U nedjelju, dvadesetog rujna Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine dobit će novog predsjednika, prvi put biranog glasovima svih članova. U ponedjeljak, dvadeset i prvog rujna, utorak najdalje, novine će javiti kako se dio članstva, predvođen nekadašnjim partijskim uglednicima, sprema na napuštanje SDP-a i formiranje nove političke organizacije, socijaldemokratske naravno, odlučne da ideju ljevice u BiH spasi od dojučerašnjih drugova. Konačno, u srijedu, dvadeset i drugog dana devetog mjeseca, novi će predsjednik moći početi nešto da radi. Ostali, oni što još ne vjeruju da jednu, nekada veliku, važnu stranku, Zlatko Lagumdžija nije doveo u stanje kliničke smrti, znat će postoji li – ili je ipak poodavno umrla – nada da Socijaldemokratska partija neće završiti kao njeni derivati, partijice nastale od nezadovoljnika i zaglavljene na margini političkog života i utjecaja. Tamo gdje strojevim korakom ide i Demokratska fronta, posljednja u nizu stranaka bivših SDP-ovaca.
Pet je kandidata za tu jednu funkciju, zainteresiranih, uvjerenih ili što bi u Srbiji rekli, samo nabeđenih da znaju i mogu reanimirati stranku, vratiti joj glasače i, općenito, vjeru da još uvijek ima nekog smisla računati sa SDP-om kao mogućim pokretačem kakvih-takvih promjena unutar nepopravljivo oštećene države i njenih društava. Nermin Nikšić, Jasmin Imamović, Miro Lazović, Svetozar Pudarić i Emir Đikić kandidirali su se dakle za lidersko mjesto, ali je malo onih, ako ih uopće ima, koji vjeruju da se konačna bitka neće voditi između prve dvojice: bivšeg premijera Vlade Federacije BiH i aktualnog, dugogodišnjeg gradonačelnika Tuzle, grada u kojem se, kako se često kaže, vlast nije mijenjala od oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, već su se samo mijenjali oni što je obnašaju u ime vladajuće partije.
‘Zatekli smo stotine miliona dugova prema penzionerima, demobilisanim borcima, ratnim i neratnim invalidima, šehidskim i porodicama poginulih boraca, zatekli smo potpuni zastoj u javnim investicijama od autocesta do energetike, dočekala nas je zabrana izvoza namjenske industrije iz BiH. Ostavljamo novoj vladi čistu situaciju. Gotovo svi ovi dugovi su vraćeni, penzije su povećane dva puta i stvoren je zakonski okvir koji garantira njihovo povećanje u idućoj godini, javne investicije doživjele su ekspanziju, naročito u izgradnji autocesta gdje je uloženo 1,2 milijarde maraka, a već je spreman novi investicioni ciklus gotovo jednake vrijednosti. Spremne su i vrlo brzo će započeti najveće investicije u energetiku u zadnjih 30 godina. Već sada imamo oko 10.000 više radnih mjesta nego što je dočekalo ovu vladu. Namjenska industrija ima tri puta veću proizvodnju i izvoz. Mi smo došli u doba recesije, nova vlada će imati stabilan rast BDP-a’, rekao je Nikšić na odlasku sa mjesta prvog ministra u vladi u kojoj se četiri godine nije znalo tko koga predstavlja i zašto, s obzirom na Lagumdžijine političke operacije i promjene saveznika svakih šest sati.
Nikšić, dugogodišnji stranački tajnik rodom iz Konjica, produkt je političke škole i kadrovske baze bivšeg predsjednika: on ga je, Lagumdžija, jednostavno stvorio, trasirao mu put iz provincije do premijerskih visina, ugovarao mu, još dok je Nikšić bio poznat tek užoj obitelji, intervjue u utjecajnim medijima i, općenito, formatirao ga tako da mu može biti koristan, ali nikada dovoljno opasan, bez obzira na ambicije. Uostalom, na vanrednom kongresu SDP-a, održanom početkom prosinca prošle godine, izbor Nermina Nikšića za privremenog predsjednika bio je odraz i Lagumdžijine volje.
Kada je prije desetljeće i pol prvi put i neposredno izabran za tada načelnika općine, Jasminu Imamoviću ni nekadašnji suradnici, oni kojima je kao gradski tajnik bio podređen, nisu davali više od šest mjeseci za ostanak na funkciji. Nešto optimističniji su se spremali opkladiti na godinu dana. Imamović, međutim, vlada petnaest – svaki put biran je neposredno i, uz ostalo, iza njega je lista gubitnika, kandidata nemalog ugleda, kojima je domet bio drugo mjesto.
Da je početkom ovog mjeseca umjesto predaje kandidature Jasmin Imamović podnio ostavku, odlučio napustiti politiku i otišao u prijevremenu mirovinu, odmah bi se upisao i u povijest. Zapravo, tamo je svakako kao ako ne jedan, onda jedan od dva najuspješnija gradonačelnika tog grada u njegovoj historiji. Kakvi su učinci Imamovićeve vladavine najbolje mogu reći oni što su Tuzlu posjetili recimo prekjučer, a prije toga 1999., 1989. ili 1979., sasvim svejedno. Nekada veliku, oronulu radničku spavaonicu, čiji su istočni i zapadni dio bili odvojeni zapuštenom starom gradskom jezgrom – skoro ruševinama – i čestim izlijevanjem podzemnih voda; grad sa oko 120.000 stanovnika ali i redukcijama vode, Imamović je jednostavno preporodio i učinio jednim od najljepših ne samo u Bosni i Hercegovini. Raskošni trgovi, obnovljen centar, javno kupalište sa slanim jezerima i plažama, nove zgrade na strateški prodanom gradskom zemljištu… sve to nije postojalo prije njega. Da, Imamović je Tuzli osigurao i kontinuirano snabdijevanje vodom.
Gradska administracija za sve ove godine bila je odraz multietničke strukture stanovništva, ali ne na onaj, za postdejtonsku BiH uobičajen, nategnut način, već onako kako je to zapravo prirodno i kako jedino može funkcionirati. Drugačije rečeno: nitko u njoj nije bio prvo zbog etničke pripadnosti, no ona niti je zanemarena, niti se na bilo koji način negira.
Pretendent za mjesto predsjednika SDP-a imao je u ovih petnaest godina jednu olakotnu i jednu izuzetno otegotnu okolnost u procesu reurbanizacije Tuzle. Antifašistička je tradicija, naime, tu jača nego možda drugdje, tokom rata nije bilo, nazovimo ih, unutarnjih sukoba ni zločina nad pripadnicima malobrojnijih naroda, niti je takozvana nacionalna emancipacija predstavljala sinonim za mržnju kao društveno prihvatljiv oblik ponašanja. Sa druge strane, nekada moćan, velik i bogat tuzlanski industrijski bazen više ne postoji: ono malo tvornica i proizvodnih pogona što je preživjelo rat likvidirala je tranzicija, famozni proces privatizacije iza kojeg je ostalo siromaštvo. Samo, nadležnosti tuzlanskog gradonačelnika u rasprodaji obiteljskog srebra bile su jednake nadležnostima Kolinde Grabar Kitarović u kreiranju ekonomske politike Malezije.
Iako, naravno, nije bez mana, Imamović svojim protukandidatima može slobodno kazati kako je postigao više nego što su oni mislili raditi u proteklih desetljeće i pol. Također, dokazao je kako sumanuti, dejtonski okvir nije uvijek i svugdje smetnja radu. Tek, pitanje je koliko je njegov model primjenjiv na širem prostoru, prvo u stranci koja je od profesionalne postala nevažna oporba, a zatim i u uniji društava odvojenijih nego ikada u posljednjih nekoliko stoljeća, a i to u boljem slučaju. Do odgovora se, međutim, ne može doći bez da se barem proba, nazovimo je – tuzlacija Bosne i Hercegovine.
