>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Anja Kožul

Vode nas ‘fijuk ideje’

Novosti na Fijuku, beogradskom sajmu malih i nezavisnih izdavača i izlagača: ‘Za ime sajma, možemo da zahvalimo Borisu Tadiću koji je jednom rekao da je kao mlad crtao stripove, ali je onda odustao od tih ‘fijuk ideja’. A mi, evo, ne odustajemo, jer su te ideje onaj nekomercijalni deo mozga koji mora da radi ono što voli’, kaže Mileta Mijatović

Zateći se na najvećem socrealističkom trgu u Beogradu znači sudariti se s mnogim paradoksima. Za početak, trg nosi ime po radikalu Nikoli Pašiću. Drugo, centralno zdanje trga i spomenik kulture, Dom sindikata, prošle je godine otišao u ruke privatnom vlasniku. Treće, ali ne i najmanje bitno, ulice kojima je omeđen nekadašnji Trg Marksa i Engelsa doživjele su istu sudbinu: Bulevar revolucije danas živi kao Bulevar kralja Aleksandra, a Ulica Moše Pijade postala je Dečanska. Ganuti ovim primjerima divljeg preimenovanja i još gore privatizacije, presjekli smo put do Terazija i otišli u nešto prirodnije okruženje, a to je neugledni prolaz u kojem caruje nezavisna kulturna scena – Čavketov pasaž, nazvan po poznatom beogradskom bubnjaru Goranu Čavajdi Čavketu.

Sajam malih i nezavisnih izlagača i izdavača postao je prava distributivna mreža nekomercijalne produkcije. Pored Beograda i odnedavno i Zagreba, Fijuk bi se mogao oformiti i u Novom Sadu, Skoplju i Lajpcigu

Ova prečica je rijetko dobar primjer tranzicije u centru grada. Do prije koju godinu služila je kao neformalni WC i parking, a 2012. na inicijativu kolektiva Ministarstvo prostora postaje Ulična galerija. Kulturni rukavac sa tog se mjesta širi dalje u podzemlje: iz Čavketovog pasaža spuštamo se uskim stepenicama u Centar urbane kulture Imago, prostor od kojih 300 metara kvadratnih. Tu smo s razlogom: drugi je dan februara i događa se Fijuk, sajam malih i nezavisnih izlagača i izdavača, prvi ovogodišnji. Preko trideset štandova sa stripovima, knjigama, plakatima, fanzinima, slikama, garderobom i nakitom, drugim riječima nema čega nema. U tri godine kontinuiranog izlaganja, jednom u dva mjeseca, Fijuk je postao prava distributivna mreža nekomercijalne produkcije. Najznačajnija odlika ovog događaja je samoodrživost – sajam je u potpunosti samofinansirajući, nije projektno osmišljen, već iza svega stoji grupa entuzijasta iz Autonomnog kulturnog centra Matrijaršija iz Zemuna.

Uspješnost Fijuka leži i u društvenim mrežama, pozivi za attending brzo se šire između ‘prijatelja i prijatelja od prijatelja’, a svako izdanje prati i prikladna pozivnica kao i plakat koji radi netko od umjetnika izlagača. ‘Sa nama su stari i mladi, od 7 do 77, svi ko jedan, došli su prijatelji od prijatelja i njihovi prijatelji, dođite i vi! Ne da ispoštujete, ne da podržite, dođite da se inspirišete, družite i slobodno plešete, ma slobodno dođite svaki problem rešite’, stoji u pozivu za jedan od prošlih sajmova.

Na ovom mjestu mogu se pronaći knjige u izdanju izdavačke kuće LOM koja nema svoju knjižaru, a tu je također i izdavačka kuća Deve koja objavljuje isključivo žensku, lezbijsku i socijalno angažiranu književnost. Na Fijuku se često radi sitoštampa uživo, kad posjetioci mogu na licu mjesta oslikati majicu ili torbu. Dvije stalne radionice, kao tradicionalni sajamski obred, sprovode Pazl svet Srbija i Kvartum, koji su ovaj put pripremili radionicu bedževa. Šetajući između štandova upoznajemo Amerikanku Katie Woznicki i njezine razigrane crteže i kolaže ‘Amanita Dodola’. Hvali nam se ličnom kartom za strance koju je izvojevala nakon deset godina života u Srbiji. Na štandu pored nje je Marko Malk, stripaš iz Londona. Da stvar nije beogradocentrična govori i to da neki od izlagača prelaze neki put kako bi sudjelovali. Jedan od njih je Jovan Gvero iz SKC-a Novi Sad, urednik festivala Novosadski strip vikend.

- Naše izdavaštvo korespondira sa Fijukom, dolazimo kad god možemo. Nekad nam se ne isplati, pokoji put se ne mogu platiti ni putni troškovi, ali naš stav je da produkcija treba da živi, jer se ovo ne može pronaći ni na jednom drugom mestu - kaže Gvero.

Slikar Aleksandar Denić zadovoljan je prodajom svojih slika i crteža.

- Odlično prolazim jer imam svoje fanove, tj. kolekcionare. Koncept Fijuka je vrlo etičan, ljudi izlaze sa svojim autorskim radom i za jeftine pare može da se kupi dobra umetnost. Ovo mesto je dobro za bleju, prostor diše, možeš da šetaš i razgovaraš. Pivo je 200 dinara, ali ne moraš da ga kupiš - objašnjava nam Denić.

Uskoro srećemo i jednog od idejnih tvoraca cijele ove priče, multimedijalnog umjetnika Miletu Mijatovića, nekima znanog kao vođa benda Klopka za pionira. Mileta nam nije znao reći koji je ovo Fijuk po redu, ali je najavio da će ih ove godine biti sveukupno devet.

- Prvi sajam se desio 2015. u okviru festivala Novo doba u Imagu, a Kiza, vlasnik prostora, predložio je da bude svakog meseca. I od tada izlažemo u kontinuitetu, bez većih pauza. Za ime sajma možemo da zahvalimo bivšem predsedniku Borisu Tadiću koji je u nekom intervjuu, na pitanje kakav je bio u mladosti, rekao da je kao mlad crtao stripove, ali je onda odustao od tih ‘fijuk ideja’. A mi, evo, ne odustajemo, jer su te ideje onaj nekomercijalni deo mozga koji mora da radi ono što voli - govori Mileta.

Prošle godine Fijuk sajam održan je i u Zagrebu. Mileta navodi kako nemaju nikakve organizacijske veze sa zagrebačkim sajmom, već su samo ustupili ime.

- Oni su nas kontaktirali i nama je to bilo super. Odlična stvar o kojoj trenutno pregovaramo je da se pored našeg i zagrebačkog, Fijuk oformi i u Novom Sadu, Skoplju i Lajpcigu - otkriva nam.

Iako je fokus na štampanim publikacijama i radovima, Fijuk ne zapostavlja ni zabavni dio. Glazbeni prateći program odavno je na visokom nivou, jer kao što se ovi sadržaji ne mogu naći nigdje osim na Fijuku, tako se ni određeni izvođači, u većini slučajeva, nigdje drugdje ne mogu čuti. Na sajmu su dosad svirali prijateljski alternativni bendovi, a publika je imala priliku poslušati i koncert Marine Perazić, kao i Peđe D’Boya. Ovaj put se sprema velika žurka za koju su zadužene dvije trenutno najveće trep senzacije u Srbiji – Bombe devedesetih i Ludi Srbi. Ovi momci zvuče i izgledaju kao da su ovaj čas ispali iz devedesetih, u glazbi kombiniraju rep, tehno i narodnjake, a cilj im je, kako kažu, obraniti dizel nasljeđe omladine te ga na svoj način uvesti u 21. stoljeće. Daki BD, Gudri i Žakila čine najuži krug Bombi. Razgovaramo o publici sajma koja je ovog puta izmiješana, srećemo vrlo mlade ljude za koje nismo sigurni da su završili osnovnu školu.

- Naša ciljna skupina su mladi. Publika je raznovrsna, recimo da nas prate najavangardnije sekcije dizelaštva kojima smo dovoljno napeti, a relaksirani da prođemo kao ulica. Isto tako, slušaju nas i najavangardnije sekcije građanstva jer imamo neku estetiku pa nas smatraju umetnicima - objašnjava nam u svom maniru ‘ekscesni diplomac’ Daki, koji je priču o Bombama potkovao sa svih strana, i u praksi i u teoriji.

U ćaskanju nam se nametnula tema o nastupima u Hrvatskoj. Preskačemo okvire poželjnih odgovora, pa bez puno okolišanja dolazimo do priznanja da ne žele nastupati u Zagrebu iz prostog razloga – misle da nemaju za koga.

- Zagreb nam nije izazovan, ne moramo da idemo tamo da repujemo za studente humanistike, to možemo i ovde. Sa druge strane, imamo strašnu želju da odemo u Split, e to je prava priča. Izuzetno cenimo Krešu Bengalku, svaka čast tom momku - iskreni su.

U 20 sati ponovno se dižemo u Uličnu galeriju na otvorenje izložbe ‘Vid i vidi_Yess ili Jok’ Joškina Šiljana, najpoznatijeg srpskog art-brut umjetnika.

Iva Čukić, članica Ministarstva prostora koja se s kolegama izborila za prenamjenu ovog komada javnog prolaza, kazala je da Ulična galerija od početka daje prednost mladim i nedovoljno afirmiranim umjetnicima, pogotovo onima koji stvaraju na valovima uradi-sam filozofije, iz čega su se razvile plodne suradnje s ekipom okupljenom oko Inex filma, Kvake 22 i AKC-a Matrijaršija u kojoj je i radionica sitoštampe, odakle dolazi većina štampanih radova izloženih na sajmu. Njihova suradnja na djelu je i ovaj put: Šiljan je posljednjih sedam dana proveo u Matrijaršiji u umjetničkoj rezidenciji, a tamo nastali radovi izloženi su u Uličnoj galeriji.

Joškin Šiljan rođen je 1953. u Pirotu kao Nebojša Stojković. Slikarstvom se bavi od 1987., a zvanično izlaže od 1996. godine. Za svoje crteže kažu da su potpuno beznačajni.

- Moj osnovni pravac je neznanje, radim ono što ne znam. Ovde su se okupili razni ljudi, skoro nikog ne poznajem, ali oni preko mene uspostavljaju određenu komunikaciju sa crtežima. To vam je kao limes u matematici, kad se mala veličina beskonačno približava nuli, ali nikad nije nula. To je ustvari beskonačno približavanje stvarnosti. Vi i ja možemo da gledamo istu sliku i da imamo drugačije viđenje, iza slike ima toliko stvari koje se ne vide. Slikam na bezvrednim starim papirima, odbačenim stvarima dajem novi život - pomno nam objašnjava i pokazuje svoje radove velikog formata, papire i novine skupljene iz kafića i kontejnera.

Izložba ‘Vid i vidi_Yess ili Jok’ bit će postavljena do 9. marta i do tada će doživjeti mnogo tumačenja od strane slučajnih i namjernih prolaznika.

Šušur u pasažu traje sve do 22 sata, kad je predviđan DJ set u Imagu, zatim nastup Bomba devedesetih i Ludih Srba, pa se posljednji put spuštamo u podzemlje. Štandovi izlagača se pomjeraju u stranu i stvara se mjesto za plesni podij jer trep žestoko tjera na pokret. Svatko je nešto pazario i na neki način profitirao – inspirativnim razgovorom, novim poznanstvom, lijepom umjetnošću. Sitne sate u Imagu, bez prisustva redarskih službi, dočekujemo ‘priključeni na mašinu’ uz stihove Bomba devedesetih: ‘Radnici i neradnici, svi pod istom kapom, svi se borimo za isto – bratstvo sestrinstvo.’

1/4