Priče

U prošlotjednom izdanju ove rubrike, na samom kraju, prenijeli smo kratku informaciju iz Bosne i Hercegovine: Evropsku nagradu za književnost, koja se dodjeljuje u četrdesetak država, tamo je dobio roman ‘Uhvati zeca’ Lane Bastašić. Ponešto je, međutim, ostalo izvan šture vijesti. Recimo, kraći prikaz Bastašićine priče koja slijedi likove dvije prijateljice, Sare i Lejle, kroz BiH, Hrvatsku i Sloveniju sve do Beča, iscrtavajući usput kartografiju suvremenog postjugoslavenskog iskustva. Ili rečenica-dvije o načinu na koji ‘Uhvati zeca’ istovremeno iznutra potkopava zadane postjugoslavenske matrice, sve te velike pripovijesti o religiji i naciji, postavljajući ih u drukčiju rodnu i generacijsku perspektivu. Sreća da je nešto o svemu tome ipak rekla sama autorica u jednom ranijem intervjuu Novostima. ‘Iznenadilo me koliko je rijetka pojava ženskog prijateljstva (…) u suvremenoj postjugoslavenskoj književnosti’, ispričala je početkom prošle godine. ‘To isto govori o tome kakve priče nas zanimaju, a kakve ne.’

Nijanse

Šteta je – i moja greška – što skoro ništa od konteksta romana ‘Uhvati zeca’ nije završilo u prošlotjednoj rubrici. Jer istoga dana, možda tek koji sat kasnije, iz Bosne i Hercegovine stigla je druga vijest, nakon koje više nikoga neće posebno zanimati jedna evropska književna nagrada, njezina dobitnica ni ono što nam ta dobitnica želi reći. O demonstrativnom izlasku nekolicine etabliranih autora iz bosanskohercegovačkog P.E.N. Centra – prije svih Ivice Đikića, Željka Ivankovića, Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića – govorit će zato sljedećih dana prvi ešaloni postjugoslavenskog komentarijata, grmit će mediji od Slovenije do Srbije, nizat će se psovke i uvrede. Sva je dakle prilika da vam je priča već poznata. Znate da su četvorica pisaca napustili P.E.N. BiH nezadovoljni otvorenim pismom kojim je organizacija - ‘iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaškog terora’ – prethodno osudila održavanje sarajevske ‘mise za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu.’ I da su to učinili izdvojenim, individualnim javnim porukama. Đikić zato što ne želi da se ‘jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom ’Bleiburg’, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno.’ Ivanković zato što u sastavljanje kolektivne izjave nisu bili uključeni svi članovi P.E.N.-a, pa je ona ispala ‘nedovoljno diferencirana i nijansirana, ponegdje čak gruba i nezgrapna.’ Lovrenović zato što ne smatra ‘da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu’, a i zato što je ‘piščevo da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine.’ Jergović, napokon, jer više ne pronalazi ‘svjetonazorske, kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini, u čijem sam osnivanju 31. oktobra 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji.’

Upadljivo kratke i apstraktne, četiri su izjave pokrenule kanonadu vrlo konkretnih optužbi i napada, u širokom spektru od razočaranja i bijesa postjugoslavenskih antifašista do predvidljivih nacionalističkih prepucavanja. Jesmo li pritom nešto novo naučili? Za početak – da posudimo riječi Lane Bastašić – barem smo iznova utvrdili lekciju o tome ‘kakve priče nas zanimaju, a kakve ne.’ Sjajna je zato stvar što su se dvije vijesti – jedna o nagrađivanju mlade autorice, druga o istupu dokazanih autora – pojavile istoga dana, u razmaku od samo nekoliko sati. Ako ništa drugo, sada znamo da su od književnog motiva ženskog prijateljstva i dalje mnogo važnija muška neprijateljstva, a provjereni politički rovovi ostaju sigurniji od novih generacijskih očišta. Pa onda, u skladu s tim, možemo postaviti nekoliko banalnih pitanja. Ako nam je naime danima baš toliko bila važna suvremena bosanskohercegovačka književnost – a čini se da jest, jer su ona četvorica svoj eminentno politički potez ipak povukli kao pisci, napustili su nekakvo književno udruženje i barem jedan među njima pritom se eksplicitno pozvao na specifičnosti svoga literarnog poslanja – nije li pomalo neobično da nas suvremena bosanskohercegovačka književnost istovremeno tako malo zanima? Čemu tolika opsesija istupima postjugoslavenskih pisaca, ako se ne čuju oni glasovi koji upravo preturaju ustaljene matrice postjugoslavenske književnosti? Ima li književnost doista neke veze sa svim tim? Ili, bizarno pojednostavljeno: zašto bismo govorili o aferi oko P.E.N.-a ako pritom šutimo o Lani Bastašić?

Žrtve

Zašto ne, glasi najvjerojatniji odgovor. Samo, vidjeli smo i kako rasprava završava. Ono što je otpočelo u čudnovatom paradoksu, nastavilo se kao serija kontradikcija. Četiri lapidarne izjave svjesno su zaobišle oštriju polemiku: zauzvrat, proizvele su gadnu buku. Do kraja nije ostalo jasno zašto ih je isprovociralo kratko pismo P.E.N.-a, koje je malo kome ionako zapelo za oko: ustvari, tek su naknadni istupi pisaca tom pismu dali na važnosti. Tražili su pritom ‘nijansiran’ i ‘kompleksan’ pristup, ali su sami – nimalo kompleksno i mimo nijansi – zastali već nakon druge ili treće rečenice. Sasvim je zato logično što su se kasniji komentari pretvorili u neku vrstu opsesivno-kompulzivnog reinterpretiranja, minucioznog odmjeravanja svake napisane riječi i učitavanja navodnih skrivenih značenja. Jedan dio tih komentara – onaj manji i dobronamjerniji – i sam je završio u priznanju kako bi čitava ta priča oko Bleiburga, krvnika i žrtava na kraju krajeva zaista mogla biti prilično kompleksna pa joj zato valja pristupati, je li, ‘diferencirano’ i u ‘nijansama’. Tako valjda izgleda siguran put u lošu beskonačnost dobrih namjera. Drugi dio bio je brutalniji: brzo su se pojavili standardni stereotipi o prikrivenim materijalnim interesima, klanovskim sukobima, prodanim dušama i izdajicama ‘naše stvari.’ Negdje na rubu horizonta morao je zatim, jasno, izroniti i Nino Raspudić, šaljući posprdnu dobrodošlicu četvorici odmetnika u društvo ‘fašista’, jer tako njega, bivšeg liberala, odavno naziva sarajevska antifa-raja. To da Raspudić u svakoj priči prvo ugleda samoga sebe u ulozi žrtve nije velika novost – posljednji put kada smo ga sreli u ovoj rubrici čovjek je naricao nad vlastitom teškom sudbinom usred TV-razgovora o smrti Anne Frank – ali bi u ovom slučaju moglo biti neočekivano poučno. Mali lokalni maneken autoviktimizacije, naime, sada nas barem podsjeća da smo kompletnu aferu oko P.E.N.-a, uključujući i njene neposredne povode, pratili uglavnom iz perspektive žrtava.

U ime ‘nevinih žrtava’ Bleiburga organizirana je sarajevska misa u revizionističkoj političkoj režiji. ‘Iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaškog terora’ oglasio se zatim P.E.N. Barem jedan od bivših P.E.N.-ovaca – Ivan Lovrenović – vjeruje da mu je zadaća shvatiti povijest ‘u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine’: ukratko, na živote i sudbine žrtava. A možda smo se, makar na tren, kao nekakve žrtve osjetili i svi mi koji, eto, nemamo većih problema s kompleksnim temama i nijansama onda kada se pred crkvenim oltarima evidentno šverca revizionistička ideologija.

Privilegije

I baš zato – na kraju krajeva – Lana Bastašić. ‘Najlakše je pisati iz pozicije žrtve. Mnogo je zahtjevnije pisati iz pozicije privilegovanog’, sažela je svoju poetiku u onom prošlogodišnjem intervjuu. ‘Jedini način da se s krivnjom ili odgovornosti nosimo jeste taj da privilegirani pričaju o svojim privilegijama.’ A kako bi to točno izgledalo? Sastaviti protestno pismo bez konzultacija s dijelom vlastitih članova pa ga objaviti na stranicama ugledne međunarodne književne organizacije: nije li to svojevrsna privilegija? Promatrati s udobne distance Zagreba ili bilo kojeg drugog postjugoslavenskog centra sarajevske antifašističke demonstracije, lajkati i šerati prizore grada koji je ‘sačuvao obraz svih nas’ i kasnije ne razmišljati o svakodnevnim problemima toga grada: opet, ispada, nekakva privilegija. Ostati zbunjen kada iz lokalnih sarajevskih nevolja najednom izraste nešto poput ovog slučaja: djeluje kao privilegija. Biti etablirani književnik čije riječi odjekuju regionalnom javnošću, iako tu javnost književnost baš i ne zanima: jebiga, privilegija. Istupati politički, a skrivati se iza zadaća književnosti, prizivati nijanse, ali ne i nijansirati, prokazivati ‘ideološku omeđenost’, a ne biti svjestan da je i to samo jedna od ideoloških pozicija: privilegija, privilegija, privilegija.

Tako nekako izgledaju rezultati malenog eksperimenta: samo u raspravu što se navodno ticala književnosti vratite onu književnost koju rasprava zaobilazi. Književnost novih glasova, generacijskih pomaka i pomaknutih optika. Bez brige: i dalje će svima itekako biti jasno ‘kakve priče nas zanimaju, a kakve ne.’ Ali ih, uporne i zamorne, barem možemo ispričati na drukčije načine.

In memoriam

Dok se regionalna javnost pretvarala da razgovara o postjugoslavenskoj književnosti, postjugoslavenska književnost ostala je manja za jednog od svojih najomiljenijih pisaca. Umro je, u 48. godini, Bekim Sejranović. Rođen u Brčkom, prognan iz Hrvatske 1993., živio je u Oslu, Ljubljani, Zagrebu: uglavnom između. U putovanju, na cesti, u pokretu, na rijeci. ‘Nigdje, niotkuda’ naslov je njegovog prvog romana, ‘Dnevnik jednog nomada’ zove se posljednji: između njih zapisana je književna biografija pitomog buntovnika i staromodnog romantika, zaigranog i mračnog u isti mah. Barem na tim stranicama, putovanje ne završava. Listamo zato njegove knjige pa zastajemo na završnim rečenicama ‘Ljepšeg kraja’: ‘… a ja sam napokon dobio odgovor od jedne izdavačke kuće iz Hrvatske. Objavit će mi knjigu, ali ’trebam smisliti malo ljepši kraj’, rekao je urednik.’ Nije li lijepo što ima takvih pisaca? Lijepo je i što ima takvih života. Sejranović, naime, nije slušao urednike: svaki svoj kraj smislio je sam.