>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Kapitalistički nadrealizam

Ima li nadrealnijeg prizora od slike luksuznog elektro-automobila vrijednog preko milijun eura na autobusu punom ljudi koji sebi ne mogu priuštiti ni polovnu krntiju? I od nasmiješenog lica Mate Rimca – tog hodajućeg dokaza da i ovdje kapitalizam uspijeva – na vozilu kojim gastarbajteri od ovdašnjeg kapitalizma bježe glavom bez obzira?

Rimac

Bloger i teoretičar Mark Fisher nazvao je to ‘kapitalistički realizam’: sveprisutni osjećaj da kapitalistička ekonomija nije samo jedina igra u gradu, nego i jedina moguća. Bilo kakva alternativa ostaje nezamisliva. Jer živimo u vremenu, kaže dalje Fisher, u kojem ‘slike zadobivaju autonomnu snagu’. Ili, nešto konkretnije: ‘Način na koji se stvara vrijednost na burzi vrijednosnih papira ovisi manje o tome što kompanija ‘stvarno radi’, a više o percepcijama i vjerovanjima u njene buduće izvedbe. Sve što je čvrsto nestaje u PR-u…’

Ničeg novog ni naročito spornog nema pritom u ideji da vrijednost firmi danas stvaraju investitorske oklade, kao ni da se investitorske oklade zatim pretvaraju u samoispunjujuća proročanstva: evo, recimo, Mate Rimac. Kada je prije nekog vremena zastupnik Radničke fronte David Bilić u zagrebačkoj Gradskoj skupštini spomenuo lako provjerljivu, čvrstu činjenicu da je Rimčeva kompanija sve do ove godine poslovala s gubicima, pri čemu nikome u medijima nije palo na pamet da je prozove ‘gubitašem’ – kao što to redovno čine kada govore o brodogradilištima – isti ti mediji Bilića su ismijali i prikazali kao klauna. Uzalud dakle lako provjerljiva, čvrsta činjenica tamo gdje – kako bi rekao Fisher – sve što je čvrsto nestaje u PR-u.

Iz PR-a, doduše, ponešto i nastaje: tek koji dan kasnije domaći su mediji euforično prenijeli ‘golemu vijest’ i ‘senzaciju’ o ‘poslu stoljeća’ u kojem Mate Rimac od njemačkog Volkswagena kupuje ultraluksuznu automobilsku marku Bugatti. Jedva dva ili tri trezvenija novinarska članka pritom su upozorila da u glamuroznoj transakciji ipak nema veće senzacije: preuzimanje Bugattija, koji također već dugo posluje s gubicima, zapravo je samo dio daljnjeg ulaska VW-a u vlasničku strukturu Rimčeve firme, pa ispada da jedna golema međunarodna korporacija naprosto guta mnogo manju tvrtku, dok mala koristi priliku da se tržišno pozicionira pomoću gubitaškog, ali nadaleko razvikanog brenda. U nekim normalnijim okolnostima – ukratko – uobičajena vijest iz specijaliziranih poslovnih rubrika. U Hrvatskoj, međutim, povod za erupciju nacionalnog ponosa i konačni dokaz da je kapitalizam ipak najbolji od svih mogućih svjetova: ako Mate Rimac može kupiti Bugatti, onda svi možemo biti bogati. Samo treba raditi, truditi se i biti poduzetan. O tome da oko 90 posto start-upova na kraju propada, da u tržišnoj utakmici netko mora izgubiti jer netko drugi dobiva i da na svakog poduzetnika dolazi kudikamo veći broj kudikamo manje bogatih radnika, nismo čuli skoro ni riječi. Jer takva su osnovna pravila kapitalističkog realizma: realnost mu uglavnom samo smeta.

Možda baš zato o Rimcu mnogo više od svih ‘golemih’ i ‘senzacionalnih’ vijesti iz domaćih medija govori jedna strana, nešto manja i manje senzacionalna. Ovoga ljeta, naime, jedan je livanjski autobusni prijevoznik na svoje autobuse nalijepio veliki crtež svog dojučerašnjeg sugrađanina i našeg aktualnog poduzetničkog heroja, skupa sa slikom njegovog ekskluzivnog auto-modela Concept One. U Hrvatskoj te autobuse niste mogli vidjeti, jer ovdje ne dolaze: putnike razvoze po Bosni i Hercegovini, a kada pređu državnu granicu, onda idu ravno za Luzern, München, Rosenheim i slične gastarbajterske destinacije. Njihov dnevni red vožnje, ukratko, čita se kao sažetak svakodnevne ekonomske tragedije Bosne i Hercegovine. I ne znamo koji se marketinški mag dosjetio ukrasiti baš takve autobuse Rimčevim portretom i njegovom aerodinamičnom šasijom, ali taj je tragediju napokon pretvorio u farsu. Jer doista: ima li nadrealnijeg prizora od slike luksuznog elektro-automobila vrijednog preko milijun eura na autobusu punom ljudi koji sebi ne mogu priuštiti ni polovnu krntiju? I od nasmiješenog lica našeg proslavljenog entrepreneura – tog hodajućeg medijskog dokaza da i ovdje kapitalizam uspijeva – na vozilu kojim gastarbajteri od ovdašnjeg kapitalizma bježe glavom bez obzira? I nije li – vozeći ih prema svim tim minhenima i rozenhajmima – vozilo napokon postalo porazno precizna kotrljajuća metafora koja gazi kompletan kapitalistički realizam hrvatskih medija?

Utoliko, preostaje tek provjeriti u kojem se točno žanru metafora odvija. Golemi crtež bogatog poduzetnika na autobusu punom mnogo siromašnijih putnika? Slika koja je, reklo bi se, itekako ‘zadobila autonomnu snagu’? Portret izveden vrlo realistično, ali samo da bi slavio nekoga tko se uzdigao visoko iznad naše realnosti? To je već – složio bi se valjda i sam Mark Fisher – posve novi umjetnički pravac: čisti kapitalistički nadrealizam.

Honorari

Koliko vrijedi rad hrvatskih dramaturginja i dramaturga? U pravilu onoliko koliko se dogovore s kazališnim kućama, a to znači da pravila nema. Upravo su zato dramski pisci i scenaristi okupljeni u udrugu SPID (Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela) oštro reagirali na neobični istup uprave HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, predvođene intendantom Marinom Blaževićem. Riječki narodni teatar, naime, objavio je na svojim internetskim stranicama tekst ‘Poklon kazalištu i gradu Rijeci od dva milijuna kuna’ u kojem su pobrojali sve umjetničke angažmane vodećih ljudi kuće – režije, koreografije, dramaturške poslove – za koje ravnatelji nisu uzeli dodatan honorar: drugim riječima, svojoj instituciji i njenom gradu darovali su besplatan rad, a više od polovice ukupnog dvomilijunskog iznosa otpada pritom upravo na volontiranje intendanta Blaževića. Na prvi pogled, pohvalno. Na drugi, prilično problematično: ‘Smatramo apsurdnom objavu dokumenta kojim se ukazuje na uštedu sredstava na način da se slobodnim umjetnicima i umjetnicama, autorima i autoricama s nezavisne scene, oduzima prostor za rad’, pišu članice i članovi SPID-a. Još su problematičniji, čini se, iznosi nenaplaćenih honorara koje kazališna uprava navodi kao svoje darove: ‘U tablici se iznosi podatak kako je autorski rad dramaturga u HNK Ivana pl. Zajca prosječno honoriran iznosom od pet tisuća eura bruto’, stoji u reagiranju SPID-a, dok ‘iskustva naših članica i članova koji su obavljali posao dramaturgije izvedbe u HNK Zajc govore kako je njihov zajednički prosjek znatno manji i doseže tek otprilike 2300 eura bruto.’

Zbog svega ovoga, zaključuju u SPID-u, pri izradi cjenika kojim ta udruga planira regulirati prosječne i minimalne cifre honorara u Hrvatskoj ‘svakako ćemo istup intendanta Marina Blaževića upotrijebiti kao preporuku (…) Isto tako, nadamo se da će u budućnosti HNK Zajc, odnosno njegov intendant Marin Blažević, pozitivnim primjerom pokazati kako je spreman poštivati objavljene cifre pri sklapanju ugovora s autoricama i autorima.’

Hoće li ih poštivati, ne znamo: do zaključenja ovog broja Novosti iz riječkog HNK-a nije stigla javna reakcija.

Srebrenica

Ovogodišnji bosanskohercegovački kandidat za Oscara bit će ‘Quo vadis, Aida’, posveta Jasmile Žbanić žrtvama srebreničkog genocida: film je premijeru imao na nedavnom Venecijanskom festivalu, gdje je – tvrdi kritičar Novog lista Dragan Rubeša – ‘nepravedno ostao bez glavnih nagrada jer je ratna Bosna očito postala ‘out”. Ali zato teme ratne Bosne ove jeseni, na 25. godišnjicu srebreničkog masakra, dolaze tamo gdje su ‘out’ odavno. Režiser Zlatko Paković u Beogradu je postavio predstavu ‘Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo’, a premijerna izvedba održana je – javljaju tamošnji mediji – ‘uz poštovanje epidemioloških mera i diskretno prisustvo policije’. Diskretno prisustvo organa reda je razumljivo, između ostalog i zato što Pakovićeva predstava sadrži citat aktualnog predsjednika Aleksandra Vučića, izrečen 1995., neposredno nakon okončanja srebreničkog pokolja: ‘Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana!’ U beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, koji dan kasnije, postavljena je i izložba ‘ArchiWar: priče i sećanja o genocidu u Srebrenici’ ilustratorice Jelene Jaćimović. Njeni su crteži nastali na temelju ispovijesti, svjedočanstava i dokumenata o žrtvama i njihovim porodicama, a izložba je, stoji na službenoj stranici, zamišljena kao ‘jedan vid otpora protiv dominantne politike sećanja u Srbiji zasnovane na nacionalizmu i militarizmu’.

Jedan film, jedna izložba i jedna predstava trebali bi značiti da najužasnija kolektivna trauma balkanskih ratova devedesetih ni sada – kada su ti ratovi ispali iz globalnih kulturnjačkih moda – neće ostati zaboravljena. Samo, dok savjesniji umjetnici regije progovaraju o Srebrenici, u Srebrenici je umjetnost povod za nove nacionalne sukobe: oko postavljanja Spomenika miru u centru grada upravo su se žestoko posvađale srpska i muslimanska strana, pri čemu su muslimanske organizacije bojkotirale otvaranje: međusobne optužbe nećemo nabrajati jer sve skupa ionako – itekako – ima veze sa stranačkim kampanjama za skore izbore.

In memoriam

Postjugoslavenska regija oprašta se od Gorana Paskaljevića, uz Emira Kusturicu međunarodno najpriznatijeg predstavnika ovdašnje tzv. Praške škole. Paskaljević je preminuo u Parizu, u 74. godini, skoro četiri i pol decenije nakon što je maestralnim debijem ‘Čuvar plaže u zimskom periodu’ (1976) otvorio jedan od upečatljivijih autorskih opusa ovdašnje kinematografije. Uslijedili su jugoslavenski klasici – ‘Pas koji je voleo vozove’ (1977), ‘Poseban tretman’ (1980), ‘Varljivo leto ‘68.’ (1984) i drugi – a nakon raspada države snima svoj vjerojatno najuspjeliji i zasigurno najrazvikaniji film, ‘Bure baruta’ (1998), prema tekstu makedonskog pisca Deana Dukovskog. Naslovi su mu igrali na svim važnijim svjetskim festivalima: dobio je mnoštvo priznanja. ‘Ono što me ispunjava zadovoljstvom’, rekao je u jednom od svojih kasnijih intervjua, ‘jeste utisak da filmovi nastali u ranom periodu mog stvaralaštva i dan-danas žive, gledaoci različitih generacija ih vole i vraćaju im se…’

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1