Zašto publika tako sporo razgledava gomilu knjiga, tobože nasumce položenih na stolove izložbene galerije? Zašto bi publici bilo dovoljno, a ovoj je dovoljno, da tek otvori knjigu, zaustavi se na stranici nakon naslovnice i zatvori je, pa uzme drugu?
Knjige su izložene na stolu zagrebačke Galerije Nova, publika pokušava naći ključ po kojemu su odabrane, zajednički nazivnik koji ih povezuje u nelagodi tog golog stola. Zapravo ne pokušava, jer je publika upućena, zna da ključa tu nema, ali se svejedno upinje da po logici vlastite biblioteke, nostalgije odrastanja, obrazovanja i široke obiteljske svakodnevice, nađe liniju po kojoj knjige na stolu dijele zajedničku, blisku povijest. I naravno, radi se upravo o toj bliskoj povijesti. Može joj se prići s bilo koje strane: kulturalističke, historiografske, estetičke, ideološke, nevažno kojim redoslijedom. Ili joj se, zapravo, uopće ne može prići na takav ‘analitički’ način. Ove knjige nisu, naime, tek izložbeni artefakti mnogo bogatije i ozbiljnije izdavačke industrije iz Jugoslavije, one nisu izložene radi neosporno, gotovo bez izuzetka, uspjelog dizajna, i nemaju veze s evokacijom bilo koje lijepe emocije. Ove knjige nemaju odgovor na ključni etički problem, niti mogu jasno ‘potaknuti na mišljenje’ o etici kao konkretnoj humanosti. Ove su knjige (povijesno, ideološki, materijalno) transcendentne jer je njihova sudbina, opterećena svakom vrstom ljudskoga zla, uspjela nadići isto to povijesno, ljudsko zlo.
Knjige dakle koje publika vrti u rukama da bi u unutrašnjosti njihovih korica, bez greške u ijednom primjerku, pronašla žig s oznakom stanja – ‘poništeno’ – jesu naše sretne pokojnice. Otpisane ali spašene, likvidirane i prisutne. Na našu veliku sreću, to što ih obilazimo ne čini nas komemorantima nego emancipatorima njihove zlosretne ne/umrlosti. I nije nam neugodno, ne bojimo se, nijedna kvalifikacija ovdje nije pretjerana. Knjige se ovdje obilazi, donosi, okreće među rukama ili dugo promatra, da bi ih se spasilo u drugačijem, trajnijem i pravednijem okruženju. Spas u korist javnosti omogućuje tehnologija, ali je prisutnost publike, naizgled protokolarna, čvrsta garancija njezine snage.
Izložbom/akcijom ‘Otpisane’, koju su organizirali kustoski kolektiv VHV (Što, kako i za koga?) i Multimedijalni institut mi2, širu javnost se, naime, podsjeća na (prešućivani i prešućen) kulturocid uklanjanja i uništavanja knjiga iz javnih knjižnica u Hrvatskoj 1990-ih, o čemu je svjedočio i u ‘Knjigocidu’ (Profil i SNV, Zagreb, 2012.) na šestotinjak stranica argumentirao Ante Lešaja. Lešaja je upornom i detaljnom analizom, u skladu s tadašnjom dostupnošću građe, dokazao sistem ‘etničkog čišćenja’ u knjižnicama. Iz knjižnica ravno u kontejnere ili na bilo koje priručno stratište izbacivano je čitavog ratno/poratnog desetljeća stotine tisuća naslova koji su određenom domaćem službeniku djelovali ‘etnički nepoželjno’. Lešaja je zatim, proučavajući strukturu i sastav otpisa svih knjiga u svim registriranim knjižnicama Hrvatske 1990-ih, došao do zaključka da se ukupni knjižni fond u knjižnicama Hrvatske smanjio za čak 2,8 milijuna primjeraka, što znači da danas moramo razgovarati o 2,8 milijuna knjiga koje su ‘otpisane’, kao što su 1990-ih ‘otpisani’ odnosno uništeni ili zatrti spomenici NOB-a, čitava sela, kuće, materijalna i fizička ljudska supstanca. Otpisane knjige su, nažalost, žrtve dijaboličnog paralelizma u ‘procesu’ ‘državotvornog’ etničkog čišćenja iz 1990-ih.
Organizatori izložbe/akcije zato nedvosmisleno povezuju proces ‘javnog uskrsnuća’ otpisanih knjiga s povodom dvadesete godišnjice ‘Oluje’. Povod se možda mogao i poklopiti slučajno – jer ima tome godina da se značajan fond knjiga koje su građani ipak spasili od sigurne plijesni u smeću čuva u zagrebačkoj Središnjoj knjižnici Srba; ali nikako nije simboličan. Izložba dijela otpisanih, namjerno bačenih i prezrenih knjiga iz biblioteka građana Hrvatske razarajući je čin u suvremenom političkom realitetu. Onome, naime, koji izvan svake sumnje stavlja činjenicu o ‘etničkom čišćenju’ knjižnica kao rješenju naloga službene politike 1990-ih, a ne o ‘incidentima pojedinaca’, na čemu je uvijek, kad bi se javno postavilo to sklisko pitanje, inzistirala svaka replika aktualne vlasti.
Uostalom, podsjetimo na notornosti. Bila je 1998. godina kad je tadašnji ministar financija Borislav Škegro, najavljujući PDV na knjigu od 22 posto, definirao knjigu logikom kapitalističke pragme kao ‘robu poput svake druge, to su listovi papira između korica’. U Saboru je Škegro morao malo prisnažiti odluku, pak je iste godine objasnio da će se porez od 22 posto ‘vratiti natrag u branšu za proizvodnju kvalitetnih naslova’, a mjesta će se u knjižnicama naći kad se napravi ‘čišćenje knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima’. Za vrijeme HDZ-ov ministrice kulture Vesne Girardi Jurkić uništeno je nekoliko stotina tisuća knjiga, ako ne i više, iako je ministrica nijekala bilo kakvu vezu s tim ‘strašnim slučajem’.
Naravno, čitava je stvar medijski već bogato elaborirana. Ove su novine primjerice mnogo puta svjedočile posljedicama ovakvih ‘otpisa’ i njihovih turobnih reperkusija, zbog čega ponavljamo tek bazičnu političku artiljeriju, a ne donosimo kronologiju pojedinačnih slučajeva. Kronologiji se ipak priklanjamo u pozitivnoj bilanci, jer izložba ima zdravu, emancipatornu poantu: kustoski kolektiv VHV i Multimedijalni institut pozivaju građane da donesu knjige koje su bile ‘otpisane’ (katalog otpisa takvih knjiga dostupan je zaslugom Ante Lešaje) na skeniranje u Galeriju Nova, jer tako postaju dijelom javno dostupne knjižnice kolektiva. Izložba je, usput, nastala u suradnji s projektom ‘Javna knjižnica’ Tomislava Medaka i Marcela Marsa, koji ideju javne knjižnice, uz uporan i detaljan edukativni angažman, ‘materijalizira’ fizičkim prikupljanjem i skeniranjem knjiga u korist općeg dobra, a na načelima solidarnosti nasuprot sveopćoj komercijalizaciji.
Osim skeniranja knjiga koje do 13. srpnja u Galeriju Nova mogu donijeti građani, izložbe naslova otpisanih primjeraka knjiga, pripadne medijske i Lešajine dokumentacije svih ‘slučajeva’, akcija ‘Otpisane’ najavljuje i umjetničke radove i performanse Antonija Grgića, Siniše Ilića, Božene Končić-Badurine, Siniše Labrovića i Luize Margan. ‘Otpisane’ se vraćaju – važno je da svi razumijemo što nam znači njihov povratak.
