>

novosti logo

Kultura Kultura

Zagreb voli disko

Disco se konzumirao širom i poprijeko socijalističke kulture klubova. A Šaban Šaulić je tih diskoidnih 1980-ih u ‘Poletu’ dobro skratio stvar do kosti: ‘Šund je što narod ne voli’

Na izložbi ‘Druga strana groznice subotnje večeri: socijalistička disco kultura 1977-1983’ nema disco kugle. To nije ‘takva’ izložba, disco muzika čuje se iz zvučnika, ali nema dizajnerskih, vizualnih, kostimografskih i suvremenoj tehnologiji bliskih simulacija kojima bi se jače približio duh epohe o kojoj je riječ. Izložba je ‘konvencionalno postavljena’, s uramljenim novinskim člancima, fotografijama, plakatima i dokumentima iz privatnih arhiva. Legende izložaka lelujaju na papirićima sa selotejpom, koji put se odlijepe. Publika je zato najprije zatečena realizacijom očekivanog, ali se razgali kad počne sudjelovati u izložbi čije izloške vrijedi pročitati: arhiva je skromna, ali sklopljena mudro, diskretno i provokativno.

Autor Željko Luketić postav je koncipirao kao prvu u nizu ‘izložbenih i izdavačkih akcija’ koje će temu disco kulture u Jugoslaviji obraditi i u drugim galerijama, a priprema se posebno vinilno LP izdanje kao ‘arhiva socijalističke muzičke disco kulture’, krajem godine. Ovoj izložbi je prethodilo odlično lanjsko izdanje dvostrukog CD-a, kompilacije ‘Electronic Jugoton – Synthetic Music From Yugoslavia 1964-1989’ u izboru Luketića i Višeslava Laboša, a u izdanju Croatia Recordsa, gdje su prvi put u povijesti predstavljeni najbolji autori/kompozicije elektroničke glazbe u Jugoslaviji, bez podjele na pop i akademsku klasiku.

Pri istraživanju zapostavljenog muzičkog polja elektronike za posao spomenute kompilacije disco je ‘upadao u oči i uši’, njegova trešerska žilavost se nametnula kao vrijednost koja (analitički) preskače bazičnu muzičku matricu i seli se na ozbiljnije posložen teren kulturnog odnosno socijalnog. S pozicije žanrovski uvjerljivijih i društveno prihvatljivijih muzičkih disciplina, pogotovo u ju-socijalizmu pod utjecajem visokog modernizma u kulturi, disco je bio surogatan, slabo ili nikako cijenjen muzički žanr koji, treba li uopće naglasiti, reprezentativna rock kritika u socijalizmu (Glavan, Vrdoljak) nimalo nije štedjela.

Izložba o kojoj je riječ pod radnim naslovom ‘Utjecaji, uzori i inovatori’ najprije ukazuje na imena koja su potaknula razvoj disca u Jugoslaviji. Luketić postavlja materijale na tri analitička plana. Prvi, ulazak disca u reprezentativnu koncertnu i televizijsku kulturu kroz, primjerice, nastup kultne njemačke grupe Boney M u ‘Svjetlima pozornice’ kod Antona Martija 1977. na televiziji ili koncert enigmatične (transseksualne) disco dive Amande Lear u dvorani Lisinski 1980. godine. Drugi, kao prvi odlučan dokaz seksualne emancipacije žena i muškaraca u klupskoj kulturi, na plesnom podiju u socijalističkoj Jugoslaviji. I treći, kao dokaz kontrakulturne, socijalne emancipacije (etničkih) manjina, kao razvoj subkulture s margine reprezentativne kulture i društva.

Disco je, historijski gledano, krenuo iz američkih gay klubova 1970-ih i nametnuo se kao kontrakultura hedonizma noćnih clubbinga. Sintesajzerski kič, neumjerenost i slobodna seksualnost tumačena virtuoznim disco plesom do te mjere je iritirala reprezentativnu američku pop-kulturu da je kulminirala u nasilju s ogromnom javnom lomačom disco ploča, poznatijom kao ‘Disco Demolition Night’, koju su 1979. na bejzbol stadionu u Chicagu organizirale navijačke grupe suprotstavljenih momčadi. Događaj nije nepoznata stanica u povijesti popularne kulture, ali je rijetko tko zna kao takvo, opće mjesto.

Najvažnija pak kvaliteta općeg mjesta, historijskog početka disca u filmu ‘Groznica subotnje večeri’ Johna Badhama iz 1977., nalazi se, naravno, u bujnim lokalizmima, prilagodbama i varijacijama na Travoltin ples, ali i čitav socijalnoklasni moment bijelog šljakera (polu)fiktivnog Tonyja Manera. U tom je smislu najpoznatiji (pro)nositelj ‘belog odela’ travoltijanskog tipa u Jugoslaviji bio Zdravko Čolić (‘Pusti, pusti modu’, 1980.); kao što je fantastičan utjecaj Boney M bio vidljiv i čujan u disco popu grupe ‘Mirzino jato’ (hit ‘Apsolutno tvoj’ iz 1978.). Discoidna produkcija uvukla se u čitavu jugoslavensku kulturnu proizvodnju već krajem 1970-ih, kad je u takvom aranžmanu rađena čak i špica središnjeg zagrebačkog (RTZ) Dnevnika, da ne naglašavamo filmsku produkciju, gdje je najupadljiviji primjer muzika Dade Topića za film ‘Nacionalna klasa’ (‘Floyd’) Gorana Markovića iz 1979. godine.

Autor Željko Luketić postav je koncipirao kao prvu u nizu ‘izložbenih i izdavačkih akcija’ koje će temu disco kulture u Jugoslaviji obraditi i u drugim galerijama

Izložba pokazuje i zanimljiv tretman jugoslavenskog pin-upa. Promatra ga kao posljedicu razvoja disco kulture i svojevrsni medijski komentar na seksualnu emancipaciju početkom 1980-ih, na primjerima ‘Starta’ i beogradskog magazina ‘Extra’. Za razliku od ‘Starta’, ‘Extra’ je 1982. počeo objavljivati muški pin-up kao duplericu i česte ilustracije. Kuriozum je da je glavni urednik ‘Extre’ bio Ljubiša Kozomara, jedan od najznačajnijih scenarista crnog talasa i (ko)režiser ‘Vrana’, jednog od najvažnijih filmova tog vala u kojemu se, usput rečeno, predstavlja jedan od prvih gay likova u jugoslavenskoj kinematografiji.

Ali najzanimljiviji eksponati izložbe su marginalije. Primjerice, privatne zbirke fotografija poput onih koje podsjećaju na to da su u Opatiji 1980-ih istovremeno radila 22 disco kluba. Ili poput (zaboravljene) bizarnosti jugo-biznisa u smislu arhivskog podsjetnika na pompozno medijski najavljivan koncert ABBA-e u Zagrebu 1978., za koji su ulaznice prodane a on nije održan. Postoji i službeno ‘očitovanje’ članova ABBA-e koji iste te godine nisu imali pojma o svom navodnom zagrebačkom angažmanu, sve u organizaciji zagrebačke agencije Kvazar koju je tada vodio Jovan Savatović Bata, poznat i po ‘organizaciji’ (nikad viđenog) nastupa Johna Travolte. Tih je godina novinarsku karijeru počela i reporterka Jadranka Kosor, pa na izložbi čitamo njezin novinarski prilog o problemu privatizacije disco klubova u društvenim prostorijama mjesnih zajednica, na primjeru lokaliteta u Dalmatinskoj zagori.

Naposljetku, najdirljivije izložbeno mjesto, ili mjesto najzanimljivijeg eksponata, pripalo je ‘Zapisniku žirija natjecanja iz disco plesa iz Zagreba 1981. godine’, što ga je na papiru formata A4 sačuvao DJ i radijski voditelj Slavin Balen. U Zagrebu su, naime, najživlja takva natjecanja počela baš 1981., a zadržala su se do 1983. godine. U disco klubu kao totalnom prostoru slobode razvila se strogo rangirana, kompetentna kategorija disco plesača u kojoj su briljirali pripadnici etničkih skupina s margine, poput Roma ili Albanaca. Povijest zna, Hamed Đogani je 1980. bio prvak Jugoslavije u disco plesu, 1983. prvak Europe, još kasnije i profesionalni plesač u Italiji. Italo disco je, nakon matičnog cvata 1970-ih, u Jugoslaviju stigao nešto kasnije, ali u (još) trešerskijem izdanju.

Nije to bilo važno, konzumirao se 1980-ih italo ili canadian disco, kasnije house, acid i-tako-dalje-disco, širom i poprijeko socijalističke kulture klubova. Disco nikad ne umire – uvijek se vraća. A u smislu eventualne šund/art dubioze, srpski folk mag Šaban Šaulić je tih diskoidnih 1980-ih u ‘Poletu’ dobro skratio stvar do kosti: ‘Šund je što narod ne voli’.

1/1