>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Radio, zbogom!

Helmut Böttiger je, prije koji mjesec, primljen u njemačku Akademiju za fudbalsku kulturu, pa smo, e da to sve obilježimo i da evociramo pokoju uspomenu, neki dan, u kući na Ploči starigradskoj, uzeli u ruke sokoćalo Grundig. I brzo morali zaključiti da za njega nema posla

Kad sam imao desetak godina, po selima bez struje u mom rodnom kraju počeli su se nabavljati radio prijemnici na baterije, i svi su ih zvali tranzistori. Posebno omiljen je bio tip Iskra Bled de luxe, proizvod Iskre iz Kranja. Bili su jednostavni ti tranzistori, a kvalitetni, zvuk im je bio jasan, prijem dobar. Staviš u sokoćalo dvije plosne baterije Croatia od po 4,5 V, pritisneš bakelitni prekidač naniže, a palac na točku gdje se biraju stanice u sekundu život vrgne u pjesmu. Taj točak plastični koji elektrotehnika zove promjenljivi kondenzator, mi smo zvali kompas, jer je njegova kazaljka nama izgledala kao uzeta iz nekog kompasa! Na gornjoj polovini okrugle ploče bili su brojevi, u krug, zdesna ulijevo 5-6-7-8-10-12-14-16, a na donjoj su bile ispisane stanice, samo jugoslavenske, slijeva udesno, do pola naniže od pola naviše: Sarajevo-Beograd-Skopje-Ljubljana-Zagreb-Novi Sad-Skupni val. Na sredini dolje bila je Ljubljana a gore 8-10. Ali smo primali i strane programe: Sofiju, Bukurešt, Tiranu (Govori Radio Tirana, program na srpskohrvatskom jeziku: jugoslovenski revizionisti opet napali kineski put u komunizam!)

O tih godina! Čarobni Radio Skopje, a iz njega Nina Spirova i Nikola Badev, pa Vaska Ilieva i Aleksandar Sarievski. A Vardarove utakmice prenose Nikola Soldatov i Ivko Pangovski. Pa Radio Sarajevo, sa Zorom Dubljević, sa Zaimom Imamovićem i Safetom Isovićem. Pa nazalni glas Radivoja Markovića s Radio Beograda: Trenutna situacija, lopta je kod Šekularca.

Tih se godina pročulo kako neki mladić Milisav iz nekog grada na – vac (neko je spominjao Lazarevac, neko Mladenovac, drugi Aranđelovac ili Lajkovac, Despotovac pa Milanovac, niko nije spomenuo Kragujevac) može slušati Radio Beograd bez radio aparata. Pričalo se i da Milisav radio program ne može slušati svuda, već samo na određenim mjestima u svom gradu, valjda gdje je signal dobar. I da može slušati samo program na srednjim talasima. Ostao mu, tako se pričalo, iz rata neki komad metala u glavi, pa se složio sa moždanim impulsima i načinio mu se prijemnik. Milisav je bio nadežna mogućnost za sirotinju kojoj je Iskra Bled bio skup. Priznajem da sam dva čitava dana utrošio na to da glavu umotam u rešetku od žice, pa hodao oko vrba i joha, preko potoka, e da se takvom ‘antenom’ osamostalim od ograničenosti koju su odrasli postavili djeci u pogledu vremena korištenja tranzistora Iskra Bled De Luxe. Uzaman, nije mi šušnulo ni zašištalo. Kasnije, kad sam studirao elektrotehniku, shvatio sam da je teorijski moguće da čovjek može slušati radio glavom u kojoj su se stvari namjestile tako da može slušati, ali da je u praksi takva mogućnost ama nemoguća. Bila je priča i da neki Turčin iz Stambola sluša Glas Amerike ‘bez ičega’.

Milisav i taj Turčin su, ako su zaista postojali i mogli tako slušati radio, bili preteče ovoga radija koji nam se sada nudi, a zapravo zavodi – digitalnog radija. To su bili, ako su postojali, ne zato što su primali digitalne signale, već zato što nisu bili ono što je u njihovo vrijeme bio ostatak svijeta pred radio prijemnicima: anonimni slušaoci! Mi današnji, kad s viših mjesta uvedu digitalni radio, nećemo više moći na proplanku u šumi slušati prenos utakmice, a da onaj što daje prenos ne zna slušamo li ga ili ne. Danas se već zna, a još će više znati sutra, koji su ti što ga slušaju. OIB, JMBG, IP, sve će se znati čim digitalnom kljusetu takneš dizgine. Demokratičnost slušanja radio programa je ubijena, a nisam čuo da su se ljudi igdje pobunili zbog ubistva, ili na nekom trgu zapalili svijeću za nestanak neznanog slušača radija.

U Starigradu, na Hvaru, u staroj kući na onoj Ploči s koje su krenuli Paskoj i Nikola u ribanje i ribarsko prigovaranje, imamo radio marke Grundig. Radio ima još i oznaku Music Boy 160. Nabavio ga je osamdesetih godina neko iz familije moje drugarice životne Sanje. Taj je radio bio važna sprava u mojim hvarskim ljetovanjima. Dok nije bilo TV Arene sport i njenih programa, morao sam Partizanove utakmice pratiti preko Music Boya Grundig. Taj radio je ušao i u njemačku književnost. Helmut Böttiger, književni kritičar, feljtonista i pjesnik, posvetio je tome radiju cijelo jedno poglavlje svoje knjige Schlussball (Završni bal, ali diskretno, iako je presmjelo, može označavati i ‘završnu loptu’). Godine 2005, krajem avgusta mjeseca, na tom radiju sam slušao prenos utakmice Partizan – Artmedia Petržalka. Utakmica je igrana u okviru kvalifikacija za Ligu šampiona. Prenos je davao Radio Beograd, i mogao se bez velikih smetnji pratiti na Hvaru. Prenos sam slušao sa svojim sinom Zenom, a utakmica je trajala 120 minuta, i Partizan ju je izgubio na penale. Helmut bi povremeno došao u našu sobu pod krovom, proveo s nama desetak minuta, vidio našu usplahirenost, pa bi sišao. Iz takvih njegovih ‘posjeta’ nastalo je posljednje, osmo poglavlje njegove knjige s naslovom: ‘Ondje gdje pauk boravi’ (misli se na mjesto gdje na nogometnom golu spajaju stative s prečkom). Helmut je moj i Sanjin prijatelj, preko petnaest godina provodi odmor u Starigradu i sa svojom suprugom romanisticom Maike Albath stanuje s nama u našoj staroj kući na onoj Ploči iz koje su krenuli Paskoj i Nikola. (I mali Paskojev sin. I Hektorović, jasno).

Nisam nikada namjeravao, nisam nikada ni pomislio da ću o tome ikad napisati ijednu rečenicu. Ne samo što nije otmjeno, niti je ikako pristojno da javljam o poglavlju napisanom o tome kako njemački pisac na 17 stranica knjige opisuje moje dramatično slušanje prenosa jedne Partizanove dramatične utakmice, već što se ni toga prenosa ni suza moga sina ne sjećam rado. Ali, jedanaest godina nakon izlaska knjige s tim poglavljem, moram. Nagnao me je stari dobri radio Grundig Music Boy 160. On je tehnički savršen, nema nikakvih tragova starosti, slabosti ili istrošenosti. Stoji na ormaru u sobi koja se u Dalmaciji zove tinel. Radi savršeno, na struju i na baterije. Helmut je, prije koji mjesec, primljen u njemačku Akademiju za fudbalsku kulturu, pa smo, e da to sve obilježimo i da evociramo pokoju uspomenu, neki dan, u kući na Ploči starigradskoj, uzeli u ruke sokoćalo Grundig. I brzo morali zaključiti da za njega nema posla! To jest, nešto malo ima, ali glavnoga posla, onoga radi kojega je nabavljen, nema. Nema, jer su mu ukinuti i srednji i kratki i dugi valovi! Ili talasi. Ukinuti! Maknuti s neba, nema ih više, ukinuti su s višega mjesta, pali kao žrtva profitne logike. Koje god od tri dugmeta SW, MW, LW pritisneš, nećeš dobiti nikakav glas ni svirku. Pomičeš skalu za stanice i čuješ hujanje praznih sfera: vvvvvvvvv, mmmm, rrrrrr, ššššš. Ostali su mu još ultrakratki, ali ne znam hoće li ga iko ikada uključiti da sluša nešto preko FM. Ja neću. Ja sam čovjek srednjih valova i talasa.

No će mu i ultrakratki biti ukinuti. Državnim dekretom, za desetak godina, najviše dvadesetak. Pa će i dobri Grundig Music Boy postati pustinja Gobi ili Šamo. Ili Kalahari. I neće služiti nikome ni za šta. Zdrav će umrijeti, ‘naprečac u prisustvu vlasti’. Za njega se neće moći reći čak ni ono što je jedan pjesnik kazao za jednu jasiku posađenu na mjestu jedne drage telefonske govornice: neka ova jasika bude nekom drugom ono što je meni bila ona govornica.

Moj će se Grundig, sa neprebrojivim mnoštvom drugih analognih radio prijemnika ovoga svijeta, jednog dana, naći u katalogu ropotarnice za čuvenu pjesmu ‘Stvari koje su prošle’ pjesnika Milete Jakšića:

Stvari koje su prošle, gde su one?

Skriveno od nas u daljini sive.

Sve što je bilo dobro, lepo, milo —

Stvari koje su prošle da l’ još žive?

Da li nam prošlost daje znake života

Kad iz davnine draga slika njena

Sine kadikad u dubokoj noći

U snu, — u tragu naših uspomena?

Možda u svetu negde, nepoznata,

Izvan života ima oblast neka,

Krug, u kome traje ono što je bilo

S prošlošću našom koja nas čeka…?

Stvari koje su prošle, gde su one?

Ako su žive, ako ih još ima,

Videćemo ih kad prođemo i mi,

Kada budemo jednom došli k njima.

1/1