>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Ovo nije vaša tvrtka

Hrvatski Telekom u novoj reklamnoj kampanji, pravom dragulju prijateljske propagande, nudi paket usluga malim poduzetnicima uz slogan ‘Ovo je vaša tvrtka!’ Lijepo, korisno i poticajno: šteta što nije točno

Wiki kiks

Platon nas je nagovarao da politiku prepustimo filozofima, Periklo nas je upozoravao da to što se ne bavimo politikom ne znači da se politika neće baviti nama, Bismarck nas je učio da je politika umijeće mogućeg… A onda je Hillary Clinton ovaj trezor mudrosti odlučila obogatiti izjavom da je politika isto što i proizvodnja kobasica. Jer je najbolje da nitko ne zna što se u nju stavlja. To je pritom još i najmanje blesava izjava među onima koje su procurile u velikom WikiLeaksovom dilanju mejlova iz stožera Demokratske stranke: kako se izbori približavaju, objave se zahuktavaju pa curenje prerasta u pravu poplavu fekalija. Pročitali smo tako kako Clinton prijeti Kini raketnim bacačima, dodvorava se korporativnim mecenama iz naftne industrije dok javno obećava prelazak na ekološki prihvatljiva goriva, sanjari o neoliberalnoj utopiji ‘zajedničkog globalnog tržišta bez granica’, najavljuje vojnu intervenciju u Siriji… Kada svemu tome pribrojimo ona 22 milijuna dolara što ih je – po skromnoj tarifi od 200.000 dolara na sat – samo u posljednje tri-četiri godine zaradila držeći govore na zatvorenim sastancima elita s Wall Streeta, onda proporcije poslovičnog ‘manjeg zla’ za koje bi razumniji među Amerikancima uskoro trebali glasati postaju groteskne. Assangeova ekipa obavlja sjajan i važan antipropagandni posao, nešto čemu klasični mediji odavno ne mogu parirati; zato sada po njima tuku svim raspoloživim sredstvima, proglašavaju ih ruskim špijunima, napadaju i ismijavaju. Kada su u najnovijoj turi leakova pustili mejlove šefa Clintoničine kampanje Johna Podeste, ovaj je mirno na Twitter okačio fotografiju raskošne trpeze s nekog partijskog primanja, uz ciničnu poruku Assangeu: ‘Kladim se da je ovaj rižoto s jastogom bolji od hrane koju služe u ekvadorskoj ambasadi.’ Demokrati, naravno, mogu biti opsceno cinični samo zato što se WikiLeaksova curenja – materijali koji bi u nekim sretnijim okolnostima bili dovoljno eksplozivni da raznesu kompletnu fasadu njihove kampanje – rutinski utapaju u medijskoj bujici svakodnevnog trumpetanja. Umjesto fatalnog demaskiranja jedne licemjerne političarke, javnost vidi tek njeno nezgodno poskliznuće: mali, načelno podnošljivi Wiki kiks. Jer nasuprot proračunatoj gošći korporativnih zabava stoji raspomamljeni egomanijak, pomahnitali ksenofob, ignorantski autoritarist: imidžom na pola puta između klauna i pauna, samo puno opasniji i od jednoga i od drugoga. Herojsko raskrinkavanje laži Hillary Clinton ne znači tako ništa pred istinom koju već znamo o Trumpu: najhrabrija gerilska medijska akcija godine, bojimo se, sasvim je uzaludna… Usput, sjeća li se netko još uvijek Bernieja Sandersa? Simpatičnog čiče iz Vermonta nadahnutog idejama poput socijalne pravde, demokratizacije, vanjskopolitičke pacifikacije? Otpisanog zato što je preradikalan, militantan, opasan?

Utješna zagrada

Možeš izbaciti Hasanbegovića kroz prozor, ali on će ti se vratiti kroz saborski odbor. Andrej Plenković je, čuli smo, ražalovanog ministra poželio razdragati mjestom predsjednika Odbora za kulturu, obrazovanje i znanost. I tako mu dati do znanja da ga u kadrovskoj križaljci nije prekrižio, nego tek privremeno stavio u zagrade. Samo, nije Zlatko bilo tko: utješnu zagradu je odbio, nagađa se, zato što je prethodno ciljao na Odbor za informiranje, informatizaciju i medije. Odnosi premijera s podešnjelom frakcijom HDZ-a se dakle zatežu, medijski odbor ide umjerenijem Jasenu Mesiću, a mi ovu crticu bilježimo rubno: uglavnom kao svjedočanstvo toga koliko bavljenje kulturom zapravo zanima čovjeka koji je do jučer preko nadležnog ministarstva upravljao čitavim kulturnim sektorom.

Slogan i program

Ako je masovno oduševljenje novom hrvatskom Vladom ušlo u fazu privremenog zamora ljudskog materijala, ako su reporteri potrošili konfete, ako su raspamećeni kolumnisti nakratko potonuli u postorgazmičku katatoniju i ako smo dostojno obilježili neosporni civilizacijski doseg sastavljanja ministarske ekipe koja ovom prilikom broji samo dvojicu dokazanih adoranata ustaškog režima, iskoristili bismo predah da upozorimo na nešto što se zove ‘Program Vlade Republike Hrvatske za mandat 2016. – 2020.’ I predstavlja temeljni dokument državnih politika koje nas u tom periodu očekuju. Programi su, znamo, tu da se krše, ali ipak pokazuju Vladinu osnovnu orijentaciju: u ovom zato primjećujemo neobičnu fiksaciju Plenkovićeve družine na pojam ‘poduzetništva’ koji se, prema stručnoj procjeni istraživačkog tima ‘Neprijateljske propagande’, javlja frekvencijom od 19 do 23 puta po stranici teksta. Tu se obećava konačno rušenje administrativno-birokratskih barijera za pokretanje poslovnih projekata, osnivanje poduzetničkih inkubatora po fakultetima i visokim školama te općenito ‘jačanje poduzetničkog mentaliteta’ koje, doduše, ponešto nadilazi ovlasti izvršne vlasti i spada u domenu otvorene ideološke indoktrinacije društva, ali koga briga: konačno će popucati lanci jugo-balkansko-socijalističko-komunističkog nasljeđa koji su nas priječili da ostvarimo puni nacionalni gospodarski potencijal, konačno će se otvoriti prave prilike za domaće poduzetnike! Dok čekamo ovaj epohalni zaokret, nestrpljivijima je na usluzi Hrvatski Telekom koji u novoj reklamnoj kampanji, pravom dragulju prijateljske propagande, oglašava paket komunikacijskih usluga namijenjenih poduzetnicima i obrtnicima, vlasnicima manjih i srednjih firmi. Poentirajući sloganom: ‘Ovo nije bilo koja tvrtka. Ovo je vaša tvrtka!’ Lijepo, korisno, poticajno. I dovoljno šarmantno, nadamo se, da ne stignete primijetiti finu ironiju situacije u kojoj Hrvatski Telekom, privatiziran još 1999. godine pa prepušten vlasništvu Deutsche Telekoma, sada hrvatskim korisnicima poručuje ‘Ovo je vaša tvrtka’. Jer ako to primijetite, možda ćete se zapitati kako to da je velika, moćna i profitabilna firma uopće mogla biti prodana prije petnaestak godina, u doba još crnjeg birokratskog mraka. Ako se to zapitate, možda posumnjate u priču prema kojoj priljev stranih investicija ovisi o borbi protiv državne administracije. A ukoliko to posumnjate, onda je već kasno: nikad od vas poduzetnika ni obrtnika, nikad investitora ni inovatora, nikad ulagača ni pokretača…

Navodno narodno

Zato možete osnovati udrugu, uspostaviti monopol nad zaštitom autorskih prava pa obrtati solidan novac na račun tuđeg rada. Kao što to recimo u suradnji s probranim tvrtkama čini ZAMP, služba Hrvatskog društva skladatelja. Malo u skladu sa zakonom, malo u neskladu s logikom, do sada su naplaćivali čak i izvedbe narodnih pjesama Kulturno-umjetničkim društvima: iako tradicijska muzika nema poznatog autora, ZAMP-arina je odrezana na temelju koreografija i aranžmana. Nisu u igri preveliki iznosi, jedva par stotina kuna po izvedbi, ali za mizerne proračune KUD-ova i to je ozbiljno opterećenje. Pa su se pobunili: prošlog vikenda okupili su se u Međimurju na velikom prosvjedu uz tanc & tamburicu. Poručivši: ‘Nisu nas uspjeli pokoriti Turci, Međimurje nisu uspjeli osvojiti ni Mađari, pa nećemo dozvoliti ni Hrvatima da nam oduzmu pjesmu i veselje!’ Načelnu skepsu prema Hrvatima kao takvima shvaćamo a KUD-ove podržavamo, kao uostalom i svaki oblik otpora teroru autorskih prava nad narodnom kulturom.

Umjetnica je suviše prisutna

Natrag u svijet suvremene umjetnosti: prošlog tjedna je objavljena dugoočekivana autobiografija Marine Abramović ‘Walk Through Walls’ pa su domaći mainstream mediji dobili novi povod da se pozabave njenim likom, djelom i tijelom. Sada su u prvom planu oni dijelovi knjige u kojima piše o lošim seksualnim iskustvima s bivšim muževima, roditeljskom zanemarivanju i prvoj menstruaciji. Prije nekoliko tjedana izbio je skandal zbog navodno rasističkih, naknadno izbačenih memoarskih dionica. U međuvremenu, čitali smo izvještaje sa sudskog procesa protiv nekadašnjeg supruga Ulaya… Dojam je, ukratko, da je zvijezda antologijskog performansa ‘Umjetnica je prisutna’ nekako isuviše prisutna; dojam je da to odavno nema veze s njenim umjetničkim radom, nego sa showbizz paradom. Što govori dosta o medijima koji o Abramović pišu. Ali nam, bojimo se, ponešto kaže i o njoj.

1/1