>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Bruka pomirenja

Poručujući na službenoj presici nakon reizbora za zagrebačkog rektora da oprašta svima koji su o njemu kritički pisali, Damir Boras dao je novinarima velikodušni oprost umjesto ponizne isprike, obećanje boljeg PR-a umjesto konkretnog sadržaja, privatne tužbe umjesto javne službe

Reizbor

Tko god se pitao na što je Damir Boras točno mislio kada je prije četiri godine – netom nakon izbora za zagrebačkog rektora – spomenuo povratak Sveučilišta ‘temeljnim biblijskim vrijednostima’, sada napokon ima odgovor: tek što je prošloga petka ponovno izabran, najavio je početak novog mandata na programskoj platformi Novog zavjeta. ‘Svima koji su govorili neistine, poluistine i insinuacije o meni, opraštam’, započeo je, velik u pobjedi, službenu presicu: ‘svi’ kojima se pritom obratio, ako smo dobro shvatili, bili bi manje-više svi mediji koji su o njemu u međuvremenu kritički pisali, pošto je – prema vlastitim riječima – zbog ‘negativne kampanje’ i ‘izvrtanja činjenica’ mjesece uoči izbora proveo tako što je od svih novinara uspješno bježao. Ali zato im sada nudi i više od oprosta: iako je na početku tiskovne konferencije prorektor Miljenko Šimpraga od novinara izričito zatražio da postavljaju isključivo pitanja vezana uz Borasov program, rektor se, ničim izazvan, iznova vraćao odnosima s medijima. Obećao je tako ‘plodonosnu suradnju’, ‘još veću otvorenost’, ‘više međusobnoga povjerenja’, zapošljavanje posebnog stručnjaka za kontakte s novinarima… Od sada će, dakle, sve biti drukčije: greške su oproštene, neistine pometene, hereze zaboravljene. Nije sasvim jasno, doduše, zašto rektor novinarima otpušta grijehe kada oni nisu tražili oprost, nego slobodan pristup izbornoj sjednici i predstavljanjima kandidacijskih programa. Nejasno je i zašto su sada bili pozvani postavljati isključivo pitanja o rektorovom programu, ako prezentaciju tog programa prethodno nisu smjeli vidjeti. Još je manje jasno hoće li se najavljeni oprost materijalizirati u vidu povlačenja tužbi kojima je Boras prethodnih mjeseci zasipao medije ili će ostati više formalne naravi. A najmanje je jasno zašto rektor smatra da će komunikaciju s novinarima, koji su ga tjednima uzaludno tražili i nazivali, poboljšati tako da između sebe i njih umetne novozaposlenog PR-menadžera. Ali nema veze, bit će prilike da se razjasni: u iduće četiri godine, ma što Boras mislio o tome, interes javnosti teško da će opasti. Valjda će i sam – čim splasne euforija velikoga trijumfa – to shvatiti. Što je točno pružio članovima sveučilišnog Senata koji su mu taj trijumf omogućili, najbolje znaju svi koji su za njega glasali; ono što je, međutim, već u prvom istupu nakon ponovnog izbora pružio novinarima prilično je jasno. Pružio nam je velikodušni oprost umjesto ponizne isprike, obećanje boljeg PR-a umjesto konkretnog sadržaja, privatne tužbe umjesto javne službe: pružio nam je, ukratko – velik u pobjedi, spreman da oprosti – nešto poput bruke pomirenja.

Neizbor

Nakon pobjede Borasa, evo još jednog poraza: zagrebačka Gradska skupština nije izabrala glumca Danijela Ljuboju za ravnatelja njegove matične kuće, Zagrebačkog kazališta mladih, iako joj ga je premoćnom većinom glasova od četiri prema jedan predložilo tamošnje Kazališno vijeće. Osim stručnog mišljenja tijela koje je prije jedva mjesec dana sama postavila ne bi li joj davalo stručna mišljenja, Skupština je tako obesmislila i podršku goleme većine ZKM-ovog glumačkog ansambla, koji je otvoreno stao iza svoga člana. A ukoliko je odluka skupštinske većine zapravo bila posve očekivana – bezobrazno Kazališno vijeće, naime, usudilo se Ljuboji dati prednost pred Bandićevom kandidatkinjom i dosadašnjom ravnateljicom Snježanom Abramović Milković – onda je red da nešto više pažnje posvetimo raspravi koja je toj odluci prethodila: od egzaltirane objave zastupnika Zlatka Hasanbegovića da legitimni prijedlog Vijeća i podrška glumaca zapravo predstavljaju ljevičarski ‘parapolitički puč’, preko implicitne poruke Bandićeve potpredsjednice skupštine Jelene Pavičić Vukičević da su ZKM-ovi glumci prvenstveno ljenčine pa do kompulzivnog zazivanja 32 nagrade što ih je kazalište dobilo u Abramovićinu mandatu kao krunskog dokaza njezina uspjeha, samog programa predloženog kandidata nije se ozbiljnije dotakao nitko. A i zašto bi, kada su mišljenje onih koji su program doista proučili – Kazališnog vijeća – prethodno ionako odlučili ignorirati. Stoga se najsuvislijom čini Hasanbegovićeva ideja da se aktualni članovi Vijeća naprosto smijene, kako bi se umjesto njih, uoči novog natječaja, postavilo politički provjerene. Tijelo koje bismo tim potezom dobili – nešto kao vijeće za držanje svijeće – tako bi konačno i u praksi ukinulo smisao vlastitog postojanja. A glumci, kojima je vlast jasno poručila da vlastite stavove ubuduće zadrže za sebe? Što da im se radi: nekome su lijevi, nekome su lijeni. Malo kome je važno što su sve one 32 ravnateljičine nagrade na sceni, ustvari, osvojili oni.

Sjećanje

Loše vijesti iz svijeta za čuvare hrvatskog kulturnog identiteta: gdje god se okrenemo, netko se, kao za inat, bavi Jugoslavijom. Uoči dugo pripremane i bučno najavljivane ovoljetne izložbe u njujorškoj MoMA-i, posvećene jugoslavenskoj arhitekturi između 1948. i 1980., na tamošnjem je sveučilištu Columbia početkom mjeseca održan manji međunarodni simpozij o jugoslavenskom eksperimentalnom filmu. Veću pažnju dobio je solidno ocijenjen dokumentarac ‘Hotel Jugoslavija’ njemačkog režisera Nicolasa Wagnieresa, premijerno prikazan na upravo završenom Berlinaleu, koji kroz prikaze golemog, derutnog beogradskog hotela razvija alegoriju raspada države. Jedan bosanski fotograf, Milomir Kovačević Strašni, u poznatoj pariškoj galeriji Fait & Cause izložio je radove pod naslovom ‘Bila jednom Jugoslavija’; drugi, Vedad Divović, dobio je glavnu nagradu na natječaju njemačke foto-agencije Ostkreuz za ciklus ‘Isus, Jugoslaveni i stvaranje svijeta’. Britanski indie art-style magazin ‘Dazed’ prije nekoliko dana objavio je poseban prilog o ‘radikalnim umjetnicima koji su oblikovali jugoslavensku scenu’, od čuvene srpske impresionistice s početka 20. vijeka Nadežde Petrović, preko zagrebačke grupe Zemlja, Sanje Iveković i Beogradske šestorke iz 70-ih, sve do razvikane performerice Tanje Ostojić. A dok umjetnički svijet i dalje, skoro tri decenije nakon raspada SFRJ, daleko više zanima bivša država nego sve one koje su je naslijedile…

Zaborav

…nasljednice uzvraćaju istom mjerom: pokazujući primjerom da ni njih nije naročito briga za ostatak svijeta. Evo, recimo, Bosna i Hercegovina: tek koji dan nakon što je prihvaćen prijedlog suvlasnika izdavačke kuće BuyBook Damira Uzunovića da se ovogodišnja Šestoaprilska nagrada, skupa sa titulom počasnog građanina Sarajeva, dodijeli Orhanu Pamuku, netko se prisjetio kako je turski pisac istodobno i prilično oštar kritičar svoga predsjednika Erdogana, pa mu je sumnjiva počast – zahvaljujući pravovremenoj intervenciji Erdoganovih obožavatelja iz vladajućeg SDA-a – naposljetku uskraćena. S klupe za rezervne počasne građane pozvan je zatim Stipe Mesić, ali on je – da bi blamaža bila potpuna – javno odbio uskočiti na teren lokalnih političkih nadigravanja, što mu bilježimo kao jedan od uspješnijih recentnijih nastupa. A dok se sarajevske vlasti loptaju nagradom koja bi trebala slaviti dan oslobođenja grada od nacifašističke okupacije, nešto južnije promatramo kako se sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu i doslovno urušava: ispod amblematskog spomenika Miodraga Živkovića bici na Sutjesci i partizanske spomen-kosturnice na Tjentištu aktiviralo se početkom prošlog mjeseca opasno klizište, pa radnici tamošnjeg nacionalnog parka – svjesni kakvu pomoć mogu očekivati od države – unezvijereno mole građane da im pomognu vlastitim novcem. Pozivu se pridružujemo, a slikom grandioznog Živkovićevog spomenika na samom rubu odrona ujedno završavamo ovotjedno izdanje rubrike: dok po bjelosvjetskim muzejima, galerijama i kinodvoranama sjećanje na jugoslavensku povijest ne prestaje intrigirati publiku i provocirati kritiku, ovdje, evo, samo što nije nepovratno otklizalo u bezdan.

1/1