>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Brendsjednica države

Prema Kolindi Grabar-Kitarović, osnovni problem brendiranja Hrvatske u tome je što ‘sami ne kreiramo svoj imidž’. Umjesto nas, to čine drugi. Oni imaju ‘puno bolju percepciju o Hrvatskoj nego što je imamo mi sami’. A to ‘ne želimo i nećemo dopustiti’. Odnosno: slika Hrvatske u svijetu zapravo je sasvim dobra, i mi to obavezno moramo promijeniti

Marka

‘Kreira se negativna percepcija i dojam da u zemlji ništa ne valja. A kad se maknete iz zemlje vidite da stranci imaju puno bolju percepciju o Hrvatskoj nego što je imamo mi sami’, poručila je prošloga tjedna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na okruglom stolu ‘Identitet i marka Republike Hrvatske’, podcrtala svoje dojmove primjerima susreta s oduševljenim strancima, najavila osnivanje radne skupine za izradu nacionalnog brenda pa nastavila u sličnom ličnom tonu: ‘Upravljanje imidžom i stvaranje nacionalnog brenda u današnjem svijetu nema alternative. Ako ne budemo sami kreirali naš imidž, to će učiniti drugi, a to ne želimo i nećemo dopustiti!’ Precizno, nedvosmisleno, jasno. Odnosno, ako smo dobro shvatili: osnovni problem brendiranja Hrvatske u tome je što ‘sami ne kreiramo svoj imidž’. Umjesto nas, to čine drugi. Oni imaju ‘puno bolju percepciju o Hrvatskoj nego što je imamo mi sami’. A to ‘ne želimo i nećemo dopustiti’. Ili, drugim riječima: slika Hrvatske u svijetu zapravo je sasvim dobra, i mi to obavezno moramo promijeniti. Ili, trećim riječima: ne smijemo dopustiti da imidž naše države kreiraju oni kojima se imidž naše države zapravo dopada. Ili, četvrtim riječima: upravljanje imidžom u današnjem svijetu nema alternative, a alternativa upravljanju imidžom naše države je da stranci imaju bolju percepciju Hrvatske. Precizno, nedvosmisleno, jasno.

O predsjedničinom strmoglavom lupingu u sfere brend-menadžmenta pisalo se posljednjih dana dosta, komentirani su njeni pozivi medijima da se ostave afera i nestvaran dar da eskivira svaku politički relevantnu temu, ali nitko, čini se, nije primijetio koliko je logičkih kontradikcija, nesuvislih zaključaka i cirkularnih nebuloza Kolinda Grabar-Kitarović uspjela stisnuti u jedva četiri rečenice. I to je dobro: to znači da predsjednicu više nitko ne shvaća ozbiljno. Još je bolje, zato, što se baš sada uhvatila projekta stvaranja hrvatskog ‘identiteta i marke’: u svijetu šarenog marketinga, brending svaštarenja i reklamnog uvjeravanja oduvijek su odlično prolazili logičari kalibra Grabar-Kitarović.

Evo, recimo, njezina novoosnovana radna skupina. Ondje istaknuto mjesto zauzima ugledni dizajner Boris Ljubičić, koji je iskoristio priliku da nas iznova podsjeti kako Hrvatska svoj vizualni identitet treba graditi na ona dva čuvena dijagonalna kvadratića, crvenom i plavom. Pokraj njega sjedi priznati profesor Božo Skoko, koji smatra da brendiranje Hrvatske svakako mora započeti konsenzusom struke. Samo što Ljubičić na dijagonalne kvadratiće polaže autorska prava, pa je svojevremeno prijetio da će tužiti Vladu zbog plagiranja. Samo što Skoku pamtimo uglavnom po tome kako je prije četiri godine u novinskom tekstu prepisao kompletan pasus iz kolumne Borisa Dežulovića. S jedne strane imamo dakle stručnjaka za dizajn koji želi da se njegov dizajnerski znak što više proširi, ali ga pritom ne da nikome. S druge strane stručnjaka za brendiranje koji je samoga sebe uspio brendirati uglavnom kao plagijatora. S jedne strane, ukratko, nekoga tko nam pod kolektivni identitet prodaje vlastito vlasništvo, s druge nekoga tko tuđe vlasništvo predstavlja kao svoje. I na čelu – ne zaboravimo – predsjednicu koja smatra da moramo brendirati Hrvatsku kako hrvatski brend ne bi bio bolji nego što jest.

Sada vam je, naravno, jasno kako se to točno ‘kreira negativna percepcija’ i ‘dojam da u zemlji ništa ne valja’. Jasno vam je i zašto tek onda ‘kad se maknete iz zemlje vidite da stranci imaju puno bolju percepciju o Hrvatskoj nego što je imamo mi sami’. A ukoliko vam se čini da s vašom percepcijom i dalje nešto nije u redu, onda je to zato što u logičkom nizu hrvatskog brendiranja nedostaje posljednja karika: mi sami, pretpostavljamo da već shvaćate, imat ćemo puno bolju percepciju države tek kada se Kolinda Grabar-Kitarović makne s čela Hrvatske.

Umorist

Jakov Sedlar, umjetnik s rijetkim talentom da od priče o Jasenovcu napravi koncentracijski camp, a masovna umorstva komunista, Srba, Židova i Roma pretvori u veselu travestiju, napokon se vraća na velike ekrane! Najveći umorist suvremene hrvatske kinematografije utrpao je prije dvije godine u film ‘Jasenovac – istina’ više laži nego što ih možemo pobrojati u ovom tekstu: od amaterski fotošopirane naslovnice zagrebačkog Vjesnika do izmišljenih svjedočanstava, od neistinitih brojki do falsificiranih dokumenata, od teze da je ustaški teror bio logična reakcija na velikosrpsku zavjeru do fotografije na kojoj navodni srpski četnici mašu zastavom s natpisom na slovenskom… Ne sumnjamo, ipak, da će i novim filmom – pod eksplozivnim naslovom ‘Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj: Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca’ – opravdati visoka očekivanja. ‘Film je nastao da se ne zaboravi 100. obljetnica stvaranja jedne umjetne države koja se zvala Jugoslavija’, najavljuje Sedlar, ‘a najbitniji dio cijele priče o Jugoslavijama jest srbijanski teror koji se u njima provodio nad Hrvatima.’ Teror se, da stvar bude gora, nastavlja i nakon što se Jugoslavija raspala, a hrabri režiser najavljuje da će prokazati čitav niz petokolonaša, ‘od Račana i Sanadera do Josipovića i Mesića, zatim cijelu plejadu novinara od Tomića, Pavičića, Jergovića, Drage Hedla i drugih, uz neizostavnog Pupovca i njegovih Novosti’. Unaprijed se radujemo: premijera je 9. novembra u Zagrebu, slijede projekcije u Splitu i Zadru, Sedlar obećava da ćemo gledati samo ‘povijesne fakte’ i ‘događaje koji se znaju’. Prvu faktografsku glupost uspio je, doduše, servirati već prije uvodnog kadra – nesretni Svetozar Pribićević iz naslova filma ne preziva se, naime, ‘Pribičević’, kao što to Sedlar misli, jer čovjek u prezimenu ima ‘ć’, a ne ‘č’ – ali nekako slutimo da je ova sitna potvrda režiserove nepismenosti tek skromna najava mnogo ambicioznijeg bezumlja.

Zabrana

U književnosti postjugoslavenskog prostora odavno se ne piše dobro, književnosti postjugoslavenskog prostora piše se još gore. Posljednja potvrda stiže nam s adresa nekoliko bošnjačkih kulturnih institucija – Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti iz Sarajeva, Bošnjačkog nacionalnog vijeća iz Srbije, Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i drugih – koji od crnogorskih vlasti traže da s popisa školske lektire odstrane ‘Gorski vijenac’ Petra Petrovića Njegoša i ‘Peščanik’ Danila Kiša jer je ‘sadržaj navedenih knjiga godinama bio znanstveno-književna osnova za konstruiranje nacionalističkih i drugih anticivilizacijskih i dehumanizirajućih odnosa, osobito prema islamu i muslimanima’. Poziv su kasnije proslijedili i ostalim postjugoslavenskim državama, uključujući Hrvatsku: koristimo priliku da im dojavimo kako s ove strane granice ni ‘Vijenca’ ni ‘Peščanika’ odavno nema na lektirnom popisu. Ima, zato, sličnih inicijativa: sjećamo se Andrije Hebranga koji je 2009. tražio zabranu knjige za djecu Zorana Krušvara ‘Zvijeri plišane’ zato što promiče transrodnost i homoseksualnost, sjećamo se Željke Markić koja je prije dvije godine zahtijevala da se iz nastave izbace tekstovi Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Kristiana Novaka i nekolicine drugih pisaca jer potajno navlače mlade na pornografiju, sjećamo se odvjetnika Zvonimira Hodaka koji je prošle godine optužio Zorana Ferića da ‘Anđelom u ofsajdu’ po razredima širi pedofiliju… Ima nečeg neobično dirljivog u nepokolebljivoj vjeri ovih ljudi da će upravo književnost – a ne internetski sajtovi, video-igrice, serije ili filmovi – pretvoriti nezrelu omladinu u buduće nacionaliste, pedofile i pedere. I baš zato se književnosti postjugoslavenskog prostora ne piše najbolje: jedini koji je još uvijek cijene i shvaćaju smrtno ozbiljno oni su koji je žele zabraniti.

Sprej

Ako su kulturne vijesti iz regije očekivano crne, iz muzičkog svijeta prenosimo nešto neočekivano crnje: Massive Attack, trip-hop heroji 90-ih, na dvadesetu godišnjicu kultnog ‘Mezzaninea’ reizdali su svoj najpoznatiji album u formi bočice crnog spreja. Opis procesa zvuči još začudnije: DNA albuma ‘prenesen’ je u formulu boje, a bend brine samo to što ‘ulični umjetnici, skloni anonimnosti, vjerojatno neće prihvatiti sprej sa šifriranom DNA’. Potez je medije podsjetio na stare glasine kako je pjevač Robert Del Naja zapravo osoba skrivena ispod spuštene kapuljače sveodsutnog Banksyja, fanovi su, čini se, oduševljeni, a nama se čini da je prelijepi, senzualni, magično mračni crossover lijenih beatova, post-punk minimalizma i sempliranih gitarskih rifova s ‘Mezzaninea’ protresen na pravi način. Kako je točno DNA prebačena sa zvučnih zapisa u bočicu? Riječ prepuštamo dr. Robertu Grassu, švicarskom kemičaru zaduženom za laboratorijsku akrobatiku: ‘Digitalni bitstream albuma (‘nule’ i ‘jedinice’) prvo je preveden u 901’065 sekvence DNA-a (A, C, T i G), svaku dugu 105 znakova. Pojedinačne 901’065 sekvence zatim su kemijski sintetizirane, čime smo dobili sintetički uzorak DNA koji u potpunosti predstavlja digitalni bitstream albuma.’ Eto, kako smo ono rekli: precizno, nedvosmisleno, jasno.

1/1