>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Wendy Funes: Dobrodošli u moj pakao

Kad sam radila na jednoj priči o trgovini drogama, prijetili su mi da će mi podmetnuti drogu. No to je bilo samo zastrašivanje. Sada su stvari mnogo gore. Istraživala sam smrti honduraških novinara i pronašla dvojicu koji su ubijeni dok su istraživali korupciju u zdravstvu

Dobitnica ovogodišnje nagrade Freedom of Expression koju dodjeljuje organizacija za zaštitu slobode izražavanja Index on Censorship, u finalu koje su se našle i Novosti kao jedini medij iz Europe, novinarka je Wendy Funes iz Hondurasa. Ujedno je prošlogodišnja dobitnica nagrade Escribir sin Miedo (Pisati bez straha) koju dodjeljuju Pen Canadá y Pen Honduras i nacionalne nagrade Tribuna de Mujeres za najbolju reportažu. Nagradu Index of Censorshipa dobila je zahvaljujući svom dugogodišnjem radu u nesigurnom okružju ove srednjoameričke države, gdje je samo prošle godine ubijeno dvoje njezinih kolega. Ova ‘inventivna i strastvena novinarka koja se bavi ljudskim pravima’, kako piše u objašnjenju, dugi niz godina razotkriva koruptivne elemente u svojoj državi, piše o nasilju nad ženama, siromašnoj djeci koja su prisiljena na prosjačenje i drugim temama te se bavi pitanjima zaštite novinarske profesije. Prošle godine, nakon što je prestala raditi za jednu nevladinu organizaciju, osnovala je svoj nezavisni portal reporterosdeinvestigacion.com. O svemu tome razgovarali smo putem Skypea, no na dan našeg prvog dogovora nagrađena novinarka morala je otkazati intervju – policija je za Praznik rada prosvjednike napala suzavcem.

Od predsjedničkih izbora u prosincu prošle godine učestali su prosvjedi u zemlji zbog ponovne kandidature predsjednika Juana Orlanda Hernándeza koji se po važećim zakonima nije smio kandidirati dva puta. Sadašnji predsjednik nasljednik je Porfirija Lobe Sose koji je na vlast došao zahvaljujući državnom udaru 2009. godine. Što se u Hondurasu dogodilo za Praznik rada i možete li nam pojasniti sadašnju političku situaciju u zemlji?

Od državnog udara 2009. Honduras je u jednoj postudarnoj situaciji koju nikako da nadvlada. Na vlasti je Partido nacional (Nacionalna stranka) koja je bila jedna mala partija, bez potpore u narodu. Iz nje su i Porfirio Lobo Sosa i njegov sadašnji nasljednik Juan Orlando Hernández, koji je prošle godine nelegalno ponovno izabran. Događaji na ovogodišnjem prosvjedu za Praznik rada su bez presedana. Sindikate i njihove članove koji su izašli na ulice policija je napala suzavcem i proglasila delinkventima. Tvrdi da su zapalili dokumente jedne državne institucije, ali nisu pokazali nikakve dokaze za to. Čak smo i mi novinari koji smo pratili događaj indirektno napadnuti suzavcem koji je uistinu pretjerano korišten. No to nas više ne čudi jer je nasilje ovdje normalizirano.

Medije drži pet-šest obitelji

To je jedan od razloga zašto ste Indexovo priznanje posvetili narodu u Hondurasu?

Da, jer građani sada svakodnevno pokazuju želju da prosvjeduju na ulicama. Bore se protiv nasilja u protekla tri desetljeća i korumpirane političke elite na vlasti. Zato mi se činilo važno posvetiti nagradu njima.

U govoru prilikom dodjele ispričali ste priču o djevojčici punoj tuge koja je izgubila oca u oružanim sukobima u Hondurasu, a spasilo ju je novinarstvo. Možete li nam reći nešto više o toj djevojčici i kako se osjećala kad je primala nagradu u Londonu?

Sama ceremonija je bila jako emotivna, a nagrada predstavlja potporu mojoj karijeri nakon tolikih žrtava. Bilo je poput sna stati pred publiku koja je na nogama i plješće – to je motivacija za daljnju borbu u zemlji kojom vlada kriminalna mafija. Jako me dirnulo jer postoje ljudi koji vrednuju naš rad i vide teškoće s kojima se susrećemo – stigmatizaciju, marginalizaciju i sužavanje prostora djelovanja. Veliko je zadovoljstvo vidjeti da jedna organizacija u Londonu to prepoznaje. Kad sam se 2001. počela baviti novinarstvom, bila sam entuzijastična, smatrala sam da ću donijeti promjene u zemlji, da ću moći utjecati na raširenu kulturu korupcije i vojnu represiju koja je u ovoj zemlji prisutna još od 1980-ih godina. U početku sam radila za medije koji su dio monopolističkog sistema, a 2013. počela sam raditi za C-Libre, nevladinu organizaciju koja se bavi slobodom izražavanja, da bih se 2017. vratila u novinarstvo osnivanjem portala Reporteros de Investigación. U početku sam imala mnogo iluzija. Počela sam se baviti istraživačkim novinarstvom, a da nisam znala što je to. Nisam znala ni da su mediji povezani s centrima političke moći, da će militarizam napredovati i da će se trgovina drogama uvući u politički sustav. Tako da danas imamo narkovladu. Čak je i Fabio Lobo, sin prethodnog predsjednika, lani osuđen zbog trgovine drogom u New Yorku. Još neki političari i zastupnici također su povezani s narkotržištem. U tom je okružju teško biti novinar, puno je cenzure, pritisaka, različitih interesa.

U Hondurasu imamo narkovladu. Čak je i Fabio Lobo, sin prethodnog predsjednika, lani osuđen zbog trgovine drogom u New Yorku

Od 2009. Honduras se smatra jednom od najopasnijih zemalja za novinare. Prema dostupnim podacima, od tada je ubijeno 70 novinara u zemlji od osam milijuna stanovnika. Reporteri bez granica upozoravaju da novinari koji rade za opozicijske medije bivaju fizički napadani, prijeti im se i nerijetko moraju napustiti zemlju. I vi ste bili izloženi prijetnjama, a organizirali ste i prosvjed za ubijene novinare. Na koji su vam način prijetili i s čim se sve susreću novinari u Hondurasu?

Da, prijetili su mi. To je bilo prije mnogo godina, ali to je uobičajena stvar u našoj zemlji. Kad sam radila na jednoj priči o trgovini drogama, prijetili su mi da će mi podmetnuti drogu. No to je samo zastrašivanje, nije bilo ozbiljno. Sada su stvari mnogo gore. Posebno za alternativno novinarstvo. Neki novinari morali su napustiti zemlju. Istraživala sam smrti novinara. Pronašla sam dvojicu koji su ubijeni dok su istraživali ili prokazivali korupciju u zdravstvenom sustavu. To su slučajevi Neryja Jeremíasa Orellana i Juana Carlosa Argeñala, koji su ubijeni u različitim dijelovima zemlje. Bilo je i ubojstava novinara i glasnogovornika koji su kritizirali sustav, poput Ericka Martíneza, novinara i glasnogovornika LGBT zajednice. Ujedno je bio prvi kandidat za zastupnika koji je bio otvoreno gej. Stigmatizacija i prijetnje zatvorom realnost su onih novinara koji odbijaju biti korumpirani i raditi pod ucjenama, biti podmićivani i biti u vezi s onima na vlasti. Država ne ispunjava svoju zadaću zaštite i sigurnosti, a uz to postoje problemi s pristupom informacijama. Ovdje ne postoje lijeve i desne novine, bliža povijest nam pokazuje da postoje pošteni novinari i oni koji to nisu. A pošteno, alternativno novinarstvo je ono kojem nedostaje financijskih sredstava, dok se privilegira mačistički, rasistički, isključivi i koruptivni narativ.

Freedom House navodi kako je većina medija u rukama nekolicine moćnih poduzetnika koji kontroliraju sadržaj. U kakvom je odnosu novinarstvo s centrima moći, posebice političkim?

Nekih pet do šest obitelji koje drže medije odlučuju o tome kako će se informirati javnost. Tako se nedavno dogodilo da je dvoje najvećih novina u glavnom gradu izašlo s istim naslovom. Oni kontroliraju medije putem veza s urednicima i putem državnog oglašavanja, mita, ali i nedovoljnog fakultetskog obrazovanja novinara i znanja o novinarskoj etici. Tako da je situacija što se tiče slobode izražavanja kritična, ali ne samo u medijima, već i na društvenim mrežama. Rasprostranjena je i kultura podmićivanja novinara, koji od toga žive. Tako da ostaju jedino alternativni mediji, koji često imaju problem održivosti. Takvih koji uspijevaju opstati je malo.

Silovanja djevojčica

Osnovali ste neovisni portal, je li on održiv i koja bi bila njegova uloga?

To je bio jedan od mojih snova. Iako sam u C-Libreu koordinirala novinarska istraživanja, nisam bila tome u potpunosti posvećena. A zbog aktivizma nisam bila percipirana kao istraživački novinar. Zbog toga sam odlučila osnovati portal. Za sada smo mala grupa i pokušavamo stvarati internacionalne saveze. Želimo raditi alternativno novinarstvo oslobođeno tradicionalnog diskursa koji ponavlja ono što kaže monopol moći, nastojimo dati glas onima koji ga nemaju, najranjivijima. Ne zanima nas nepristranost ili neutralnost jer je naša namjera saznati što se uistinu dogodilo, a istina nikad nije neutralna. Financirat ćemo se donacijama, ne namjeravamo imati oglašivače jer bismo onda bili pod pritiskom kao i bilo koji drugi medij u Hondurasu.

Bavili ste se različitim temama, a posebno nasiljem nad ženama koje je u Hondurasu velik problem – prema statistici, svakih 16 sati silovana je jedna žena. Prošle godine napravili ste veliko istraživanje o silovanjima djevojčica iz urođeničkih zajednica u regiji Santa Eleni. Možete li nam reći nešto o tome?

Da, to je priča koju sam napravila prošle godine u provinciji La Paz gdje živi zajednica Lenca. Riječ je o silovanjima djevojčica koje su ostajale trudne, a njihovi počinitelji nisu privedeni pravdi. U Hondurasu je pobačaj zabranjen. Jedna djevojčica je tako završila u zatvoru jer je policija pronašla fetus u smeću, a kasnije se ispostavilo da je bila žrtva masovnog silovanja. Djevojčice žive u mačističkoj kulturi, a država ništa nije napravila da ih zaštiti. I to je jako tužno. Uskoro namjeravamo objaviti seriju članaka o zlostavljanju djevojčica u Hondurasu i Gvatemali. Zvat će se ‘Dobrodošli u pakao’.

1/3