>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Oslobađanje od straha

U mjeri u kojoj današnje moćne države uspijevaju produžiti život mitu o ratu svih protiv sviju uspijevaju one obnoviti i način proizvodnje koji prvenstveno štite i zastupaju. Filozofsko pitanje o prevladavanju straha tako se povezuje s pitanjem o smislu očuvanja svjetskoga kapitalističkog poretka

Šokovi koje nam priređuje globalizirano ljudsko društvo, u svojoj ‘nerješivosti’ s pozicije tzv. malog čovjeka, izazivaju u ovog pokretanje barem psiholoških obrambenih mehanizama. To su pokušaji duše i tijela pojedinaca da se zaštite od neizdrživosti suočenja s veličinom svjetskog kaosa ili čak patnje tako što će pokušati da im se ‘do kraja’ ne izlože. Jer potreban nam je neki ‘unutrašnji’ mir da bismo uopće funkcionirali u svojoj svakodnevici. Bilo da nam je cilj sužen na samo vlastiti materijalni opstanak ili raširen do ambicije miješanja u stvari ‘svjetskog duha’.

S tim povezano pitanje smisla i besmisla života – u još nedavnim vremenima kada filozofija nije bila tako temeljito prognana iz tzv. opće javnosti – eminentno je filozofsko pitanje. Ono je čak i ‘naivni’, školski, predfilozofski način uvođenja u filozofiju. Jedan od onih mislilaca koji je značajno oblikovao ideju filozofije života bio je još Epikur. A filozof koji je kod nas najbolje uvodio u stvar mišljenja, praksisovac Branko Bošnjak, pisao je o njemu, u svome višekratno reizdanom ‘Uvodu u filozofsko mišljenje’, kao o onome koji nas svojom filozofijom oslobađa od straha. Jer život je beskonačan u svojoj konačnosti, a po modusima njegova ispoljavanja tu svatko može biti zadovoljan. Ono ‘sada’ (moderni egzistencijalisti i kontrakulturnjaci dodali su tome i ‘ovdje’) jedini je smisao, pa ga treba maksimalno racionalizirati, a to je moguće pomoću filozofije. A što su drugo primjerice pokušaji ‘visoko tehnificirane’ Facebook zajednice, sa svim tim postovima sretnih životinja i ljudi, omiljenim muzičkim brojevima itd. i sl., kojima ljudi prekidaju beskonačni dotok loših vijesti, negoli slijeđenje traga epikurovskog prosvjetiteljstva? Pokušaji da se racionaliziranim kozmosom dopre do očovječene prirode, ne bi li se tako barem virtualno sačuvali procesi prirodnog oblikovanja i afirmiranja samog čovjeka. Fizička, prije negoli metafizička, ‘utjeha’ (zasnovana na teoriji atomizma) ovdje otvara put prema nekoj racionalističkoj etici, u kojoj je čovjek (i dalje i svemu usprkos) biće bitka ili prirode. A sve u svijetu u kojem uvijek postoji mogućnost da sami sebe očovječujemo u svim kozmičkim relacijama.

No rješava li takva hrabra odluka na život bez straha naš problem čovjeka kao društveno-historijskog bića? Ako odgovor i može biti negativan, ipak je hrabrost da se stvari promišljaju do kraja, a u ključu jedne filozofske egzistencije (po mnogočemu srodne onoj umjetničkoj) i preduvjet za suočenje i s našom historijskom ili čak povijesnom realnošću. Konkretizirajmo problem na jedan aktualni strah koji nam ovih dana posvuda nude, onaj od terorizma. On je napuhan do proporcija da spikerica u Dnevniku ovdašnje nacionalne TV kuće može bezizražajno izrecitirati rečenicu kako je cijeli svijet sada u strahu od terorizma. Pa bismo valjda i mi, želimo li biti dijelom toga globaliziranoga svijeta, trebali biti. Tako smo odmah ‘psihološki’ uvučeni u sistem zavođenja ucjenjivanjem, što je najčešći ideološki mehanizam kojim se vlast služi. Naravno, i dalje je dozvoljeno propitivati odnose između ‘sigurnosti’ i ‘slobode’. Ali kako? U svom tekstu o ideološkim mehanizmima rata ‘protiv terorizma’ slovenski sociolog Rastko Močnik odmah na početku raskrinkava lošu beskonačnost ove alternative (njegov tekst možete pročitati u Aktivu, kao rubrici Portala Novosti: http://www.portalnovosti.com/aktiv). Ona funkcionira poput dileme ‘novac ili život’: izaberete li život, imat ćete život bez novca; odlučite li se za novac, izgubit ćete oboje. U prijevodu: odlučite li se za sigurnost, imat ćete sigurnost bez slobode; izaberete li slobodu, nećete imati ni slobodu ni sigurnost. Pa vi birajte!

Korist koju današnje svjetske sile, najprije SAD a onda i njegovi saveznici, ali i oponenti koji ih pokušavaju imitirati, poput Putinove Rusije, imaju od nametanja diskusije o ugroženoj sigurnosti, a onda i slobodi, višestruka je. Ona sprečava čak i ostatke liberalne javnosti da izgovore ono očito: kako uistinu imamo posla s ekstremizmom. Ali ne terorista, koji su uvijek slabija strana u sukobu, nego politika velikih sila! Koje sve više uvode redovno izvanredno stanje, ne bi li zadržale status quo u svojim, pretjeranom klasnom borbom vođenom odozgo, sve više razorenim društvima. Objava rata ‘protiv terorizma’ uvijek je neka vrsta reketa vlasti, koja nam poručuje: bez nas, koji vas (za pristojan honorar) ovako predano štitimo, vi biste se (u svojoj pretjeranoj identitetskoj različitosti) svi međusobno pobili. I tu leži linija kontinuiteta od filozofa politike Hobessa do svojedobno Busha juniora, a sada i francuskog predsjednika Françoisa Hollandea. Toga do jučer mlakog i neuvjerljivog socijalista, koji je odjednom stekao toliko ‘argumenata’ da mu i trenutni američki predsjednik Barack Obama dolazi izjaviti ‘kako smo sada svi Francuzi’. Što je postalo reakcionarnim kontrapunktom za inače porijeklom revolucionarnu tekovinu Francuske revolucije, koja je još mogla izjednačavati želju za slobodom svih ljudi svijeta s pripadnošću francuskoj naciji.

U mjeri u kojoj današnje moćne države, kao vatropirci i vatrogasci u jednom, uspijevaju produžiti život mitu o ratu svih protiv sviju, uspijevaju one obnoviti i način proizvodnje koji prvenstveno štite i zastupaju. A to je, naravno, kapitalistički način proizvodnje, za koji je karakteristično da su u njemu radne mase odvojene od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Najamni radnik zato mora, da bi preživio, postati, znamo još od Marxa, ‘egzistencijalni oblik kapitala’. On ulazi u proizvodnju u pravilu samo pod komandom kapitala i kao njegov oblik. No nije tako s kapitalistom i njegovim zastupnikom. Oni imaju manevarski prostor da sami pokrenu i održavaju proizvodni proces. Zato ‘apstraktni individuum’, čije nam postojanje garantira odvojena pravna sfera, nije jednako izoliran promatrano s dvije suprotstavljene strane klasne granice. Ostajući atomiziranim, usamljenim individuama, kojima sad još prijeti terorizam, mi održavamo klasnu granicu. A moderna pravno-politička sfera svojim uvođenjem redovnog izvanrednog stanja sve se više ogoljeno pokazuje kao puki mehanizam vladavine kapitalističke klase. Drugim riječima: vlast je institucija klasne borbe kapitalističke klase. Apstrahiranjem od realnih društvenih odnosa, što na prvi pogled može sličiti na našega hrabrog Epikura s početka teksta, vlast i pomoću rata ‘protiv terorizma’ potencijalno beskonačno odgađa radničko pitanje kao ono vlastito. Ili, konkretizirano u naš politički kontekst, riječima inače neponovljivo šeprtljavog Tomislava Karamarka, prepričanima po smislu: ‘Postoji opasnost da vitalna ekonomska pitanja ponovno zasjene ona sigurnosna.’

Iza tih riječi krije se neizgovorena prijetnja. Povratak životu u stalnom strahu koji ne bi imao ni vrijednosti ni smislenosti. Filozofsko pitanje o prevladavanju straha tako se povezuje s pitanjem o smislu očuvanja svjetskoga kapitalističkog poretka. I hrabrosti potrebne da se iz njega iskorakne u za smisleni život povoljnom smjeru.

1/1