>

novosti logo

Kultura Kultura

Polemika: Treba nam dinamita

Odgovor u povodu prošlotjednog teksta objavljenog pod naslovom ‘O tekstu i kontekstu’: Nisu nam potrebni pristupi književnosti koji cementiraju nacionalne ideologije, odgovara kritičar Jerko Bakotin Macieju Czerwińskom

U svom drugom prilogu raspravi oko njegove knjige ‘Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015)’, Maciej Czerwiński našoj polemici predviđa lošu beskonačnost: ‘Ja ću dokazivati da nisam mislio što tvrdi Bakotin, a on će pronalaziti mjesta u tekstu koja služe njegovoj interpretaciji.’ Mene, međutim, ne zanima ono što je Czerwiński mislio, nego ono što stoji u tekstu knjige. Citatima sam demonstrirao da tekst tvrdi kako su oprečni nacionalni imaginariji, sačuvani u književnosti, ‘na neki način’ proizveli rat devedesetih – ili da je to, zahvaljujući nepreciznosti autora, u najmanju ruku dvosmisleno. Czerwiński barem više ne tvrdi da su moje tvrdnje neutemeljene i neistinite, kao u prvoj reakciji, nego priznaje da određena mjesta u tekstu podupiru moje tumačenje: donekle smo, znači, napredovali u razumijevanju teksta.

Duel taština na stranu, još ću jednom – ne bih li ih pojasnio – reartikulirati teze o problemima Czerwińskijeve knjige. Prvo, Czerwińskijeva knjiga je politički pristrana, unatoč tome što on smatra da je politička dimenzija ‘samo pozadina’, dok on nije ‘politički komentator niti to namjerava biti’. Pristranost nije sama po sebi problem, jer neideološka pozicija ne postoji. Kao što fraza kaže, najveće je Sotonino postignuće uvjeriti nas da ne postoji: tako je najveća ideološka varka, ili podvala, tvrditi da prikazujete apolitičnu stvarnost kao takvu. Skrenuo sam pažnju na to da Czerwińskijeva izvanknjiževna pozadina sadrži i stavove sukladne antikomunističkim, pa i nacionalističkim pozicijama ovdašnjih ideologa, uključujući i distorzije povijesti. Ta pozadina uokviruje i usmjerava istraživanje imaginarija, pa nije nimalo nebitna. Od analize knjige ‘S partizanima’ Vladimira Nazora iz 1944., autorove interpretacije Drugog svjetskog rata, preko govora Savke Dabčević-Kučar do onih Franje Tuđmana, pozadina i ‘prednji plan’ u knjizi tvore determinističku teleologiju, koja smjera raspadu zajedničkog imaginarija, sukobu Hrvata i Srba i, što se Hrvata tiče, nezavisnoj državi. Radi se o dva problema. Prvi je što Czerwiński, čini se, i dalje živi te piše u uvjerenju da je njegova knjiga neideološka. Drugi problem je njena ideologija.

Nadalje, Czerwiński se pita što je krivo u naglašavanju nacionalne dimenzije. Pa kako živimo tridesetogodišnji simbolički i stvarni teror nacionalnog, dobrodošli bi bili kritičniji književno-analitički pristupi. Czerwińskijeva odluka da kao epistemološka polazišta odabere ideologeme Dobrice Ćosića i Ante Starčevića rezultira slikom književnosti kao sluškinjom nacionalnih projekata. Taj bi pristup mogao biti subverzivan ukoliko bi, recimo, bio kombiniran s kritičkom sociologijom: koja je bila društvena pozicija pisaca koji su proizvodili te imaginarije? Kako su ih elite upotrebljavale i manipulirale masama u svrhu vlastite moći, što je dovelo do jugoslavenske katastrofe? Czerwiński se tu i tamo ovlaš dotiče tih pitanja, međutim dojam je da raspad i zajedničkog imaginarija i države nije posljedica konkretnih djela određenih ljudi, nego gotovo historijski determiniran ishod. I ako je točno da se imaginariji uvijek referiraju na svoj ‘zamišljeni iskon’, a taj iskon je valjda nacija, Czerwiński taj ideološki iskon ne dekonstruira, nego zapravo reafirmira.

Treći problem je činjenica da se ovakvim čitanjem proza sakati, osiromašuje i svodi na ideološki bofl. Čemu iščitavati desetke proznih djela da bismo doznali ono što smo doznali iz jednog Tuđmanovog i jednog Ćosićevog govora? Što je ono zaista književno u toj književnosti? Istina je da u Czerwińskijevoj knjizi postoje poglavlja i pasusi koji se bave drugim tematskim kompleksima: odnosom ljubavi i revolucije, psihologijom zločinca, razumijevanjem zla, holokaustom, a tu su i analize različitih književnih modela i žanrova. Iznimnu vrijednost tih dijelova knjige naglasio sam u njenom prikazu, kao i vrijednost fakta što je autor uključio niz intrigantnih, a već zaboravljenih djela.

Czerwiński kaže kako se nada da će njegova knjiga ‘potaknuti daljnja istraživanja (…) i iz drukčijih metodoloških perspektiva’. Nove studije vjerojatno će se oslanjati na Czerwińskijevu knjigu. No nisu nam potrebni pristupi književnosti koji cementiraju nacionalne ideologije. Povodom romana ‘Trans-Atlantik’ iz 1953., Czesław Miłosz je Witoldu Gombrowiczu prigovorio da piše kao da opisuje ‘nezrelu i provincijalnu Poljsku od prije 1939. godine’: kako je nju zbrisala kataklizma, nema smisla gađenje i bjesomučno ‘oslobađanje Poljaka od poljaštva’. Gombrowicz je uzvratio: ‘Preko Poljske iz ‘Trans-Atlantika’ ciljam u sve Poljske sadašnjosti i budućnosti, jer meni je stalo do prevladavanja nacionalne forme kao takve.’ Drugdje je poljski modernist taj roman opisao kao ‘gusarsku lađu, koja krijumčari puno dinamita da bi digla u zrak naše dosadašnje nacionalne osjećaje’. Zašto bismo, da zaključimo, od znanosti koja se bavi hrvatskom i srpskom ratnom prozom tražili manje od toga: da bude – dinamit?

1/1