Posljednjih godina objavljen je niz knjiga koje se bave antivakserskim pokretom, odnosno pokretom protiv cijepljenja, a ovih dana pridružila im se i ona pod naslovom "Anti-vaxxers: How to Challenge a Misinformed Movement" autora Jonathana M. Bermana, profesora temeljnih znanosti na Njujorškom institutu za tehnologiju. Berman je i popularizator znanosti i jedan od organizatora Marša za znanost koji je prvi put održan 2017. na Dan planeta Zemlje u cilju podizanja svijesti o klimatskim promjenama.
Budući da su Sjedinjene Države zemlja u kojoj je pokret protiv cijepljenja najrašireniji, a naročito u posljednjih godinu dana od pojave koronavirusa, i većina autora koji se njime bave dolaze iz te zemlje. Za razliku od nekih drugih, Bermanova knjiga, koju je autor predstavio u nizu predavanja dostupnih na YouTubeu, ne bavi se samim cjepivima nego nastoji dati povijesni pregled antivakcinacijskog pokreta te ukazati na kontradikcije i njihove uzroke u ponašanju i stavovima ljudi u odnosu na cijepljenje. On ujedno apelira na razumijevanje tih motiva od strane znanstvene zajednice i političkog establišmenta kako bi se ljude razuvjerilo u vezi znanstveno neutemeljenih stavova koji generiraju strah od cijepljenja. To bi se moglo pokazati naročito važnim uskoro, kada cjepivo protiv Covida-19 postane dostupno, s obzirom na to da ankete pokazuju da značajan dio populacije u brojnim zemljama ne želi primiti tu vakcinu, bez čega neće biti moguće postići kolektivni imunitet.
Berman tvrdi da statistički podaci pokazuju da su antivakseri još uvijek marginalna društvena pojava te ih dijeli u tri osnovne skupine – one koji su "podcijepljeni", neodlučne i antivaksere
Ukazujući na spomenute kontradikcije, Berman navodi da je 2016. godine u SAD-u procijepljenost za bolesti kao što su difterija, tetanus, rubeola, ospice, dječja paraliza, hepatitis B, rotavirus i HPV premašivala onu predviđenu javnozdravstvenim politikama, dok je istraživanje iz 2018. pokazalo da 80 posto stanovnika Amerike smatra da je važno cijepiti djecu. No s druge strane, kada ih se u jednoj anketi upitalo koliko djece je po njima cijepljeno protiv ospica, većina ljudi taj je broj podcijenila: čak 44 posto ispitanih mislilo je da je cijepljeno tek 20 posto djece, 29 posto da je taj broj 50 posto, a njih samo 17 posto smatralo je da je cijepljeno 80 posto djece, dok je točan broj bio 85 posto. Isto tako, istraživanja su pokazala i da 30 posto ljudi smatra da bi roditelji trebali biti ti koji odlučuju o cijepljenju svoje djece, pri čemu je taj broj veći kod mladih: tako misli 41 posto ljudi iz dobne skupine 18 do 29 godina, ali samo 20 posto starijih od 65 godina.
Berman navodi i zanimljivu usporedbu dodavanja na listu cjepiva protiv spolno prenosivih bolesti hepatitisa B i HPV-a, virusa koji može izazvati rak grlića maternice. Za razliku od hepatitisa B, koji je na listu dodan 1990-ih godina bez većih problema, ono protiv HPV-a naišlo je na značajne otpore jer je farmaceutska kompanija Merck u kampanji predlagala da se cjepivo uključi u obavezni raspored za djevojčice, što su neke vjerske zajednice protumačile kao poticanje na seksualno neprihvatljivo ponašanje.
Berman tvrdi da navedeni statistički podaci pokazuju da su antivakseri, unatoč određenim uspjesima, još uvijek marginalna društvena pojava, te ih dijeli u tri osnovne skupine koje su različite i po stavovima i demografski – one koji su "podcijepljeni", neodlučne i antivaksere, pri čemu je kod prve dvije skupine uz adekvatan pristup moguće postići veću procijepljenost.
Jonathan M. Berman
Kada su u pitanju antivakseri, on navodi istraživanje australskih istraživača Naomi Smith i Tima Grahama o online antivakserskom aktivizmu iz 2017., koje je pokazalo da među online aktivistima ima triput više žena nego muškaraca. Istraživanje agencije Pew iz 2015. pokazalo je pak da je u Americi najveća antivakserska aktivnost na Twitteru zabilježena među ženama koje su nedavno rodile, u kućanstvima s višim prihodima i među muškarcima starima od 40 do 44 godine koji su studirali na koledžu, i to u najrazvijenijim saveznim državama kao što su New York, Kalifornija, Massachussets i Connecticut. S druge strane, "podcijepljenih" je najviše bilo među afroameričkom djecom i onom mladih samohranih majki bez višeg obrazovanja koje žive u gradovima i blizu granice siromaštva, dok je bijele necijepljene djece najviše bilo u domaćinstvima više srednje klase. U recenziji Bermanove knjige u časopisu "Nature" navodi se također da je 2018. u američkim obiteljima bez zdravstvenog osiguranja barem jednu dozu cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole primilo samo 73,2 posto djece mlađe od dvije godine, dok je taj postotak kod obitelji koje imaju osiguranje bio skoro 94 posto.
Opisujući tipičnog roditelja antivaksera, Berman navodi da je to roditelj koji je sklon zanemariti upute obiteljskog liječnika, specijalista ili javnozdravstvenog dužnosnika, no isto tako i osoba koja želi biti dobar roditelj i vjeruje da donosi dobre odluke za svoju djecu. Primjerice, čita knjige o roditeljstvu, vjerojatno je član ili članica neke roditeljske grupe, razmišlja o tome do kada djecu treba dojiti i do kada ona trebaju nositi pelene, raspituje se kod drugih roditelja te istražuje na internetu i na društvenim mrežama, gdje potom nailazi na lažne vijesti. Berman se ovdje poziva na teoriju moralnih temelja socijalne psihologije, koja objašnjava zašto ljudi različito reagiraju na različite moralne argumente, pa tako primjerice roditelji koji se smatraju liberalnima u obzir više uzimaju one koji se odnose na slobodu, odnosno opresiju i odnos prema autoritetu, dok se oni konzervativniji fokusiraju na koncepte kao što su lojalnost zajednici ili kompromitiranje čistoće djeteta izvanjskim kemikalijama.
Zdravstveni radnici pritom su skloni antivakserima pristupati iz ugla takozvanog informacijskog deficita koji polazi od pretpostavke da oni nisu dovoljno informirani, ne uzimajući u obzir pitanja kao što su način na koji ljudi kalkuliraju rizike i kakvu ulogu u tome imaju njihovi identiteti i pripadnost zajednici. To je naročito bitno kada se pridoda i njihova aktivnost na društvenim mrežama, koja u pravilu dovodi do grupne polarizacije zbog koje se neodlučni češće priklanjaju onima s ekstremnijim stavovima, dok oni s umjerenim stavovima takve grupe napuštaju.
Negatori znanosti pritom se služe mehanizmima kao što su teorije urote, primjerice fokusiranjem na fenomen "rotirajućih vrata" između farmaceutske industrije i državne agencije za lijekove, zatim korištenjem lažnih stručnjaka i delegitimiranjem legitimnih stručnjaka, selektivnim biranjem informacija i znanstvenih radova, pomicanjem ciljeva – primjerice, protivnici cijepljenja prvo su se fokusirali na toksičnost žive u cjepivima, a kada je to osporeno na aluminij, te na koncu upotrebu logičkih pogrešaka. Kao odgovor na sve to, Berman apelira na razumijevanje i empatiju naspram zabrinutosti roditelja, njihovih strahova od znanosti i tehnologije, kao i patnje onih koji žive sa smrću ili bolešću djece za koju vjeruju da je uzrokovana cjepivima te daje povijesni pregled antivakserskog pokreta kako bi pokazao da on nije suvremeni fenomen, već postoji otkad i sami prvi oblici vakcinacije.
Engleski poljoprivrednik Benjamin Jesty, kojega časopis "The Lancet" naziva "prvim poznatim vakcinatorom", sredinom 18. stoljeća, u vrijeme epidemije malih boginja, primijetio je da mljekarice od njih ne obolijevaju, ali obolijevaju od manje opasnih kravljih boginja. Jesty je potom s ranica oboljelih krava uzeo uzorak gnoja i umetnuo ih u tkivo članova svoje obitelji, koji su potom dobili blagi oblik bolesti, a zatim stekli prirodni imunitet od velikih boginja.
Povijesni izvori pokazuju da se ovakva metoda "variolizacije" koristila u Africi i Aziji još od 16. stoljeća, a kršćanski propovjednik Cotton Mather u Bostonu je u 18. stoljeću propagirao istu praksu, o kojoj mu je pričao jedan od njegovih afričkih robova. Mather, koji je unatoč otvorenosti prema novim medicinskim praksama bio aktivno uključen u progon "vještica" iz Salema, nailazio je na otpor puritanske zajednice takvom postupku, jednako kao i engleski liječnik Edward Jenner, pionir imunologije koji se prvi sistematično počeo baviti vakcinacijom.
Čim se Jenner unutar znanstvene zajednice izborio za masovnu vakcinaciju, koja je u Engleskoj uvedena 1853., započelo je i organizirano protivljenje u vidu sastanaka, skupova, kampanja i tiskanja pamfleta. Jedanaest godina kasnije osnovana je i Liga protiv obaveznog cijepljenja, koja je imala više od stotinu podružnica i u Leicesteru organizirala proteste u kojima su sudjelovali deseci tisuća ljudi. Prosvjedi su održavani od Kanade do Brazila, unatoč tome što su stope obolijevanja i umiranja od malih boginja zahvaljujući cijepljenju rapidno padale.
Časopis "Nature" napominje i da je, uz koncepte kojima se više zamarala privilegirana klasa, poput individualizma ili vjerskih spisa, antivakserski pokret u Engleskoj 19. stoljeća uporište imao i u klasnoj pripadnosti, pa su u njemu sudjelovali i protivnici takozvanih zakona o siromašnima kojima se nezaposlene radnike iz ruralnih područja prisiljavalo da u eksploatatorskim uvjetima rade u "radnim domovima" u gradovima. U takvom je kontekstu obavezna vakcinacija shvaćana kao još jedan vid nasrtaja aristokratskih elita na tjelesni integritet i dostojanstvo siromašnih.
U prvoj polovici 20. stoljeća skepsi su doprinijeli problemi prilikom kliničkih ispitivanja cjepiva u kojima su bilježene alergijske reakcije i neurološki problemi, a čuveni i nebrojeno puta osporeni članak Andrewa Wakefielda u kojemu je on tvrdio da cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole izaziva autizam objavljen je 1998. godine. Wakefield se praktički samo nadovezao na dugu antivaksersku tradiciju, no zbog revolucionarnih promjena u strukturi medija koje su se u međuvremenu dogodile, širenje netočnih informacija postalo je praktički nemoguće zaustaviti.
Berman stoga upozorava da treba biti izrazito oprezan s puštanjem cjepiva protiv Covida-19 u promet, pa navodi primjer iz 1976. godine, kada se u Americi predviđala epidemija svinjske gripe, zbog čega je tadašnji predsjednik Gerald Ford naredio masovnu vakcinaciju ubrzano proizvedenim cjepivom. Epidemija se nije dogodila, dok je određeni broj ljudi nakon cijepljenja razvio Guillain-Barreov sindrom, autoimunu bolest koja može dovesti do paralize. Iako se radilo o izrazito malom promilu u odnosu na broj cijepljenih, konsenzus o tome je li sindrom nastupio kao nuspojava cijepljenja nije uspostavljen, a cijeli slučaj u dijelu javnosti bespovratno je potkopao povjerenje u znanost i javnozdravstvene politike.
