Le Zbor nije tipičan zbor. O ne, to nikako. Nije ih okupila (samo) ljubav prema zborskom pjevanju; nije ih okupila ni škola, mjesna zajednica, dom penzionera ili crkva, nemaju ni višak vremena pa da ga ubijaju hobijem. Le Zbor je poseban, drukčiji i svoj. Čini ga, uz dirigenticu Julijanu Lešić, desetak pjevačica i aktivistica bez kojih je, evo već trinaest godina, nemoguće zamisliti bilo koji antifašistički ili ljudskopravaški skup ne samo u Zagrebu, nego i šire. Podjednako pjevaju rock i pop standarde, kao i obrade narodnih i revolucionarnih pjesama. Izvode ih na svoj, prepoznatljiv način. One su, eto, trinaest godina pjevale za nas, a sada su zamolile da mi pjevamo za njih. Odnosno da im pomognemo u organizaciji trećeg po redu Festivala aktivističkih zborova koji se pod nazivom ‘Sve u jedan glas!’, u organizaciji Le Zbora i udruge Domino, kao dio programa Queer Zagreb Sezona i Fonda za druge, održava u subotu, 21. travnja u velikoj dvorani zagrebačkog Teatra ITD od 15 do 21 sati. Prethodna dva okupljanja održana su u Beogradu (Svi u glas) i Ljubljani (Vsi v en glas). U Zagrebu će nastupiti sedam zborova iz bližeg i daljeg susjedstva: Praksa iz Pule, ZborXop i Domaći gosti iz Zagreba, Horkestar iz Beograda, 29. novembar iz Beča te Z’borke i Kombinat iz Ljubljane. Svima njima, kažu u Le Zboru, zajednička je činjenica da su samoorganizirani aktivistički zborovi koji svojim djelovanjem pokrivaju iste aktivističke teme sa zajedničkim ciljem da se, uz naglašavanje jedinstvenosti svakog od njih, ukaže na univerzalnost zabrinjavajućih trendova u našim društvima.
Omakne li nam se ponekad falš? Apsolutno, ali mislimo da je važnije doći i pružiti podršku, prenijeti poruku nego odbiti se pojaviti jer se bojimo da nećemo biti vokalno savršene – govori Svea Kučinić
‘Svjesne smo da festival zborova neće nužno postići istu razinu društvene promjene kao veliki prosvjedi, ali naš cilj je da budemo glasne u vrijeme kada se ona mišljenja i one perspektive koje određenom dijelu društva nisu po volji namjerno ignoriraju i guše te da okupljanjem zborova iz regije pokažemo da su podjele po nacionalnoj osnovi bauk kojim se plaši ljude kako ne bi vidjeli ono što ne valja ‘u vlastitom dvorištu’, jer se zapravo svi borimo s istim problemima. Straši nas činjenica da primitivizam i zadrtost postaju sve prihvatljiviji pa zato želimo poručiti da još ima nas kojima to nije normalno’, govori Svea Kučinić iz Le Zbora.
Kako bi u tome uspjeli, zatražili su pomoć publike i pokrenuli crowdfunding kampanju za prikupljanje tri tisuće dolara za pokrivanje putnih troškova drugih zborova koju možete pronaći na platformi Indiegogo pod imenom ‘One Voice Festival’. Kako državi ulaganje u aktivizam nije prioritet, vjeruju da je solidarnost u društvu jedan od najjačih alata u borbi protiv apatije i beznađa jer, kako kažu, aktivizam ima puno lica, a ovo je jedno od njih. ‘Ne borimo se samo protiv onih nepravdi koje nas diraju osobno kao žene, već shvaćamo da je napad na bilo koju marginaliziranu skupinu napad na sve nas.’
Le Zbor je kao aktivistički zbor s prvenstvenim ciljem promicanja prava LGBTIQ zajednice, žena, radnica i radnika te manjina, s naglaskom na antifašističke vrijednosti, osnovan 2005. godine kao kolektiv žena kojima je dosta mizoginije, homofobije i ksenofobije u hrvatskom društvu, koje više ne žele samo vikati na televizor kada upale Dnevnik, nego bi radije svoje glasove iskoristile da pjevaju, a ponekad bogme i da viču, bilo to na ulici, pozornici, pred Saborom ili gdje god je potrebno. ‘Naša misija je subverzija svega što smatramo nazadnim, potvrđivanje ideje o glasnim, neposlušnim feministkinjama koje ne šute onda kada im nešto smeta i podržavanje akcija i inicijativa za koje smatramo da društvo pokušavaju gurnuti u ispravnom smjeru, a sve to kroz pjesmu’, objašnjava Svea Kučinić motive koji su ih okupili u borbi za bolje društvo.
Uz poslove koje i inače rade, trude se i uspijevaju nastupati po cijeloj Hrvatskoj, a proputovale su i dobar dio Europe. ‘Nastupa je stvarno bilo jako, jako puno. Postav zbora se tijekom ovih 13 godina mnogo puta mijenjao, tako da nismo sudjelovale na svim tim nastupima, ali iz vlastitog iskustva i priča bivših članica istaknule bismo sljedeće nastupe: festival Merlinka u Sarajevu, Various Voices u Londonu, Svi u glas u Beogradu, Vsi v en glas u Ljubljani, te nastup s Manuom Chaom. Od onih manje ‘glamuroznih’, ali možda i bitnijih, aktivističkih nastupa tu je pjevanje na prvom splitskom prajdu, potom uz štandove obiteljaša tijekom kampanje za referendum o definiciji braka, na zagrebačkim povorkama ponosa, Noćnom maršu za 8. mart…’
Usprkos kontinuiranom radu i stalnim nastupima, mainstream mediji nisu pokazali osobit interes za njih. ‘Mislim da nije nužno stvar u tome da nas ne vole mediji, nego da – uz apatiju opće javnosti – ljudi danas jako selektivno konzumiraju medije, tako da uvijek dopiremo do iste skupine, odnosno do aktivističkih krugova i onog nešto malo šireg kruga ljudi koji nisu aktivno uključeni u aktivizam, ali ga podržavaju. Ljudi gledaju i čuju ono što im se uklapa u njihovu mentalnu shemu. Problem je u tome što je to zapravo krug od uvijek istih nekoliko stotina građanki i građana. Šira javnost ne obraća previše pozornosti na aktivistički pokret kao takav, osim da ponekad kažu kako se slažu, da nas osude ili se požale kada prosvjedi i povorke zaustave promet u gradu. Inače, kada smo dio većeg prosvjeda ili akcije, ne spominje nas se zasebno jer je uvijek riječ o nekoj većoj priči ili cilju, a tako i treba biti.’
Pitali smo Sveu Kučinić – koja je, u ime festivalom zauzetog ostatka članica, odgovarala ispred Le Zbora – zašto u ekipi nemaju muškarce. Pretpostavljamo da ljubitelj Thompsona i protivnik ratifikacije Istanbulske konvencije ne bi bio osobito zainteresiran da im se pridruži, ali ima puno drugih sklonijih ‘lakšim’ melodijama. ‘U zboru nema muškaraca. Surađujemo s muškim glazbenicima, no oni nisu članovi zbora. Ako se točno sjećam, samo nam se jednom javio jedan muškarac i pitao bi li mogao doći na audiciju. Raspravljale smo i na kraju smo mu rekle da dođe pa da ćemo popričati, no na kraju nije došao. Kada se pojavi takva situacija, raspravljamo o tome kako bi se muškarac uklopio u zbor, bi li to fundamentalno promijenilo njegov karakter. Za sada smo sklonije tome da zbor ostane ženski prostor – otvoren za sve žene, znači i cisrodne i transrodne orijentacije – jer smatramo da iz ženskog rodnog identiteta proizlazi zajedničko shvaćanje tema kojima se bavimo i da je zbor u jednu ruku i siguran prostor.’
Da su Le Zbor puno više od zbora, dokazuje i činjenica da je o njima snimljen dokumentarac koji će biti prikazan na festivalu, a pojavljuju se i u jednom stripu
Kada su prošle godine nastupale na prosvjedu ‘Trg je naš’, organiziranom povodom najave odluke o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu, jedan liberalni politički analitičar zamjerio im je ne samo na izboru antifašističkih i revolucionarnih pjesama, nego i na kvaliteti izvedbe. Stignu li uopće vježbati i poklanjaju li više pažnje kvaliteti izvedbe ili razlozima nastupanja? ‘Vježbamo dva puta tjedno po dva sata, uz dodatne probe pred nastupe. Iskreno, takve kritike ne shvaćamo baš previše ozbiljno. Mi smo amaterski zbor, sastavljen od žena koje uz zbor i prosvjede imaju i svoje poslove, a i zbor sam po sebi podrazumijeva angažman koji je veći od dvije probe tjedno i pjevanja. Svaka članica ima svoja zaduženja i sve poslove zbora obavljamo same. Često se dogodi da se organizatori skupa jave svega nekoliko dana prije akcije ili prosvjeda i da imamo jako malo vremena da uvježbamo pjesmu, na prosvjed dolazimo ravno s posla, ponekad napola bolesne ili promukle, gotovo uvijek umorne, koliko od posla toliko i od činjenice da u 2018. godini još uvijek moramo prosvjedovati za ili protiv nekih stvari. Omakne li nam se ponekad falš? Apsolutno, ali mislimo da je važnije doći i pružiti podršku, prenijeti poruku nego odbiti se pojaviti zbog straha da nećemo biti vokalno savršene. To ne znači da ne radimo na pjevanju – naša dirigentica nas neumorno gura da budemo sve bolje i bolje.’
Uz sve to, stigle su dovršiti i album znakovitog naziva ‘Hrvatske budnice’, koji su snimile s bendom Vergl Grind, a koji je dostupan za besplatno skidanje na Bandcampu. Pjesme s tog albuma, poput antifašističke ‘Ay Carmela’ kod nas najpoznatije u izvedbi Darka Rundeka, ‘Clandestina’ prilagođenog izbjegličkim problemima – izvedenog zajedno s Manuom Chaom na varaždinskom Špancirfestu 2016. godine, na što su posebno ponosne – ili ženske ode ‘Ona se budi’ benda Šarlo akrobata, dio su njihovog stalnog repertoara, baš kao i ‘Po šumama i gorama’, ‘Internacionala’ ili Thompsonova ‘Lijepa li si’ čije su stihove prepjevale u svojevrsnu lezbijsku himnu kao posvetu ljepoti žena iz različitih hrvatskih krajeva.
Da su Le Zbor puno više od zbora dokazuje i činjenica da je o njima snimljen dokumentarac koji će biti prikazan na festivalu, a pojavljuju se i u jednom stripu.
‘Dokumentarac ‘God save Le Zbor’ prati nas na festivalu Various Voices u Londonu, a prema riječima jedne bivše članice, to je bila prilika koja je zboru služila kao potvrda vidljivosti, aktivističkog i glazbenog rasta, tako da svakako obilježava važnu etapu u njegovoj povijesti. Pojavljujemo se i u dokumentarnom filmu ‘Vsi v en glas / All as one’, snimljenom tijekom istoimenog festivala koji je ujedno i preteča našem ‘Sve u jedan glas!’ koji ćemo također projicirati na festivalu.’
Ipak, bilo je situacija u kojima dio njihovih fanova nije pokazao pretjerano razumijevanja za Le Zbor. To se ponajprije odnosi na gostovanje 2015. godine na koncertu Nives Celzijus u Lisinskom, koja je ipak znatno drukčijeg muzičkog senzibiliteta od njihovog, ali i tu su dokazale da su daleko od elitizma kamo ih neki nastoje ugurati i da su im prije svega na pameti ženska i općenito ljudska prava. ‘S obzirom na to da ova postava nije bila u zboru za vrijeme tog nastupa, malo smo razgovarale s bivšim članicama iz tog doba i zapravo je najbolji odgovor objava sa zborskog Facebooka: ‘Jučer smo gostovale na samostalnom koncertu Nives Celsius u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, oko čega se proteklih tjedana u javnosti digla velika frka. Iako smo protiv komercijalizacije kulture i javnih kulturnih prostora, smatramo da inicijative protiv ovoga koncerta nisu bile usmjerene na zaštitu javnog interesa, nego se radilo o moralnom procjenjivanju lika i djela Nives Celzijus. Lisinski već odavno nije rezerviran samo za ‘visoku’ kulturu: na primjer, u proteklih su nekoliko mjeseci u Lisinskom nastupali Miroslav Škoro i Tonči & Madre Badessa, dok se stranački skupovi HDZ-a redovito održavaju u ovome prostoru. No, na takve se događaje nitko u javnosti nije bunio, niti je propitivao kriterije korištenja toga vrijednog javnog prostora. Smatramo da se u ovome slučaju, kao i u slučaju dodjele nagrade Kiklop, radi o licemjernim napadima dežurnih dušebrižnika. Zato smo se, unatoč razlikama u glazbenom i političkom izričaju, odlučile solidarno stati uz Nives, u inat babarogama.’ Nadalje, ne bi se složile s time da Nives Celzijus predstavlja sve protiv čega se mi borimo, već to predstavljaju upravo oni koji su joj htjeli uskratiti pristup Lisinskom. U trenutku kada su odlučile pjevati s njom, cure su smatrale da je ona ostala bezrazložno izložena. Uz to, na koncertu su doprle do publike koju inače ne viđamo na koncertima Le Zbora’, zaključuje Svea Kučinić.
Takve su ‘lezborašice’. Iskrene, dosljedne i beskompromisne. S njima bi čovjek, kako se ono kaže, mogao ići i u šumu. Bilo bi, naravno, bolje da ih nema. Barem ne u ovakvom angažmanu, jer bi to značilo da smo dosegli razine društva kojima težimo. Ovako, bojimo se da će nam Le Zbor trebati još dugo. Jako dugo. Zato, podržite ih! One nas stalno podržavaju.
