotičnih zastranjenja, postaje jasno da zapravo nema nikakve razlike između njega i, recimo, službenog izvještaja MMF-a ‘15 godina ekonomske tranzicije na Zapadnom Balkanu’, objavljenog sretnom koincidencijom baš nekako u vrijeme najnovije vijesti o Prpićevom poduzetničkom egzilu: isti pozivi na privatizaciju, ista promocija konkurentnosti, ista zazivanja liberalizacije tržišta dominiraju i ovdje i tamo. Podudarnost je pritom tragikomična: kada se preklope stavovi malog poduzetnika koji bježi iz Hrvatske u potrazi za ‘pravim kapitalizmom’ i gigantske globalne institucije koja bi u Hrvatsku rado došla da joj upravo takav kapitalizam napokon utjera u kosti, prilično su očiti nerazmjer uloga, razlika potencijalnih dobitaka i raskorak materijalnih interesa.
Sitnopoduzetnički krupni kadrovi, u kojima nam se iz tjedna u tjedan prikazuje poslovna sapunica o odlasku mladoga biznismena, nude stoga optičku varku: protagonist koji suvereno defilira njihovim prvim planom samo je nevažan epizodist u globalnom srazu kapitala i rada. Ako ipak uspješno grabi i dobiva nepodijeljenu pažnju javnosti, onda bi to moglo biti uglavnom zato što apstraktne silnice kapitala u njemu pronalaze ljudsko lice morala. Toliko različito od bezlične mase anonimnih radnika koji zemlju napuštaju svakodnevno, bez intervjua, prijetnji i pompe: prizori darovani Prpiću njima su oduzeti. No tko im je kriv kada nisu poduzetni.
