>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Marko Vučetić: Izjave poput Škorine ugrožavaju ustavnopravni poredak

Miroslav Škoro, kao i svi ostali političari koji misle kao on, žive vlastitu neslobodu, pa tako ni drugima ne mogu posredovati ništa drugo osim zabrana, naredbi i podređenosti. Netko tko je izvršio antropološku redukciju i čovjeka sveo na vlastitu ogorčenost ne može cijeniti ni Ustav, a prava i slobode drugih građana ostaju mu trajna nepoznanica, kaže Marko Vučetić, nezavisni saborski zastupnik i docent na Odjelu za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru

Na društvenim mrežama kritizirali ste predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru koji je izjavio da bi zabranio rad političkih stranaka koje ugrožavaju ustavnopravni poredak zemlje, spominjući u tom kontekstu u jednoj radikalno desnoj emisiji Milorada Pupovca i SDSS. Ne bismo li mogli kazati da upravo ovakvi tzv. čuvari ustavnog poretka, da ih ne nabrajamo, takvim izjavama i demonstracijom moći u javnom prostoru doprinose ograničavanju ustavnih prava i sloboda građana?

Miroslav Škoro, kao i svi ostali političari koji misle kao on, bilo da tu misao ozvučuju, pretvaraju u rečenice ili je zadržavaju u vlastitoj nutrini kao trajno obilježje svog identiteta, žive vlastitu neslobodu, pa tako ni drugima ne mogu posredovati ništa drugo osim zabrana, naredbi i podređenosti. Ovakve misli i izjave ugrožavaju ustavnopravni poredak, one negiraju ravnopravnost i jednakost, baš kao što oduzimaju radost življenja. Valja imati na umu da netko tko je izvršio antropološku redukciju i čovjeka sveo na vlastitu ogorčenost ne može cijeniti ni Ustav, a prava i slobode drugih građana ostaju mu trajna nepoznanica. Paradoks neslobode dolazi do kulminacije u jasnoći da, kada shvatimo da se RH u najizravnijem smislu identificira s Ustavom, ona je zapravo ono što stoji zapisano u Ustavu. Svi oni koji bi drugima zabranjivali i oduzimali ustavna prava izvršavaju izravnu diverziju na ono što Hrvatska sada jest, jer povrijediti ili negirati nečija ustavna prava znači povrijediti i negirati unutarnji suverenitet koji počiva na baš svakom građaninu RH.

Nepoštivanje prava i nasilje

Cilj vašeg političkog djelovanja kao saborskog zastupnika je ukazivanje na temu ljudskih prava. Gdje vidite najviše problema, možemo li konačno negdje biti optimistični?

Nepoštivanje ljudskih prava odvija se putem nasilja. Nasilje danas progovara putem fantazmagoričnih, perverzno nacionaliziranih naloga o tome što bi to trebala biti žena kao žena, pa zbog toga treba izvršiti nasilje nad Istanbulskom konvencijom i u njoj neprestano pronalaziti ono čega nema. Također, određuje se kako bi trebali izgledati pripadnici nacionalnih manjina, pa bi njihovim zastupnicima trebalo oduzeti puna zastupnička prava; nasilje se odvija nad svim žrtvama rata kada počinitelj nasilja nad njima nije kažnjen; ono se nadalje odvija nad osobama s invaliditetom i pripadnicima LGBTQ zajednice; riječju, nad svima koji nisu po mjeri većine koja, upravo zato što nije osvijestila vlastitu poziciju, smatra da je, svim zakonima logike usprkos, ugrožena. No mjesta za optimizam ima, osobito ako usporedimo danas postignutu razinu prava s onom kakva je bila prije dvadeset godina. Trebamo se truditi da ne ostanemo na sadašnjoj razini, da odgovorimo na sve otpore kako bismo i za narednih dvadeset godina mogli reći da smo prevladali sadašnje stanje jer ono, iako je bolje od toga kakvo je bilo, nužno mora biti bolje od onoga kakvo sada jest.

Rat prestaje onda kada je svatko slobodan. Hrvati su slobodni ako imaju prava da budu Hrvati u Hrvatskoj, Srbi u Hrvatskoj su slobodni ako imaju prava da budu Srbi u Hrvatskoj, a isto vrijedi za pripadnike svih drugih nacionalnosti

U nedavnom tekstu na portalu Autograf razmatrate pitanja istine, sebstva i koncepta ljudskog zajedništva. Napisali ste da društvo i javnost ne mogu počivati na ratu ni na pobjedi u ratu. Pa ipak, očito je da hrvatsko društvo počiva isključivo na prizivanju i pozivanju na Domovinski rat? Između ostalog, zaključili ste da je ‘Domovinski rat bio i rat za slobodu nacionalnih manjina u Hrvatskoj, konkretno za pravo Srba da budu Srbi u Hrvatskoj…’

Da, rat koji ne prestaje transformira se u nezakonito stjecanje materijalnih dobara i oduzimanje čovječnosti neprijatelju kojeg treba fizički i metafizički uništiti. Rat koji ne prestaje vodi se putem izmanipuliranih masa koje se drži u crvotočini prošlih vremena, gdje je njihova sadašnjost u funkciji prevrednovanja onoga što se dogodilo. Moja teza je da se društvo razvija u miru, a da bi mir bio moguć, treba prestati rat, a rat prestaje onda kada je svatko slobodan. Hrvati su slobodni ako imaju prava da budu Hrvati u Hrvatskoj, Srbi u Hrvatskoj su slobodni ako imaju prava da budu Srbi u Hrvatskoj, a isto vrijedi za pripadnike svih drugih nacionalnosti. Ako postoji netko tko zbog vlastitog pozitivnog i nenasilnog identiteta danas u hrvatskom društvu nije slobodan, nisam slobodan ni ja. Ne mogu biti slobodan ako je netko uzurpirao moju slobodu i pretvorio je u oružje protiv drugih. Tada preuzimam identitet žrtve i tako provociram sve nasilnike s novozadobivenim identitetom. Ne mogu drugačije, ako nisam na strani žrtve, onda sam na strani nasilnika.

Mogli bismo reći da svojim djelovanjem pripadate građanskoj ljevici, koja bi se trebala zalagati za socijalnu pravdu. No ona im, po svemu sudeći, služi samo za političko dodvoravanje?

Socijalna pravda je razbijena u neukosti onih koji odlučuju o distribuciji moći i materijalnih dobara. Ne možete imati neukog i isključivog političara, a istovremeno očekivati da on razumije što je to socijalna pravda i da donosi odluke u korist pravde. Ne želim nikoga poimence spominjati, ali mislim na one zastupnike u Saboru ili na tzv. lokalne šerife koji su posve predani ostvarivanju ciljeva u korist jednih, a protiv drugih. Dok takve biramo, zlorabimo demokratske metode da bismo pravdi udijelili poljubac smrti. Vitalnost pravdi su oduzele institucije u kojima su smješteni ljudi straha, ljudi koji izdaju i pravdu i institucije. Napokon, pravda je mortificirana usnulim tzv. javnim intelektualcima koji su se prerano i prebrzo monumentalizirali, koji žele biti veličina za druge, bez da sudjeluju u stvaranju i oblikovanju javnog mnijenja. Pritom prvenstveno mislim na intelektualce koji pripadaju humanističkim i društvenim znanostima, a koji su uslijed nedovoljnog vlastitog javnog angažmana realnu humanost i društvenost prepustili stihiji. A kada netko, kojeg stihija ne prizna za stručnjaka, poput primjerice povjesničara Hrvoja Klasića, nastupi kao javni, odgovorni intelektualac, slijedi reakcija društvene stihije, najčešće u vidu prijetnje.

Do lani ste sudjelovali u radu saborskog Odbora za pravosuđe. Koliko je po vama pravosuđe neovisno, a koliko pod političkim utjecajem? Možda će aktualna istraga protiv bivšeg ministra uprave Lovre Kuščevića dati poneki odgovor?

Kao član Odbora za pravosuđe postavio sam pitanja glavnom državnom odvjetniku i predsjedniku Vrhovnog suda. Ukratko, glavni državni odvjetnik negoduje zbog onoga što i kako rade sudovi, a predsjednik Vrhovnog suda negoduje zbog onoga što i kako radi Državno odvjetništvo. Bolni zaključak je da živimo stvarnost pravne nesigurnosti, a ona proizlazi iz tajnog političkog izvora i određenja što pravosuđe mora biti. A ono je, kada se sve zbroji i oduzme, uglavnom u funkciji čišćenja lika i djela mnogih političara. U čistilište sada ulazi Kuščević, iz njega je već izašao Ivica Kirin, dok Milan Bandić neprestano ulazi i izlazi iz ovog čistilišta. Naravno, poslije svi oni blješte od čistoće, blješte snagom čistoće specifičnog poimanja pravde u našem pravosuđu.

Kada se sve zbroji i oduzme, naše je pravosuđe uglavnom u funkciji čišćenja lika i djela mnogih političara. U čistilište sada ulazi Kuščević, iz njega je već izašao Ivica Kirin, dok Milan Bandić neprestano ulazi i izlazi

Ministrica za STEM područje

Zadnjih su dana prosvjedovali liječnici, nastavnici, vozači u javnom linijskom autobusnom prijevozu. Prizivaju se i štrajkovi jer male su plaće, a radnici u tim zanimanjima obezvrjeđuju se i na druge načine. Dolazite iz obrazovnog sustava pa ćemo vas upitati za mišljenje o kurikularnoj reformi: vidite li vi tu kakvo smisleno obrazovanje, lišeno ideologije, kakvim ga je predstavila ministrica Blaženka Divjak?

Kada nekome oduzmete ekonomske slobode, na dobrom ste putu da mu oduzmete i svaku drugu slobodu. Kao egzistencijalist, rad promatram kao onu aktivnost u koju smo unijeli vlastito egzistencijalno vrijeme. Nastavnici, liječnici i vozači, dok poučavaju, liječe i voze u svoje radnje ujedno unose i vlastiti život koji je drugima podaren upravo onoliko koliko su vremena radili. Način na koji ćemo sebe i druge poštivati, razina na kojoj ćemo se ostvarivati kao osobe, u bitnome proizlazi iz zadovoljstva na radnom mjestu. Roditelju koji djeci, zbog niske plaće, ne može osigurati školski izlet ili neku sportsku aktivnost, netko je oduzeo ekonomsku slobodu, a kao posljedicu te neslobode taj roditelj doživljava i nemoć da u potpunosti bude roditelj jer djeci ne može priuštiti sve ono što im treba. Uvijek sam na strani onih koji se bore za ekonomske slobode i za pravednu plaću, a ne plaću nemoći. Kurikularna reforma je, baš kao i svaka reforma, obilježena odnosom političkih snaga i osobnim preferencijama ministrice koje nisu ideološke naravi, ali proizlaze iz njezinog znanstvenog interesa koji ju je reducirao na ministricu za STEM područje. Previše je tu tehnologije, algoritama, tržišta rada, a premalo kritičkog i metaforičkog mišljenja, premalo onoga tko upravlja tehnologijama i algoritmima, premalo je tu čovjeka koji se ozbiljuje u društvu različitosti. Obrazovanje nikada nije lišeno ideologije, jer je ideologija skup ideja, ali bilo bi nužno da ne počiva na nekoj isključivoj ideologiji, da učenike dovede do stanja aktivnog građanina koji neće živjeti tuđe iluzije, koji će razumijevati ideologije, shvaćati vlastitu poziciju i učiti se toleranciji i suživotu. Toga u našem društvu nema, a bojim se da ovaj bitni ljudski pogled neće formirati ni kurikularna reforma.

Kao teolog, često upozoravate na anomalije u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, no Hrvatska biskupska konferencija ne trpi kritike i poziva se na svoje evanđeosko djelovanje. Nedavno smo mogli čitati o svećeniku iz Zadra kojem je ukradena vrijedna kolekcija satova poznatih marki. Često se postavlja i pitanje čemu vjeronauk u školama…

Školski vjeronauk ne počiva na iskustvu vjere, to je informacija o religiji. Smatram da je ovakav vjeronauk izraz sekularizma, a ne sekularnosti. Sekularnost, kao posljedica procesa sekularizacije, odvaja, pa samim time i čuva, državu od crkve i crkvu od države. Religijski fundamentalizam negira i osvaja državu, a sekularizam negira i osvaja religijske sadržaje. Vjeronauk u školama ne može biti ništa drugo osim školskog predmeta i to je, kada se u potpunosti kritički sagleda, zapravo pristanak crkvenih struktura na sekularizam, na nestanak i deformaciju autentične vjere. Namjerno okrećem tezu i postavljam pitanje religijskim zajednicama: zašto ste vjeronaukom u školama pristali na sekularizam? Ako je njihov odgovor da se ne radi o sekularizmu nego o odgoju u vjeri, onda se, jer je riječ o školskim ustanovama, zalazi na područje religijskog fundamentalizma, jer vjera nije uvjet da bi netko pohađao vjeronauk, a ako jest, onda je narušen sekularni karakter obrazovnih ustanova. A što se tiče evanđeoskog djelovanja i kolekcionarske strasti, evanđeosko djelovanje govori jezikom siromaha, siromaštva i skromnosti. Siromašni danas maštaju o pješčanom satu, u siromašnima je danas pohranjeno autentično evanđeosko djelovanje koje je izvan i iznad svih vrijednosti pohranjenih u jednom ili mnogim satovima.

Otprije ste najavili uvjetnu kandidaturu na predsjedničkim izborima. Možete li pojasniti svoju sadašnju poziciju, u kojoj je fazi vaša uvjetna kandidatura i vidite li kod ijednog istaknutog kandidata minimum političke i ustavne razboritosti?

Uvjetna kandidatura je vid očitovanja građanske svijesti kako smo, kao građani, odgovorni za ono što netko radi u naše ime. Jasno je da zbog mnogih okolnosti – od motivacijskih, preko organizacijskih, financijskih i, u konačnici, zdravstvenih – ne mogu biti kandidat za useljenje u ustavnu spavaonicu na Pantovčaku. Uvjetna kandidatura je zgodna sintagma, dovoljno neobična da se u njoj pohrani misao zauzetog građanstva, a istovremeno je na distanci da se ne upadne u kontinuitet dosadašnje prakse političke patologije oduzimanja građanskih prava. Među kandidatima zasigurno imamo one koji pokazuju autentičnost političkog programa ili iskrenu osobnost, ali predsjednik države mora, da bi Ustav mogao braniti, biti zarobljenik Ustava. Takvog kandidata, ipak, nemamo.

1/1