>

novosti logo

Društvo Društvo

Od Jadovna do Manjače

Pozicija koju je Dane Lukajić, nedavno uhapšeni bivši oficir Vojske Republike Srpske, imao u logoru bila je takva da je potpuno nezamislivo da nije vidio što se oko njega događa. Bio je u centru zbivanja u Manjači jer je upravo on ispitivao zarobljenike

Na graničnom prijelazu Izačić – Ličko Petrovo Selo između BiH i Hrvatske 30. lipnja uhapšen je bivši oficir Vojske Republike Srpske Dane Lukajić (68). Uhapšen je na putu u Jadovno, gdje je s grupom od 150 ljudi, podijeljenih u tri autobusa, u organizaciji Udruženja Jadovno 1941. išao na komemoraciju žrtvama ustaškog genocida u NDH.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu protiv Lukajića je otvorilo istragu zbog ratnog zločina koji je kao kapetan prve klase Vojske Republike Srpske i vođa operativnog tima Organa bezbednosti, između ostalog zadužen za prikupljanje obavještajnih podataka o ratnim zarobljenicima, navodno počinio između 8. i 16. rujna 1992. u tadašnjem logoru Manjača. Lukajić je navodno naredio zlostavljanje dvojice zarobljenih HOS-ovaca, što su, kako stoji u izjavi zagrebačkog ŽDO-a, njemu podčinjeni vojnici i uradili tako što su zarobljenike ‘udarali nogama, palicama i drugim predmetima po čitavom tijelu i spolovilu, vješajući ih o strop. Jednom zarobljenom pripadniku HOS-a gurali su palicu u anus, te je okrivljenik osobno prilikom ispitivanja tog istog zarobljenika, u dva navrata, udarao drškom pištolja po glavi, stolicom po leđima i palicom po spolovilu’. Vojnici su jednog zarobljenika navodno udarali čekićem po desnoj ruci ‘dok mu ju je on (Ležajić) držao’.

Hapšenje bilo kojeg vojnika pod sumnjom da je počinio ratni zločin dobra je vijest. To znači da policija i pravosuđe ozbiljno shvaćaju često ponavljanu frazu o tome kako ratni zločin ne zastarijeva. Problem je jedino što to u Hrvatskoj, BiH i Srbiji najčešće nije točno. Hrvatskim ulicama hodaju mnogi zločinci iz Bljeska i Oluje, koji vjerojatno nikad neće doći pred lice pravde, dok Srbijom šetaju mnogi odgovorni za zločine u RSK. Doduše, tu i tamo se događaju neka veća hapšenja, poput onog Atifa Dudakovića ili već pomalo zaboravljene grupe posavskih Hrvata, kojima se sudi zbog zločina nad Srbima u Bosanskoj Posavini.

Kad su ratni zločini u pitanju, pravosuđe uvijek sluša politiku, a da je tome tako dovoljno govori suđenje Branimiru Glavašu. Stoga je sasvim logično pitanje zašto je zaista uhapšen Dane Lukajić. Prilika za njegovo hapšenje bilo je jako puno. Lukajić svake godine dolazi u Jadovno, supruga mu je Zagrepčanka i nakon rata je na desetke puta bio u Hrvatskoj.

Zanimljivo je i da ga se kao stranog državljanina hapsi zbog zločina koji je navodno počinio u drugoj državi. Očito je da Hrvatskoj univerzalna jurisdikcija smeta samo djelomično. Recimo, kad je Srbija po tom načelu hapsila Tihomira Purdu i Veljka Marića, onda se Hrvatska protivila regionalnoj i univerzalnoj jurisdikciji, što čini i danas. Mnoge je Lukajićevo privođenje iznenadilo zbog navodnog pakta Milorada Dodika i Dragana Čovića o nenapadanju i ignoriranju istraga za ratne zločine do daljnjeg.

Predsjednik RS-a Dodik očekuje da Lukajić uskoro bude pušten na slobodu: ‘Hrvatskoj bi bilo najpametnije da to učini, zbog dobrih odnosa koje njegujemo i pokušavamo izgraditi s Hrvatima u BiH.’ Narušiti te odnose sličnim postupcima uopće nije teško. Dovoljno je dovršiti istrage o ratnim zločinima koje su pripadnici Hrvatske vojske i HVO-a počinili tokom rata u Bosni i Hercegovini nad Srbima. Tužilaštvo u Sarajevu godinama odlaže podizanje optužnice za masakr koji se pripisuje pripadnicima Hrvatske vojske tokom akcije ‘Južni potez’ 1995. u Mrkonjić Gradu, gdje je u masovnoj grobnici pronađeno oko 200 tijela vojnika i civila. Neki vojnici stradali su u borbi, a koliko je vojnika i civila strijeljano još se ne zna. Tu je i istraga o zločinima nad Srbima 1992. na Kupresu, u sklopu koje se spominje ime generala HV-a i saborskog zastupnika Željka Glasnovića.

Međutim, sve je to iz perspektive Dane Lukajića sada nebitno. On će uskoro morati odgovoriti na pitanja istražitelja. Takvih će biti mnogo, jer pozicija koju je Lukajić imao u logoru bila je takva da je potpuno nezamislivo da nije vidio što se oko njega događa. Njegov kolega ‘bezbednjak’ iz Manjače Radomir Radinković bio je svjedok obrane ratnom zločincu Ratku Mladiću, gdje je svu odgovornost s vojne policije pokušao svaliti na civilnu policiju, iako je Manjača bila pod vojnom upravom. O tretmanu hiljada zarobljenih Hrvata, Bošnjaka i malog broja nepodobnih Srba dovoljno govori scena iz 1992., kad je u Manjaču dovedeno 1400 logoraša iz Omarske. Njih 24 ugušilo se u kamionu, kojem je cerada bila spuštena unatoč velikoj vrućini. Nakon što bi došli u Manjaču, zarobljeni civili i vojnici prolazili su kroz špalir batinaša, a oblici zlostavljanja koja su kasnije prolazili katkad prelaze granice ljudske mašte. Dane Lukajić bio je u centru zbivanja u Manjači jer je upravo on ispitivao zarobljenike.

Njegovo hapšenje za Novosti komentira predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković, koji je 1992. bio u zarobljeništvu na teritoriju Republike Srbije, u Sremskoj Mitrovici.

- Nema povjerenja ni pomirenja, pa tek onda mogućeg trajnog mira na prostorima bivše Jugoslavije, bez istine. Ja nisam za politička raskusurivanja, nisam za ono: jedan Srbin, jedan Bošnjak, jedan Hrvat. U BiH su najveći zločin počinili politika, vojne i policijske strukture Republike Srpske i to nije sporno. Ako postoje dokazi da je Lukajić izvršio ili naredio zločin, neka odgovara on ili bilo tko - kaže Mešković.

Javili su se i ljudi koji se Lukajića sjećaju iz Manjače, ali po dobru. Bivši logoraš Mehmed Begić, kojem su pripadnici VRS-a 1992. u Ključu ubili oca i brata, za portal Vijesti.ba izjavio je kako je jednom pognute glave predao raport nekom vodniku umjesto kapetanu Lukajiću: ‘Kad su prošli pored mene, iz straha, ali i nekakvog osjećaja poštovanja, prišao sam kapetanu i tiho mu rekao: Oprostite, kapetane, ja predah raport vodniku, a vi ste tu. Čovjek me zagrlio i rekao doslovce: Ma momak, jeb’o te raport, misliš da je meni u ovoj situaciji do raporta?’

Za Begića Lukajić nije zločinac, međutim zarobljeni HOS-ovci tvrde da su s njim imali drugačijih iskustava. Problem je jedino što sud na ovim prostorima nije mjesto na kojem se odlučuje o sudbini navodnih ratnih zločinaca. Češće o takvim stvarima odlučuju političari, poput Dodika i Čovića, čiji su kontakti nakon Lukajićevog hapšenja navodno intenzivirani.

1/1