>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Gola žena!

Čitaoci koji su prošloga tjedna zavirili u kulturne rubrike mainstream medija morali su ostati prilično zbunjeni prikazom performansa ‘Straža na Rajni’ Nine Kamenjarin: čitava stvar izgledala je tamo manje kao umjetnički događaj, a više kao bizarni egzibicionistički ispad s rubova crne kronike

Klik i tijelo

Umjetnica se – možda vam je promaklo – zove Nina Kamenjarin. Prošlog četvrtka izvela je performans ‘Straža na Rajni’: hommage istoimenom radu Tomislava Gotovca iz 1994. godine. Gotovac je tada mirno stajao na krovu zgrade HDLU-a, okrenut prema istoku, čuvajući pogledom hrvatsku granicu od jugokomunističke srbosoldateske. Kako 26 godina kasnije ovo više nije zaraćena država, nego uspješno reformirana punopravna članica Evropske unije, izvedba Nine Kamenjarin prilagođena je novonastalim okolnostima: ne toliko dakle performans, koliko reformans. Umjetnica se sada, pognute glave, na vrhu Meštrovićevog paviljona neprestano okreće oko vlastite osi: izgleda da više nije jasno ni gdje su točno granice koje bi trebalo braniti, ni od koga ih valja čuvati, ni tko ih ni kako nadgleda. Ali ako znamo da je rad izveden u sklopu projekta ‘Budućnost političkog performansa’ kojim umjetnička udruga Domino ironično obilježava kraj hrvatskog predsjedanja Unijom, onda barem postaje jasno to da se Kamenjarin referira na našu ulogu dobro dresiranog evropskog graničara, na svo ono svakodnevno i nevidljivo policijsko iživljavanje nad migrantima, na vijesti o pretučenim i pokradenim nesretnicima istovarenima preko graničnih prijelaza natrag odakle su došli i na mrtva tijela koja plutaju Mrežnicom. Eh da, tijela: baš poput Gotovčevog davne 1994. i tijelo Nine Kamenjarin bilo je prošloga četvrtka na krovu Džamije posve golo.

Ta informacija – da je umjetnica koja suptilno progovara o sistemskom nasilju ove države nad nesretnim Iračanima i Sirijcima stajala na krovu zgrade HDLU-a sasvim naga – bila je pritom i jedina do koje ste mogli doći ako ste se o performansu ‘Straža na Rajni’ informirali iz ovdašnjih mainstream medija. ‘Gola na krovu Džamije provela sat vremena’, objavio je u naslovu turboekskluzivnu senzaciju portal Jutarnjeg. ‘Gola žena na krovu ‘džamije’ iznenadila prolaznike’, iznenađena su ostala ‘24 sata’. ‘Mlada žena popela se gola na vrh Doma HDLU!’ sablažnjen je Večernji. ‘Potpuno gola se popela na Džamiju u centru Zagreba (18+)’, upozorava maloljetne posjetitelje portal Index. Radoznali čitalac i umjetnički senzibilizirana čitateljica koji su prošloga tjedna zavirili u tamošnje kulturne rubrike morali su ostati poprilično zbunjeni: čitava stvar izgledala je manje kao kulturni događaj, a više kao bizarni egzibicionistički ispad s rubova crne kronike, tamo gdje se množe vijesti o pijanim turistima koji uriniraju po hvarskoj luci ili o parovima koji se seksaju na makarskoj rivi. A još je bizarnija postajala kada bi pogled kliznuo dolje, prema fotografijama: golo tijelo Nine Kamenjarin, zumirano i uvećano, ondje je strateški prekriveno, pikselizirano i zamućeno, da ne bi povrijedilo moral publike. Umjetnica koja je još u naslovu bila gola tako na slici odjednom više nije; gore nam se obećava tvrda pornografija, dolje podvaljuje ćudoredna kamilica; tamo umjetnost kao lažni povod, a ovdje – doslovno – cenzura umjetničkog čina. U zbroju, ukratko, malograđanština. Kroz tu dvostruku igru koja golo tijelo zumira samo da bi ga sakrila, prikriveno je zapravo ostalo sve ono izvan okvira: čitav kontekst performansa. S jedne strane Meštrovićevog paviljona, recimo, zoomu fotoobjektiva izmaklo je službeno sjedište HDZ-a, stranke koja disciplinirano provodi neljudsku evropsku antiimigrantsku politiku; na suprotnoj strani nekadašnji ustaški zatvor, a danas zgrada u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja ga planira pretvoriti u luksuzni hotel za dobrostojeće turiste, one što su – za razliku od siromašnih migranata – kod nas itekako dobrodošli. Ali koga briga za kontekst kada se broje klikovi. A vijest o goloj čudakinji prikupila ih je dosta: dok na portalu Večernjaka, primjerice, članci iz kulture u najboljem slučaju imaju četiri-pet tisuća pregleda, ovaj je usisao preko 115 hiljada. Negdje između porno-naslova i pikseliziranih fotografija stisnula se, doduše, još i poneka škrta informacija o samom performansu i Tomislavu Gotovcu, popraćena kratkom izjavom same umjetnice. Tek toliko, reda radi. Medije ionako nisu zanimali njezin lik i djelo: više klik i tijelo.

Kultura i cenzura

Eh da, tijelo: za razliku od Gotovčevog, tijelo Nine Kamenjarin je žensko. Odatle drugi ključni pomak značenja nove ‘Straže na Rajni’ u odnosu na onu iz 1994. Jer performansi svoja značenja golemim dijelom crpe iz konteksta. A kontekst danas nisu samo središnjica HDZ-a i budući hotel HAZU-a, nego i Miroslav Škoro, Nino Raspudić, organizatorica riječkog Hoda za život Barbara Brezec Benigar: mala katolibanska divizija koja složno juriša na tuđa tijela, pljujući po silovanim ženama i režeći o zabrani abortusa. Tako to valjda mora biti na evropskoj periferiji: tamo gdje se država pretvorila u graničnu policijsku ispostavu Unije, preostaje joj samo da maltretira slabije. Jednom su to migranti, drugi put žene: treći put tko već naleti. Performans Nine Kamenjarin, koji umjetničkim medijem tijela ispituje problem političkih granica, govori zato i o političkim granicama nametnutima tijelu: gdje će okončati pravo žena da njime slobodno raspolažu? Koliko će se glava naposljetku pognuti? Zašto smo – prema samoj umjetnici – ‘svjedoci ukidanja prava na svim frontovima’? Niz jednostavnih pitanja, od kojih nijedno – naravno – nije doprlo do mainstream medija. Neobičan paradoks: opsesivno zagledani u prizor golog ženskog tijela, nisu stigli primijetiti da je u performansu upravo o tom tijelu riječ. Pa je – podjednako paradoksalno – performans (i) zbog toga uspio. Prilično je precizno pokazao, naime, što se sve promijenilo u prošlih 26 godina, od nastupa Tomislava Gotovca. Jer dok su njega nekada napadali i vrijeđali, a nešto ranije znala ga je i privesti milicija, danas malograđanska sablazan postaje tijesto senzacionalističkih naslova: manje dakle hejt, više klikbejt. A tamo gdje se kulturne rubrike pretvaraju u zamku za klikove, nema prostora za ozbiljne političke poruke. Ni razloga da se te poruke zabranjuje. Čemu zabrana, kada smo kompletnu kulturu pretvorili u drugu riječ za cenzuru?

Matvejević

Rijetko kada se ovako sretno susretnu književna nagrada, nagrađeni autor i njegovo djelo. Priznanje Jean d’Ormesson, ustanovljeno prije tri godine u spomen na slavnog francuskog pisca, dodjeljuje se naime mimo svih uobičajenih ograničenja, neovisno o žanru, jeziku i periodu nastanka knjige, bez obzira na to je li pisac živ ili ga više nema. Predraga Matvejevića navodno nema, ali nas baš nagrada koju mu je prošloga tjedna dao žiri podsjeća da je autor još uvijek tu, među nama. A ‘Mediteranski brevijar’ (1987.), ta čarolija esejističke slobode i vječno radoznale erudicije, tekst je kojim će nam vjerojatno ostati najbliži: razigran izvan skučenih nacionalnih i žanrovskih kanona, posvećen mediteranskim ljudima i običajima, riječima i začinima, tržnicama i oblacima, ostaje Matvejevićev magnum opus. Ne dajte, zato, da vas zavedu šture agencijske vijesti i službena čestitka Ministarstva kulture, koje ovih dana govore o tome da je u Francuskoj nagrađen ‘hrvatski pisac’. Ne samo zato što je ovdašnja nacionalna kultura Matvejeviću ostala suviše dužna da bi danas smjela olako polagati pravo na njegovo ime, nego i stoga što Matvejević pripada nesagledivo širim kulturnim krajolicima: naša je privilegija ta da ga, čitajući, ondje možemo slijediti.

In memoriam

U 74. godini preminuo je Ivo Banac: nekada svjetski relevantan povjesničar, kasnije manje značajan hrvatski političar, na koncu radikalni desničar. Rođen je u Dubrovniku, ali se s obitelji relativno rano seli u Sjedinjene Američke Države: sredinom sedamdesetih započinje predavati na tamošnjim univerzitetima, postavši vremenom redoviti profesor na Sveučilištu Yale. Bavi se primarno Jugoslavijom, a najutjecajniji naslovi ostaju mu znanstvene monografije ‘Nacionalno pitanje u Jugoslaviji’ (izvorno objavljena 1984.) i ‘Sa Staljinom protiv Tita’ (1988.). Obje su knjige nagrađivane, obje hvaljene i frekventno citirane. Nakon povratka u Hrvatsku nastupa s liberalnih, antituđmanističkih pozicija, nastavljajući sveučilišnu karijeru na Central European Universityju u Budimpešti i, kasnije, Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Početkom stoljeća politički se angažira u Liberalnoj stranci, koja ga bira za svoga predsjednika (2003. – 2004.), kratkotrajno obavlja dužnost ministra za zaštitu okoliša i prostornog uređenja (2003.), a u jednom je mandatu i saborski zastupnik (2004. – 2007.). Zatim – otprilike u vrijeme kada radikalna desnica kod nas postaje politički mainstream – Banac od nacionalno osviještenog mainstream liberala postaje žestoki desničar. U mladosti gorljivi američki maoist, koji je tumačio kako se ‘radničke mase crnaca i bijelaca mogu pridobiti za socijalističke ideje i internacionalizam’, postao je borac protiv fantomskih prijetnji jugokomunizma; svojedobni kritičar Franje Tuđmana pretvorio se u njegovog apologeta; čovjek koji je Bljesak i Oluju proglašavao ‘planiranim terorom koji je bio u funkciji ‘etničkog čišćenja’’ posljednjih godina ih je svrstao u ‘neupitna postignuća’ hrvatskog naroda. Od studentskog ljevičara preko građanskog liberala do prijesnog nacionalista: nekada originalan historiograf zatvorio je, sve u svemu, krajnje neoriginalan ideološki luk.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1