>

novosti logo

Kultura Kultura

Marksizam u jednoj zemlji

Damir Pilić, ‘Marx nije mrtav’ (Arkzin, Zagreb 2016.): Fokusiravši se na život prije i poslije 1990., autor kroz egzistencijalne sudbine profesora koji su predavali marksizam pokušava dokučiti zašto smo se odrekli marksističkih alata u trenutku kada su nam oni možda najviše trebali

Novinar splitske Slobodne Dalmacije Damir Pilić napravio je, za naše prilike, vrlo neobičnu knjigu. Ona predstavlja pokušaj da se jednim tipiziranim intervjuom, uglavnom s profesorima sociologije i filozofije (plus temama povezanima s izbornim uspjehom Sirize u Grčkoj), sazna nešto više o sudbini marksizma u nas, kroz novinske priče ljudi koji su ga do 1990. na raznim stupnjevima obrazovnog sistema i izvan njega predavali. Tu svoju intenciju autor u uvodnom tekstu poluispovjednim tonom smješta u kontekst stipendije koju je 2015. dobio (Balkan Fellowship for Journalistic Experience) od fondacija ERSTE i Otvorenog društva, a bila je namijenjena istraživanju ‘vrijednosti’. Fokusiravši se na život prije i poslije 1990. kao na navodnu godinu prijelomnicu, on kroz egzistencijalne sudbine sugovornika pokušava dokučiti zašto smo se odrekli marksističkih alata u trenutku kada su nam oni možda najviše trebali: trenutku povijesnog istupanja epopeje kapitalističke restauracije, ovdje prečesto reducirane na pojmove pretvorbe i privatizacije. Autor se prisjeća na satovima marksizma, dok su takvi još postojali, dobro opisane pojave prvobitne akumulacije kapitala.

Šira slika sugerirala bi odgovor na mnoga pitanja koja ne bi ostala ako već ne retoričkima, onda beznadno ‘idealističkima’, kako su ostala u ovako na ljude centriranoj potrazi za ‘izgubljenim vrijednostima’ marksizma. Odgovor na pitanje zašto 1990. ‘odjednom’ sve institucije sistema, ne samo obrazovne, ukidaju do tada uglavnom već samo nominalne marksističke predmete, centre i studije, tada bi se otvorio u nekoj imanentnoj autohistorizaciji nas koji inzistiramo na kontinuitetu u diskontinuitetima prevratničke prirode autentičnog marksizma. Ovako se, iako autor uvodno insistira da su i njegovi intervjui s ovdašnjim marksistima (bivšim, sadašnjim ili najčešće po samorazumijevanju marksovskim negatorima marksizma) i sami marksistički, taj alat, nazovimo ga ovdje tako, uopće ne koristi u radu. Usprkos gotovo konsenzualno od strane svih aktera u knjizi izraženoj simpatiji za Marxov lik i djelo, marksizam je ovdje uglavnom interpretiran kao ‘arheologija’. Korisna eventualno u iskopavanju mrtvih društava, a ne kao djelatno oruđe sadašnjosti u borbi za društvenu promjenu. Pritom se više misli na socijalizam negoli na kapitalizam, a društva shvaćaju u njihovoj suviše apsolutiziranoj antitetičnosti, kao da kapitalizam i socijalizam nisu supostojali kroz cijelo 20. stoljeće.

Proces ‘čišćenja’ marksizma od veza s povijesnim pokretima, klasama, politikama i njegovo vraćanje u okvire sociologije, filozofije, politologije, iz kojih je u boljim vremenima htio i izašao van, ovdje kao da daje za pravo svim onim kritičarima ‘zapadnog’, ‘akademskog’, ‘refilozofirajućeg’ marksizma, koji su desetljećima upozoravali gdje će to završiti. A završava u podosta nematerijalističkoj moralizaciji društvenih odnosa, onome što slovenski marksist Lev Kreft, koji se u knjizi spominje, iako s njim nije napravljen razgovor, u konačnici povezuje s rušenjem prava, koje iz takve moralizacije proizlazi. Pod moralizacijom, po njemu, trebamo shvaćati upravo odnose između privatnog morala, javnog morala i kapitala. Javno/privatna hipokrizija tako vidljiva u odnosu ne samo ovdašnjeg društva spram ‘svojih’ marksista, a onda u nekih od njih i sama pounutrena i ponovljena kao ‘antimarksistički’ prezir spram ‘svoga’ društva, može se materijalistički tumačiti upravo kao business as usual po kojemu postupa privatno vlasništvo i javna moć. Pa onda i mi, kada smo ‘privatni vlasnici’ svoga marksističkog znanja, kojim manipuliramo i samomanipuliramo ne bismo li opstali u igri na ‘slobodnom tržištu’ svega, pa i znanja i vjerovanja.

U medijski posredovanom javnom mnijenju to se tematiziralo kao problem cenzure i autocenzure, dok ona još nije u ovolikoj mjeri zavladala kao danas, da više i nije temom. A u tematiziranju svoga ‘marksističkog posla’ u ovoj knjizi se to tretira kao problem ‘iskrenosti i autentičnosti’ (Lionel Trilling), barem do 1990. Primjerice, kroz ponavljano pitanje ispitanicima: ‘Jeste li postali marksist zato što ste vjerovali u to učenje ili iz nekog drugog razloga? Kako je u Vama konkretno došlo do te odluke?’ Nakon tog i takvog ‘privatnog’ subjektiviranja u socijalizmu, kapitalistički prijelom koncipira se kao upad realnog, koji ‘ukida’ ako već ne marksizam, a ono institucije u društvu (uključivo s obrazovnim predmetima) koje se na njega pozivaju. I to je moment ‘javnosti’ demokratskih promjena. Tko su subjekti tih promjena i tko to ‘uvodi’ slobodu tako da dekretom ukida ili barem preimenuje institucije i radna mjesta u njima ovdje nije od interesa, iako bi baš to bilo potrebno marksistički istražiti. Ali se nekako podrazumijeva da ispitanici nisu u tome aktivno sudjelovali. To se apsolvira i pitanjem: ‘Jesu li se Vaša uvjerenja o marksizmu nakon 1990. promijenila?’ Njihova subjektivacija kao da je prije i poslije ostala ista, a to im, uz sve razlike u veličini egzistencijalnih peripetija koje su različiti akteri na sceni imali, daje većinski moralno superioran izgled, ali ne i materijalističku uvjerljivost.

Ima, naravno, i iznimaka. Odgovarajući na pitanje o promjeni uvjerenja nakon 1990., slovenski sociolog Rastko Močnik ne bježi od njih. No za razliku od većine, koja uglavnom rezignira s obzirom na marksističku prošlost ili racionalizira zašto je ona u vremenima oko raspada Jugoslavije i uspostavljanja ‘novih’ država bila uzaludnom (jer trebalo je liberalizirati društva – to najmetodičnije zagovara Žarko Puhovski), dok je danas opet moguće zanimljiva, Močnik konstatira kako je u novonastaloj situaciji uspostave perifernog kapitalizma odmah shvatio da treba ‘jači teorijski aparat’ za njegovu analizu i mijenjanje. Zato je umjesto dotadašnjeg bavljenja semiotikom, sociologijom kulture i teorijama diskursa na tragu Louisa Althussera, a pomoću lakanovske psihoanalitičke teorije, odmah prigrlio neke marksističke (Paul Sweezy, Samir Amin), ‘nemarksističke’ (teorije razvitka u nerazvijenost, postindustrijskog društva itd.) i ‘postmarksističke’ koncepte (regulacionizam, teorija svjetskog sistema).

Zaključno, umjesto mistifikacije jednog ‘marksističkog učenja’ koje je postojalo pa je nestalo, a sada bi opet moglo postojati, ne unište li na vrijeme za vladajuće razni hasanbegovići sve niše kulturnog i političkog otpora, pa i onu izdavačku, potreban nam je pluralizam marksizama, ali i svih organizacionih oblika naprednih i emancipatorskih društvenih pokreta. A upravo su takve institucije ono što je kapital odmah na početku ‘novih’ država ukinuo (razni marksistički centri, ljetne škole, instituti za izučavanje radničkog i socijalističkog pokreta) ili sve više do danas sistematski razara (vidimo borbu oko Filozofskog i drugih fakulteta u zemlji). Potrebna nam je društvena teorija i filozofija, marksistička i ona koja to nije, a dvadesetak biografija koje je novinar Damir Pilić zabilježio u ovoj knjizi ilustriraju nam tek retrospektivno zašto će to i dalje biti i više nego teško postići.

1/1