Boras u kontekstu
‘Hrvatska vas treba!’ zavapio je prvi čovjek zagrebačkog sveučilišta Damir Boras na svečanoj dodjeli rektorove nagrade, obraćajući se dobitnicama i dobitnicima, najboljim studenticama i studentima. ‘Hrvatska treba vas mlade koji imate snage za znanost, za rad. Ali i za imati djecu!’ Koliko točno snage treba za imati djecu Boras, nažalost, nije pojasnio, kao ni što bi to uopće značilo. Nismo doznali ni što ćemo s budućim akademskim građankama i građanima koji imaju dovoljno snage da djecu prave i rađaju, ali im nedostaje, recimo, želje ili mogućnosti: znači li to da Hrvatska njih ne treba? Nejasno je, napokon, ostalo i kakve zapravo veze imaju visoko obrazovanje i masovno razmnožavanje, edukacija i prokreacija, akademski rad i novorođenčad: zašto se, ukratko, zagrebački rektor miješa u ginekološki sektor? Ostalo je nejasno, jer je Borasova izjava kroz medijske izvještaje kliznula bez ozbiljnijeg otpora, suvišnih komentara i pitanja. Kada je na prošlogodišnjoj dodjeli rektorove nagrade dobitnicama i dobitnicima poručio da ‘ne zaborave imati djecu’, još se mogao čuti poneki zgranuti glas. Kada je, prije manje od tri mjeseca, na dodjeli sveučilišnih stipendija ukorio ‘cure’ koje se s inozemnih studijskih boravaka vraćaju u kasnim tridesetima, ‘neudane i bez djece’, smlavila ga je lavina kritika. Sada je, izgleda, svima već svejedno. A nije da nismo pokušavali: rektoru smo strpljivo objašnjavali da javno sveučilište nije poligon za nametanje ličnih stavova, da se obiteljske vrijednosti promoviraju u nešto drukčijim institucijama i da samo srozava ionako žalostan ugled one koju vodi. Ali nije pomoglo. Pa smo, valjda, napokon ostali bez teksta.
Ako smo ostali bez teksta, doduše, ne znači da moramo ostati i bez konteksta: portal Srednja.hr iskoristio je ovogodišnju svečanost da nas podsjeti kako je upravo Boras, ima tome dvije godine, ukinuo financijski dio rektorove nagrade. Ranije bi studentice i studenti dobivali po 1500 kuna za nagrađeni projekt: danas im se, zahvaljujući rektoru, uručuju samo prigodne povelje, ‘curama’ pripadne i po jedna ruža, a svima skupa Borasova poduka o potrebi prokreacije nacije. Hajde da kontekst još malo proširimo: ukidajući tih 1500 kuna nagrade Boras je sveučilištu na godišnjoj razini uštedio nešto više od 150 hiljada kuna. Ili, otprilike, onoliko koliko košta jedan broj ‘Universitasa’, zajedničkog priloga splitskog i zagrebačkog sveučilišta koji izlazi jednom mjesečno, na tridesetak stranica, u formi podliska Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, naziva se ‘hrvatskim sveučilišnim novinama’, u praksi uglavnom funkcionira kao bizarna propagandna zbirka panegirika aktualnom sveučilišnom vodstvu, a pokrenut je – evo zgodne koincidencije – baš onoga mjeseca prije dvije godine kada je rektor Damir Boras procijenio kako 150 hiljada kuna rezerviranih za najbolje zagrebačke studentice i studente isuviše opterećuju sveučilišni budžet. E, da: kako bi slika bila potpuna, vrijedi napomenuti i da rektor čitavo vrijeme sjedi u izdavačkom savjetu Hanza Medije, nakladnika Jutarnjeg i Slobodne, istih onih novina koje svakoga mjeseca Borasovom odlukom dobiju više od 150.000 javnih kuna za objavu ‘Universitasa’.
Eto nam, dakle – u nedostatku teksta – barem odgovarajućeg konteksta: rektor koji najagilnijim studenticama i studentima poručuje kako ih ‘Hrvatska treba’ istodobno je rektor koji sva njihova 172 nagrađena projekta, dugotrajno i predano stvarana, cijeni manje nego tridesetak stranica skromnog paražurnalističkog priloga. To je ono što ih čeka ako mu povjeruju, pa u Hrvatskoj ostanu: netko tko im oduzima simbolični nagradni sitniš ne bi li ga nonšalantno prelio na račun komercijalne firme u čijem savjetu istodobno sjedi. Netko koga je Senat sveučilišta, uz rijetke glasove otpora, nedavno golemom većinom po drugi put izabrao za svoga rektora. Netko tko dakle nije aberacija, nego vjerna slika akademskog sustava. Istog onog sustava u koji bi se dobitnice i dobitnici, budući akademski radnici, već sutra – u pauzama između pravljenja i rađanja djece – trebali poslušno uklopiti. Možda su zato barem neki među njima, barem oni kojima je kontekst Borasove poruke poznatiji, tu poruku na svečanoj dodjeli nagrada čuli bolje od ostalih. Cijenjene kolegice i kolege, laureatkinje i laureati, buduća akademska elito: Hrvatska vas vreba.
Tetovaže na faksu
Po sumnjivu utjehu sa zagrebačkog sveučilišta putujemo na ono sarajevsko jer tamo stvari, čini se, ipak stoje nešto lošije. Senat Univerziteta u Sarajevu lansirao je u javnu raspravu prijedlog tzv. Kodeksa ponašanja i odijevanja: njime se, među ostalim, predviđa zabrana ulaska na tamošnje fakultete svima koji nose tijesnu odjeću, napadnu šminku, nakit, piercinge i tetovaže, poruke uvredljive za ‘osjećaje drugih’, a ženama bi zabranjene trebale biti još i mini-suknje, previsoke potpetice, otkrivena leđa, duboki dekoltei… S obzirom na sadržaj prijedloga, javna se rasprava očekivano kreće u registru tragikomedije apsurda. Pitanja se množe: kako točno razlikovati napadnu od nenapadne šminke, koliko centimetara iznosi donja granica previsokih potpetica? Kojim se mehanizmima provodi zabrana tetovaže? Tko će mjeriti dubinu dekoltea, tko procjenjivati neprimjerenost piercinga? Koliko ima različitih ‘drugih’, što sve vrijeđa njihove osjećaje, kako ćemo doznati koliko su osjetljivi? Ništa od svega ovoga nije poznato. Izvjesno je tek da je ideja prethodno bubrila u dubljim ideološkim kaljužama radikalnog krila vladajućeg SDA, da se pod egidom čuvanja ‘ugleda’ univerziteta taj ugled strmoglavo srozava i da se akademskim institucijama eksplicitno propisuje zadaća ‘odgoja’ budućih istaknutih članova društva, što bi nam djelovalo kao bizarno nerazumijevanje funkcije visokog obrazovanja kada ne bismo shvaćali da je iz perspektive razigranih fundamentalista sveučilište tek jedan od potencijalnih kalupa u kojima se društvo uspješno svjetonazorski mijesi. Kako god dakle završila rasprava o nadrealnom nacrtu sarajevskog kodeksa, tamošnjim nastavnicama, nastavnicima, studenticama i studentima koji još uvijek shvaćaju osnovne razloge postojanja sekularnog i javnog univerziteta predstoji duga borba protiv svjetonazorskih natražnjaka, a nama se – tek što smo napisali prethodne riječi – najednom čini da razlika između sarajevskog i zagrebačkog sveučilišta možda i nije onoliko velika kao što je na početku izgledala.
Biblioteke u Bristolu
Što je pristojna kulturna rubrika bez povremenog gostovanja Banksyja? Oko najpoznatijeg nepoznatog umjetnika na svijetu događalo se prošlih dana svašta. U Brightonu su se ponadali da su otkrili njegov novi grafit u centru grada, ali se ispostavilo da ga je naslikao neki manje poznati lokalni street artist: potencijalna turistička atrakcija je propala. U Parizu su imali više sreće: upravo je otkriveno čak devet Banksyjevih murala, od hommagea maju 1968. preko prepoznatljivih motiva štakora pa do slike tamnopute djevojke koja ružičastom bojom prekriva crtež svastike. U Londonu spremaju retrospektivnu izložbu njegovih najpoznatijih djela nastalih između 2002. i 2008. godine. Najinteresantnije je, ipak, u Torontu: ondje je pristigla putujuća izložba Banksyjeva bivšeg menadžera Stevea Lazaridesa, koji je bez autorove dozvole postavio osamdesetak njegovih radova, organizirao veliki party otvaranja i napumpao cijenu ulaznica na 35 dolara (oko 220 kuna), pa sada oko velike gradske galerije svakodnevno kruže masovna publika i žestoka kritika. Jedan je domaći umjetnik u znak protesta tako prošvercao vlastiti crtež u postav – baš kao što je Banksy znao raditi na izložbama drugih umjetnika – a na uokvirenom listu papira stajala je prekrižena brojka od 35 dolara. Dok je manje poznati umjetnik unosio svoje djelo, nepoznati provalnik krenuo je suprotnim smjerom, iznijevši Banksyjevu sliku ‘Trolling Hunters’ vrijednu skoro 50 hiljada dolara: kamere su ga snimile, ali bio je dobro maskiran, policija za sada ne može ništa. Najzabavniji komentar izložbe koja, mimo autorove volje, parazitira na njegovoj popularnosti, dalo je ipak dvoje umjetnika iz Toronta: Naomi Belcamino i Dave McKay prošlu su subotu preko puta galerije s Banksyjevim radovima otvorili ‘Izložbu ‘Banksyjeva izložba”, a na njoj su posjetioci, ne plativši ulaznicu, mogli promatrati ljude kako s druge strane ulice stoje u redu za pravu izložbu. Sve je s najpopularnijim anonimusom svjetske art-scene, ukratko, po starom: njegove ulične subverzije preko noći postaju komercijalne atrakcije, vjerno ga slijede epigoni, iskorištavaju menadžeri… Ipak, iz Bristola, rodnog Banksyjevog grada, stiže neočekivana vijest zbog koje mu u ‘Neprijateljskoj propagandi’ pišemo poseban plus: nakon što su tamošnje vlasti najavile kako će u sklopu mjera štednje zatvoriti čak 17 od 27 gradskih biblioteka, umjetnik se javio gradonačelniku i ponudio pomoć. Takav potez cijenimo: čini nam se, uostalom, važnijim od novih pariških murala, londonske izložbe i zabavnih kontroverzi iz Kanade.
Ondaatje u pravu
Kanadski pisac Michael Ondaatje u nekom je davnom intervjuu predložio da se književne nagrade dodjeljuju s barem deset godina odmaka, jer se s vremenske distance bolje vidi vrijednost tekstova: sjetili smo se toga ovih dana, nakon što je njegovom romanu ‘Engleski pacijent’ iz 1992. pripala službena titula najboljeg među najboljima u povijesti Bookera. Za pedesetogodišnjicu vjerojatno najutjecajnije anglofone nagrade organizatori su posebnom žiriju dali zadatak da iz svake decenije izabere po jednog laureata, a zatim je glasala publika: Ondaatje je dobio preko devet hiljada glasova, više od ‘In a Free State’ V. S. Naipaula iz 1971., ‘Moon Tigera’ Penelope Lively iz 1987., ‘Wolf Halla’ Hilary Mantel iz 2009. i prošlogodišnjeg dobitnika, romana ‘Lincoln in the Bardo’ Georgea Saundersa. Izgleda da je teza o vremenskoj distanci potvrđena: prije 26 godina ‘Engleski pacijent’ nagradu je morao ravnopravno podijeliti s povijesnim romanom ‘Sacred Hunger’ Barryja Unswortha, u međuvremenu uglavnom zaboravljenim, a sada, evo, sam osvaja über-Bookera.
