>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Mima Simić: Politika je maraton, a ne trka na sto metara

Politika se radi na cesti, u polju, među ljudima. I to ne na neki jeftin fast food populistički način, nego ozbiljnom kilometražom. U kampanju ulažem svoje vrijeme, sluh i apsolutno sve mišiće. Mislim da toga kronično nedostaje u Hrvatskoj i da je to problem naše demokracije: ona ne komunicira s glasačima, već gotovo da ih prezire. Jako puno ljudi mi govori o tome

Političke kampanje za europske izbore uglavnom nisu inovativne i čini se kao da se ni sami kandidati oko njih pretjerano ne trude. To se moglo reći i za ovogodišnju utrku za Europski parlament, sve dok se u nju nije uključila Ana Marija Simić, javnosti poznatija kao Mima Simić. Ta prevoditeljica, književnica, filmska kritičarka i LGBT aktivistkinja u kampanju je ušla na dva kotača bicikla, kako i priliči koaliciji političke platforme Možemo, OraH-a i Nove ljevice na čijoj se listi nalazi. Svoj put započela je 22. travnja u Slavonskom Brodu, odakle je krenula u avanturu od 33 dana tijekom koje planira obići cijelu Hrvatsku. I premda je šira javnost do sada zna ponajviše po tome što se 2007. javno outala u kvizu ‘Milijunaš’ i kao osobu koja je tužila Željku Markić, Mima Simić ovaj put se predstavlja kao političarka koja na dva kotača ide Hrvatskom i vodi kampanju slušanja građana. Stoga smo je uhvatili između bicikliranja, druženja s ljudima i zapisivanja svojih priča te pitali kako to misli ući u Europski parlament i koji su joj ciljevi.

Onodobno sam već bila jednom nogom u Berlinu, no kad su se ljudi počeli okupljati oko platforme Zagreb je naš, bilo mi je jasno da želim sudjelovati. U Berlinu, inače, više novca mogu zaraditi čisteći nego u Hrvatskoj prevodeći književnost

Kako ste se pripremali za kampanju?

U kampanju sam krenula s budžetom od soma kuna i praktički je sve u startu otišlo na dres. Biciklistička majica koštala je 370 kuna, a hlačice 200. Za još 225 kuna kupila sam nogometni dres hrvatske reprezentacije s prezimenom Simić na leđima i brojem 18, koji je broj naše liste. Simbolično je i mjesto gdje sam kupila dres – u jednoj od suvenirnica ispod Kaptola. Kad sam naručila majicu s brojem i imenom, ogledala sam se po radnji i vidjela Bleiburg, šahovnice s početnim bijelim poljem, ustaške simbole. No ja volim nositi hrvatski dres i ne znam zašto desnica uvijek polaže pravo na te kvadrate. Osim toga, u dresu sam prepoznatljivija, a i sigurnija: nitko neće bacati kamenje na ženu u crveno-bijelim kvadratima.

Kako izgleda vaš dan u kampanji?

Nekad vozim i po pet-šest sati, jučer sam prešla 110 kilometara. Inače nikad nisam vozila tolike relacije, samo po gradu. I nisam posebno trenirala za to. Ali nisam trenirala ni politiku, pa me evo. Jednostavno, osjećala sam da sam spremna i sposobna, da moji mišići mogu to podnijeti. I fakat dosad nisam imala nijednu upalu, a odvozila sam već 500 kilometara. Moj dan u kampanji je ozbiljan radni dan. Odbicikliram 60-70 kilometara, pa se družim s ljudima, pa tri-četiri sata transkribiram razgovore, a onda ispisujem svoj politički putopis. Cijeli dan mi je ispunjen, radim i do 12 sati.

Nadilaženje podjela

Kako nalazite smještaj?

Putem Facebooka javilo mi se brdo nepoznatih ljudi. A kako u vožnji ne stignem ispratiti toliko mnoštvo poruka, morala sam svoju prvu damu Martu zamoliti da mi napravi poseban dokument s mjestima na koja me ljudi pozivaju. Ponijela sam vreću za spavanje, no još nijednom je nisam koristila. Gdje god dođem, ljudi mi daju krevet, hrane me, sve. Takvo društvo je ono u kojem ja želim živjeti – gdje se ljudi međusobno vide, i čuju, i poštuju, i pomažu. I to je ono što me veseli, jer ova je kampanja horizontalna u smislu solidarnosti koja nadilazi rovovske podjele. Da nekome pukne guma na cesti, ne bih ga pitala ni tko je, ni što je, ni koja mu je stranačka pripadnost – sjela bih s njim i krpala. A ovo je i kampanja slušanja. Utočište ne nalazim samo kod ljevičara, nego kod ljudi najrazličitijih stavova o svijetu, Hrvatskoj, Europi. I to mi je zanimljivo. Moj posao nije da sudim tome što mi govore. Moje je da slušam, zapišem i prenesem svojoj političkoj platformi, da zagovaramo potrebe građana.

Kako ljudi reagiraju?

Reagiraju super – otvoreni su za takvu vrstu politike. Ako mene pitate, politika se radi na cesti, u polju, među ljudima. I to ne na neki jeftin fast food populistički način, nego ozbiljnom kilometražom. U ovo ulažem svoje vrijeme, sluh i apsolutno sve mišiće. Ljudi to prepoznaju. Oni mi mogu postaviti sto pitanja i ispričati svoju priču, znajući da ću ih prenijeti platformi koja će pitanja uvažiti i dalje ih postavljati na mjestima gdje ih treba postavljati, gdje se donose odluke. Mislim da toga kronično nedostaje u Hrvatskoj i da je to problem naše demokracije: ona ne komunicira s glasačima, već gotovo da ih prezire. Jako puno ljudi mi govori o tome.

Mi smo, realno, jedina politička opcija okrenuta budućnosti. To može, dakako, biti i otegotna okolnost jer Hrvatska voli živjeti u prošlosti pa po mnogočemu kasni

O čemu točno?

Gadi im se politika jer, kažu, političari nemaju dodir sa stvarnošću. Nije im jasno da ljudi čekaju na magnetsku rezonancu ili EKG šest mjeseci – triput za to vrijeme stignu umrijeti. To hrvatskim političarima nije jasno. Oni ne žive te živote. A onda ljudi misle da će bojkotom ili ignoriranjem izbora političarima poslati poruku. Ali ništa ne šalju. Jer oni koji će izaći većinom su stranačka vojska zbog koje stvari ostaju iste.

Europski izbori imaju jako nisku izlaznost…

Problem s europskim izborima je to što ljudima zvuče apstraktno – elitistička i izmještena politika koja se događa negdje u Bruxellesu. No kad počneš razgovarati s ljudima, kroz razgovor se često izbistri da mnogo toga u našoj svakodnevici ovisi o odlukama koje se donose u Europskom parlamentu. No i nakon tih spoznaja neki kažu da svejedno neće glasati. Jedna gospođa mi je rekla da nam trebaju mladi i novi ljudi u politici. Mnogi su rezignirani, pregazila ih je politika, imaju osjećaj da ih je svatko tko je došao na vlast i prije naguzio, pa je logično da će i oni koji dolaze. I shvaćam zašto ne žele izaći na izbore, pogotovo stariji ljudi. Potpuno razumijem da im se mozak u vrijeme izbora isključi. To je glasački PTSP od kojeg ljudi pate u Hrvatskoj. I to se mora mijenjati. Naravno, promjena se neće dogoditi u mjesec dana, trebat će godine. Ali politika je maraton, nije trka na sto metara.

Zašto sada, zašto EU izbori?

Pukom slučajnošću. Da je vrijeme nacionalnih izbora, uključila bih se u njih. I to ponajviše zbog ekipe: ljudi koji su se dosad bavili aktivizmom, kulturnim, akademskim i drugim kriptopolitičkim djelovanjem napokon su se uključili u politiku jer im je muka više svjedočiti eroziji predstavničke demokracije. Onodobno sam već bila jednom nogom u Berlinu, no kad su se ti ljudi počeli okupljati oko Zagreb je naš, bilo mi je jasno da moram i da želim sudjelovati. U Berlinu, inače, više novca mogu zaraditi čisteći nego u Hrvatskoj prevodeći lijepu književnost. Toliko o dva završena magisterija. Za čišćenje u Njemačkoj dobiješ deset eura po satu, što je otprilike duplo nego što dobiješ za karticu prijevoda ovdje. U ovu kampanju želim investirati sav svoj stečeni kulturni, društveni i aktivistički kapital i upregnuti ga, zajedno sa širokom grupom jednako tako dokazanih ljudi, koji se već desetljećima bore za pravednije i bolje društvo.

Do sada ste se najviše bavili LGBT aktivizmom. Ako uđete u parlament, na što ćete se fokusirati?

Kao prvo, pitanje nije ‘ako’, nego je kada, haha. Mi smo kao platforma identificirali područja i teme iz spektra lijevih zelenih politika koje želimo promovirati – i na različite smo načine uronjeni u te teme. Kad sutra budem sjedila u Bruxellesu, predstavljat ću cijelu platformu, njezino znanje i stručnost. Jer politika je timski poduhvat. Ako se događa kriza stanovanja ili govorimo o okolišu i održivom razvoju, to nisu nužno moja područja stručnosti, ali zato u timu imamo ljude s diplomom iz Cambridgea, primjerice Tomislava Tomaševića, koji će za diskusiju svakako dati ključne inpute. Kao i svi mi ostali. Meni bliže teme sigurno su mediji, kultura, rodna ravnopravnost i LGBT+ ljudska prava.

Kakav je koalicijski dogovor?

Kako mandat traje pet godina, koalicijski partneri imali bi na raspolaganju po 20 mjeseci u parlamentu – to je neki osnovni okvir. Što se tiče briselskih plaća na koje ljudima u pravilu cure sline, u slučaju naše koalicije dobar dio tih prihoda vraćao bi se nazad u zeleni pogon i održivi razvoj same stranke. U tom smislu, iako zvuči kao nenadjebiv slogan, naša motivacija u kampanji definitivno nije ‘na dva kotača do briselskih plaća’, nego promjene po svaku cijenu. U glasačkom smislu, vjerujem da je velika šansa da se za ove izbore trgnu i mobiliziraju mladi – njima su zelene politike od doslovno životne važnosti. Naša platforma se više od ostalih bavi temama kao što su digitalna, održiva Europa i budućnost Europe. Mi smo, realno, jedina politička opcija okrenuta budućnosti. To može, dakako, biti i otegotna okolnost jer Hrvatska voli živjeti u prošlosti pa po mnogočemu kasni.

Tužba protiv Željke Markić

Kad smo kod kašnjenja, što je s tužbom koju ste podnijeli protiv Željke Markić za klevetu? Prošle godine je donesena nepravomoćna presuda u vašu korist…

Pravomoćnu presudu očekivala sam unutar šest mjeseci od prvostupanjske, ali evo još ništa. Budući da mi je ta presuda vratila vjeru u pravdu, nije mi problem još se malo strpjeti.

Željki Markić nije strana praksa tuženja, samo je protiv Novosti pokrenula nekoliko sporova. No rijetko tko nju tuži. Kako ste se odlučili na to?

Kao prvo, imam sjajnu odvjetnicu, stručnjakinju za medijsko pravo, koja mi je ujedno i među najboljim prijateljicama. Kad je objavljen spomenuti intervju, odmah je rekla da s tim treba na sud, da imamo čistu situaciju. Zašto je drugi nisu tužili? Ljudi zaziru od sudskih postupaka, dugi su, stresni i iscrpljujući. U mom slučaju je do prvostupanjske presude trebalo dvije godine. Jasno mi je da ljudi ne žele ići u takve bitke, pogotovo ne protiv nekog poput Željke Markić, političke moćnice. Tko bi se s njom htio hrvati u blatu? Bila sam uvjerena da ćemo izgubiti spor, ali ne bih bila mogla živjeti sa sobom da ništa nisam poduzela. A ta presuda mi je na kraju silno značila – i to ne samo zbog mene, nego zbog svih drugih koje je nagazila, da znaju da je se može pobijediti na sudu u Hrvatskoj, gdje bismo ruku u vatru dali da su svi korumpirani. Nakon te presude dobila sam stotine čestitki od osoba koje i ne poznajem. Jer ljudi su kroz godine postali silno frustrirani tim njenim hejterskim diskursom. Pa im je došlo kao olakšanje, spoznaja da ipak žive u malo normalnijoj državi nego što se to čini.

No unatoč tim hejterskim diskursima i raznim markićkama, mijenja li se hrvatsko društvo nabolje kad je riječ o pravima LGBT osoba?

Nema jednoznačnog odgovora na to pitanje. U periodu prije ulaska u EU željelo se pokazati civilizirano lice Hrvatske pa su se LGBT prava unaprijedila. A onda je prva stvar nakon ulaska bio taj nesretni referendum o braku. Poslije toga smo dobili životno partnerstvo, prilično progresivan zakon, po svemu izjednačen s brakom, samo što ne možemo posvajati djecu… Neofašistički i paranoični diskursi rastu svuda po Europi, sada su na udaru najviše izbjeglice i migranti. Ali intenzivni diskursi mržnje i netrpeljivosti znaju okupiti inače manje aktivne ljude koji shvaćaju da je vrag odnio šalu i da treba braniti prava i prostore slobode na koje su se naivno bili navikli. U tom smislu je dobar primjer bio splitski Pride iz 2011. godine. U to vrijeme zagrebački Pride se već promatrao kao popodnevna šetnja na koju više nije nužno doći. No kad su nas u Splitu zasuli kamenjem i bocama, sedam dana kasnije zagrebački Pride je bio veći nego ikad. Ta splitska strava u Zagrebu je na ulice izvukla 10.000 ljudi. To su sve, dakle, dinamični procesi – neke stvari su se nezamislivo promijenile – Filozofski fakultet ima svoju LGBTIQ studentsku inicijativu i sve je više istospolnih parova koji se ne boje držati za ruke ili biti out.

Kada ste 2013. bili u ‘Nedjeljom u dva’, rekli ste da imate razumijevanja za političare koji se ne žele outati zbog takve društvene klime. Šest godina kasnije, uz laburista Damira Hršaka, jedina ste outana politička osoba. Imate li još uvijek razumijevanja za političare?

Sve manje, jer nisam sigurna da treba imati razumijevanja za one koji si, realno, outanje mogu priuštiti. Ako znaš da te nitko neće izbaciti iz kuće i da nećeš izgubiti posao – što je realnost većine hrvatskih seksualnih ‘manjinaca’ – onda nemaš opravdanja za to. Usprkos popularnoj krilatici, seksualnost nije privatna stvar, dok god zbog nje ljudi trpe nasilje i diskriminaciju. A vidljivost, odnosno outanje, ultimativni je politički čin.

Imam još samo jedno pitanje.

Je li pitanje ‘kako to dvije žene rade’?

Haha. Kako?

Uglavnom dobro i uspješno.

Ne, završimo ozbiljno. Rekli ste da imate dva cilja: završiti u Gloriji te predstavljati Hrvatsku na Euroviziji. U Gloriji ste bili, no zbog političke karijere čini se da vam glazbena pati. Kada ćete na Euroviziju?

Iz benda Drvena Marija, nažalost, pobjegla nam je pjevačica. Ne znam pjevati, no vjerujem da trenutak u kojem živimo najbolje može otpjevati osoba bez sluha. I zato, glasajte za mene na Euroviziji.

Dakle, Hrvatska na Euroviziju šalje svoju europarlamentarku?

Da. First we take Brussels, then we take Canberra.

1/1