>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Glembay, bye bye

Kada balet ‘Gospoda Glembajevi’ zagrebačkog HNK-a krajem ovog mjeseca, u organizaciji milijardera Danka Končara, započne svoje specijalno gostovanje na lokaciji buduće luksuzne Končarove marine, Krležin opus i hrvatska stvarnost konačno će se i nepovratno razići

Balet

Da se u Krležinom opusu, kao u iskrivljenom ogledalu, do posljednjeg detalja zrcali naš porazni prezent, odavno je poznata kolumnistička teza. Što su stariji, Fricovi tekstovi postaju aktualniji: samo u ‘Gospodi Glembajevima’, uostalom, precizno su nanizani najgroteskniji motivi ovdašnjeg tranzicijskog kapitalizma. Kada je ono Tomislav Horvatinčić prije sedam godina gliserom masakrirao dvoje talijanskih turista, pa na šibenskom sudu dočekao oslobađajuću presudu, stvarnost je samo sa zakašnjenjem ispratila književnu putanju kočije barunice Castelli, pod čijim kotačima nekažnjeno strada stara proleterka Rupertova. U priču o rađanju glembajevskog bogatstva duboko u viničkoj šumi, gdje začetnik plemićke loze kolje i pljačka nekog kranjskog zlatara pa tako pribavlja početni kapital, stali su svi krvavi milijuni misteriozno zgrnuti početkom devedesetih. Kulmerovi dvori, bivša prijestolnica dinastije Todorić, nad Zagrebom su se do jučer dizali kao bizarna, karikirana replika bidermajerskih interijera, brokatnih garnitura i raskošnih salona iz Krležine tročinke. Svaki put, napokon, kada neki tajkun poželi tužiti lokalne medije jer mu se ne sviđa kako novinari o njemu pišu, na pamet nam pada Puba Fabriczy-Glembay, uštogljeni Ignjatov sin i pravni savjetnik obiteljske tvrtke, koji zajapureno insistira da se problemi s napasnom ‘socijalističkom štampom’ riješe ‘juridički jasno i nedvoumno’: ‘Da se ta jakobinska gospoda novinari dovuku pred sud!’

Posljednji put nam je, recimo, na pamet pao skupa s tužbom što je na adresu izdavača ovih novina pristigla iz kancelarije juridičkog zastupnika Danka Končara: uglednog investitora, vlasnika južnoafričkih rudnika, kupca pulskog i trogirskog škvera, filantropa i milijardera. I ne bi se ondje zadržala dugo – nezadovoljnih je tajkuna i njihovih tužbi mnogo, tko bi popamtio sve te zajapurene pube fabriczyje – da, samo nekoliko dana nakon tužbe, nije stigla i medijska vijest o jednoj velikoj i neobičnoj kulturnoj investiciji. U petak, 29. juna, na otoku Sv. Katarina kraj Pule – točno tamo gdje će Končar uskoro otvoriti veliku marinu za bijesne glisere i luksuzne jahte – o njegovom trošku gostuje balet zagrebačkog HNK-a ‘Gospoda Glembajevi’, a sav prihod od ulaznica dobit će pulska Opća bolnica. ‘Balet ‘Gospoda Glembajevi’ u Puli nije isključivo moj poklon istarskoj kultunoj sceni’, tumači velikodušni poduzetnik, ‘nego prvenstveno ideja da se kroz ovakav događaj pokrene jedna šira inicijativa za pomoć lokalnim bolnicama koje jedino kroz donacije mogu pribaviti potrebna financijska sredstva za nabavu potrebne opreme.’

U petak, 29. juna, na otoku Sv. Katarina kraj Pule, dakle, opus Miroslava Krleže napokon će se nepovratno razići s hrvatskom stvarnošću. Jer svašta je pisac uspio predvidjeti – i todoriće i horvatinčiće, i bidermajer i glisere, i krvave milijune i kulmerove dvore – ali to da će njegovu predstavu istarskoj kulturnoj sceni pokloniti lik koji kao da je iz predstave upravo izišao, pa jakobinsku gospodu novinare dovlači pred sud, ipak nije mogao znati. To da će komad koji nemilosrdno razara mitologiju kapitalističkog uspjeha kao u nekoj perverznoj metateatarskoj inscenaciji zaigrati na budućem pristaništu za bijesne investitorske glisere i luksuzne menadžerske jahte, bilo je, valjda, i za Krležu previše. To da će balerine otplesati smrt stare proleterke na koji kilometar od brodogradilišta Uljanik, gdje se jedan radnik, siromašan i očajan, prije jedva dvije godine pokušao ubiti, kao da zvuči suviše cinično čak i za otrovnog Frica. Napokon, to da će profinjena baletna publika prikupljati novce za donaciju medicinske opreme – jer živimo, evo, u zemlji u kojoj javne bolnice ‘jedino kroz donacije mogu pribaviti potrebna financijska sredstva za nabavu potrebne opreme’ – ipak nadilazi ‘Gospodu Glembajeve’. Zato zbogom, dragi Krleža: Glembay, bye bye. Hrvatska je stvarnost konačno, nakon dvadeset i sedam tranzicijskih godina, postala neopisiva: toliko loša, drugim riječima, da je više ne može opisati ni najbolja hrvatska književnost.

Advent

‘Gospodu Glembajeve’ će baletni ansambl HNK-a samo nekoliko dana nakon Pule otplesati i na zagrebačkom Tomislavcu, na otvorenom, u sklopu kulturnog ljeta ZgKUL koje obuhvaća predstave, koncerte, festivale i izložbe, a ove se godine brendira – javljaju nam iz Grada Zagreba – kao ‘ljetni advent’. Namjera je jasna: privući turiste već navikle na decembarske adventske atrakcije, razvući sezonu, povećati prihode. Marketinška izvedba ideje ipak nas pomalo zbunjuje. Advent je, koliko znamo, doba došašća, vrijeme radosnog iščekivanja rođenja malenog Isusa, slavlje vjere i ufanja: što bi, dovraga, onda trebao značiti ‘ljetni advent’? Da se Isus, suprotno dosadašnjim saznanjima, ipak rodio sredinom avgusta, tamo negdje oko ferragosta? Da postoje dva Isusa? Kakva je ovo kulturna blasfemija? I zašto – a to nas nekako najviše zanima – baš nitko ne reagira? Što radi Vigilare, gdje su obiteljaši, kamo su nestale sve one kršćanske stranke, udruge i inicijative? Gdje su aktivističke katoličke patrole koje podižu glas i na mnogo sitnije povode, zašto se ne ostrve na Milana Bandića, zašto ne traže isprike? Ima li to neke veze s činjenicom da im zagrebački gradonačelnik spremno osigurava infrastrukturu i sve potrebne uvjete kada god zažele prikupljati potpise za mrzilačke referendume ili marširati gradom protiv abortusa? Da li ih možda zato ne smeta i ona hiperkomercijalizirana parada katoličkog kiča koja se u Zagrebu odvija u decembarskim tjednima originalnog adventa? Toliko pitanja, a nigdje Johna Vice Batarela, Željke Markić ni Ladislava Ilčića da nam odgovore. Bit će da je naša pretpostavka ipak ispravna: ako vlastitu vjeru navlače i svlače od prilike do prilike, pažljivo birajući povode, tretirajući je poput zgodnog modnog dodatka, onda nema razloga da im naročito zasmeta što se kompletan katolički kalendar, u ime pumpanja turističkih prihoda, od sada, evo, dijeli na zimsku i ljetnu modnu sezonu.

Nagrada

Ivana Sajko i prevoditeljica njenog ‘Ljubavnog romana’ na njemački jezik Alida Bremer ovogodišnje su dobitnice Međunarodne književne nagrade (Internationaler Literaturpreis) interdisciplinarnog berlinskog centra Kuća svjetskih kultura (Haus der Kulturen der Welt): primit će je krajem mjeseca, autorica dobiva i novčani iznos od 20 hiljada eura, prevoditeljica 15 hiljada. ‘’Ljubavni roman’ Ivane Sajko pripovijeda o svijetu u agoniji, o tome kako politički sistemi nasrću na živote, pritišću ljude i polako truju osobnu sferu’, tumači žiri zašto se odlučio baš za ovu knjigu, i to u ozbiljnoj konkurenciji u kojoj su, među ostalima, bili prošlogodišnji dobitnik Goncourta ‘L’Ordre du Jour’ Érica Vuillarda i razvikani, kod nas nedavno prevedeni ‘Vernon Suboteks’ Virginije Despentes: ‘Glavni likovi su neuspješni mladi umjetnički par, dijete, stan, susjed i čitava zemlja koja je ispala iz ležišta (…) Ono što se događa u Hrvatskoj, moglo bi se dogoditi bilo gdje. Ispod površine, ova ljubavna priča, koja također govori o kraju ljubavi, pripovijeda o moći i nemoći individue u našoj globaliziranoj sadašnjosti. Moćne riječi Ivane Sajko stvaraju eksplozivnu svjetlost. Alida Bremer, važna posrednica hrvatske književnosti u Njemačkoj, pronašla je jezik koji je vjerno prenosi.’

Kada je ‘Ljubavni roman’ objavljen u Hrvatskoj, prije tri godine, dobili smo tekst koji – uz ‘Područje bez signala’ Roberta Perišića, ‘Radnike i seljake’ Viktora Ivančića i eventualno još naslov ili dva – na onom što zovemo ovim prostorima najuvjerljivije preuzima impulse posljednje globalne krize kapitalizma, vraćajući u književnost likove presudno određene svojim materijalnim statusom, ekonomskom pozicijom, onim što rade ili činjenicom da ne rade, a sve to čini bez pojednostavljivanja i tereta glomaznih teza. Nijedna od tih knjiga, dojam je, nije doživjela recepciju kakvu zaslužuje, a kamoli dobila neku od regionalnih nagrada. Zato nas istovremeno veseli i rastužuje što veliko priznanje Ivani Sajko stiže tek obilaznim putem, iz jednog od evropskih kulturnih središta, u konkurenciji s najvećim zvijezdama današnje svjetske književne scene.

Bach

A dok, zahvaljujući Ivani Sajko, naša regija ulazi u maticu svjetskih književnih zbivanja, eno je, nažalost, i na marginama nečega što se zove ‘The President is Missing’, ima više od 500 stranica, žanrovski se kvalificira kao triler, a potpisuju ga Bill Clinton i James Patterson. Clinton je, naravno, onaj smiješni lik koji je svojedobno bio američki predsjednik, a Patterson je nepogrešivi konfekcijski hitmejker, globalni vladar aerodromske literature, čovjek koji je prodao skoro milijun i pol knjiga, iako u ‘Neprijateljskoj propagandi’, priznajemo, ne znamo naslov nijednoj od njih. Ovaj ćemo doduše zapamtiti, između ostalog i zato što je u krimiću koji se zove ‘Predsjednik je nestao’ lik američkog predsjednika prisutan čitavo vrijeme. A to je tek prvi u nizu blentavih detalja knjige koju dobronamjernije kritičarke i kritičari opisuju kao ‘roman iz kojeg je, za razliku od predsjednika, ipak nestalo nekoliko drugih stvari, poput uvjerljivog zapleta ili čak i najblažeg osjećaja napetosti’ (Rachel Cooke, ‘Guardian’), ‘besmislenu i bizarno napisanu konstrukciju’ (Alasdair Lees, ‘Independent’), ‘razočaravajuće predvidljivu, neočekivano šovinističku i pretjerano razvučenu priču bez poante’ (Will Gompertz, BBC)… Osim lika predsjednika, koji je sve ono što Clinton nije – ratni heroj i bivša zvijezda baseballa, čovjek kojeg politički protivnici pokušavaju opozvati zbog nešto ozbiljnijih povoda nego što je bračna prevara – u priču je upleten i opasni antagonist, turski cyber-terorist. On, naglašavaju autori, nije musliman: svejedno, iz teško razumljivih razloga, vodi skupinu koja se zove Sinovi džihada. Naš favorit ipak je lik mlade, lijepe Bosanke, polumuslimanke, kćerke srebreničkih žrtava, trudne vegetarijanke i – uza sve to – profesionalne ubojice koju upoznajemo pod kodnim imenom Bach jer voli slušati kompozicije Johanna Sebastiana dok likvidira svoje mete: ‘jedan od najbesmislenijih likova ubojica koji je ikada završio na tiskanim stranicama’, procjenjuje pravilno Alasdair Lees iz ‘Independenta’.

1/1