Novosti

Intervju

Anđelka Martić: Zagreb je bio izvan sebe od sreće zbog ulaska partizana

Kad je Tito došao na Sremski front, izabrali su mene da ga intervjuiram. Najzgodnije je bilo kad me pitao odakle sam, rekla sam da sam iz Zagreba, a na pitanje odakle su moji roditelji, ispostavilo se da su iz istih krajeva kao i njegovi. On se nasmije i kaže: ‘Gdo bi rekel da bum na Sremskom frontu našel svoju lancmanku’

Znate li tko je Anđelka Martić? Znate li tko je napisao priču ‘Pirgo’ o prijateljstvu dječaka i laneta u ratno doba? Starije generacije uglavnom bi znale odgovor na oba pitanja. Mlađe ne bi jer je Anđelka Martić zajedno s ‘Pirgom’ i cjelokupnim svojim opusom početkom 1990-ih gurnuta u zaborav. Ali ne potpuno: Golden marketing štampao je tu priču koju neke mame i neke učiteljice ipak daju djeci na čitanje, a i sama se Anđelka Martić prebacila na pisanje bajki koje su također dobro prihvaćene. Sada ne piše jer je tište brojni zdravstveni problemi zbog kojih je često u bolnicama. Ipak, i s navršenih 95 godina zadržala je lucidnost, optimizam i upornost koja ju je krasila cijelog života, od teškog djetinjstva preko partizanskih dana do za nju najveselijeg dijela života, pisanja i susreta s djecom.

To što netko kaže da je ulazak partizana u Zagreb okupacija, to je teška budalaština. Trebali ste tih dana biti na trgu i na ulicama – kakvo je to bilo veselje, kakva radost. Plesala su se kola, ljudi su nas ljubili, grlili. Nijedan kasniji poslijeratni događaj nije se tako slavio kao oslobođenje

S obzirom na to da razgovor vodimo oko Dana antifašističke borbe, s koliko se ponosa sjećate svog učešća u NOB-u?

Vrlo sam ponosna na godine provedene najprije u ilegali, a onda u partizanima, jer smo se borili za slobodu i za bolji život svih ljudi. U ilegalni pokret uključila sam još 1941. kao srednjoškolka i skojevka; moj stariji brat Ivica bio je aktivni ilegalac kojeg su u novembru 1941. uhvatili ustaše, sproveli ga u februaru 1942. u Jasenovac i odmah ga ubili. Sjećam se svog prvog zadatka koji je bio riskantan i težak. Rečeno mi je da odnesem sat jednoj drugarici koja je u zatvorskom dijelu bolnice u Zagrebu bila okružena ustašama. To sam i učinila, a tek kasnije sam saznala da se radi o Nadi Dimić. Nakon toga preuzimala sam i druge zadatke. Jednom me prilikom ustaški isljednik, izvjesni Vidaković, pozvao na saslušanje u vezi s mojim bratom – nijekala sam da išta znam. Pustio me, ali su me nakon nekog vremena opet doveli na saslušanje. Vidaković mi je zaprijetio da me ovaj put neće pustiti. Zato sam imala veliku sreću da sam uspjela pobjeći pod izgovorom da trebam na toaletu. Nisam znala kud ću i kamo ću jer me nitko nije smio primiti. Na Trnju sam našla školsku drugaricu koja me primila na spavanje za jednu noć. Nekako sam našla vezu, pa sam se skrivala kod više porodica u gradu, a kad se vrijeme malo proljepšalo, odveli su me u partizane. Prvo sam došla na Moslavačku goru i tu su me zadržali jer sam znala stenografiju i strojopis. Imali smo pisaću mašinu koju smo ostavili u kućici gdje smo bili kad smo napadnuti. Iako sam tek došla, dobrovoljno sam se javila da je uzmem i uspjela, usprkos mecima koji su pucketali oko mene. Kasnije smo je morali zakopati jer je nismo mogli vući za sobom. Kad smo se vratili, tražili smo je, ali je nismo našli. Našli su je tek godinama nakon rata, o čemu sam napisala priču ‘Nađena’.

Trešnjevačka sirotinja

Kako ste postali novinarka?

Mogu reći da sam tokom svoje partizanije samo jednom, u šestoj ofenzivi u Bosni kao pripadnica 12. proleterske brigade, bila pod puškom. Jednom me, dugo nakon rata, kad sam kao spisateljica obilazila škole, jedan učenik pitao jesam li koga ubila; to mi je bilo jedno od najtežih pitanja u životu. Nikoga nisam ubila i danas sam zbog toga sretna. U 16. brigadi, čiji je komesar bio Marijan Cvetković, primijetili su da sam najpismenija od svih i jednog dana kad smo radili zidne novine, tamo su bile moje pjesme i članci. A ratni dopisnik postala sam, ne zvanično, kad smo oslobodili Beograd: dobila sam zadatak da o tome pišem i napisala dva-tri članka za list ‘Pobeda’ koje su pročitali u štabu Prve armije, čiji je komandant bio Peko Dapčević. Misleći da je to pisala neka ozbiljna drugarica koja je završila škole, poslali su dopis u 28. diviziju da me pošalju u štab armije kao ratnog dopisnika. Svi su bili stariji i školovaniji, ali se ustanovilo da ja najbolje pišem. Kad je Tito došao na Sremski front, izabrali su mene da ga intervjuiram. Najzgodnije je bilo kad me pitao odakle sam, rekla sam da sam iz Zagreba, a na pitanje odakle su moji roditelji, ispostavilo se da su iz istih krajeva kao i njegovi. On se nasmije i kaže: ‘Gdo bi rekel da bum na Sremskom frontu našel svoju lancmanku’ (zemljakinju). Kad smo došli u Zagreb, pitali su me hoću li ići u Niš, kamo smo trebali biti prebačeni, ali sam rekla da ostajem u Zagrebu jer se moram brinuti o sestri i mami. Drugovi su čuli da ostajem i napisali karakteristiku za list ‘Vjesnik’, tako da sam postala njihov novinar i upoznala svog budućeg muža. Kao novinarka kasnije sam radila u ‘Omladinskom borcu’, pišući o radnim akcijama. Taj posao je bio prekrasan, čak sam radila na pruzi Brčko – Banovići, ali sam se jako razboljela.

Kakvi su bili vaši osjećaji kad ste stupili u oslobođeni Zagreb i koliko vas pogađa kad ulazak partizana u Zagreb danas nazivaju okupacijom?

Kad smo došli u Dugo Selo, bila sam toliko nestrpljiva da dođem svojima da sam napravila veliku glupost jer sam otišla sama. Usput sam srela neke partizane koji su me grdili što idem sama jer još ima ustaša naokolo, ali jednostavno nisam mogla izdržati. A moji su drugovi u Zagreb stigli tenkovima i mojoj mami došli brže nego ja, pogotovo što sam prvo otišla prijateljima da se sredim i operem. Kad sam došla kući, sestra me čekala s kitom cvijeća, a kod moje mame su bili moji drugovi. Osjećala sam se božanstveno, napisala sam pjesmu koju sam te večeri recitirala na radiju. A to što netko kaže da je ulazak partizana okupacija, to je teška budalaština. Trebali ste tih dana biti na trgu i na ulicama – kakvo je to bilo veselje, kakva radost. Plesala su se kola, ljudi su bili sasvim izvan sebe od sreće, ljubili su nas, grlili, a sve je to na slikama. Nijedan kasniji poslijeratni događaj nije se tako slavio kao oslobođenje 8. maja i ja ga i danas sanjam.

‘Pirgo’ je knjiga o stvarnom dječaku Željku i njegovom lanetu. Doživjela je 54 izdanja, a neka su štampana i u 40.000 primjeraka. Sav moj opus je 1990-ih sklonjen od očiju čitatelja

A kako komentirate danas toliko aktualne priče o partizanskim zločinima?

Svjedok sam svega što se dešavalo, od prvog dana, i mogu reći da jedinice u kojima sam bila nijedan zločin nisu počinile. Naravno, kad bi uhvatili ustaše, strijeljali bi ih jer nije bilo logora, a ako ćeš čuvati ustaše, tko će ratovati. Osim toga, bili su zločinci: i dandanas se sjećam uništenih i spaljenih sela na Kordunu kroz koja smo 1944. prolazili. Sjećam se i dječaka kojeg sam nosila tri dana zajedno s njegovom mamom. Kod sebe sam imala samo sira koji sam joj davala da bi ga mogla dojiti. Kasnije je taj dječak, Šumski Šimaga – otac ga je nazvao Šumski jer je rođen u šumi – postao sveučilišni profesor. Zato je bitno da postoji savez antifašističkih boraca, ali kako je boraca sve manje, bitno je da se istina prenese mladim generacijama.

U partizanima ste se kod Beograda sreli sa sovjetskim vojnicima. U kakvom su vam oni ostali sjećanju?

Kad smo se sreli s crvenoarmejcima u Žarkovu kod Beograda, vidjela sam da su bili bijedno obučeni. Seljaci su im nosili grožđe, a oni ga u šubarama držali i jeli; izgledali su kao siromasi. Ali što sam dolazila bliže centru grada, bili su sve ljepše obučeni, a među njima je bilo i onih s velikim brojem odlikovanja. Narod je grlio i ljubio Crvenu armiju jer su na njih gledali kao na saveznike. Odatle imam fotografiju s nekim Mongolkama kako gulimo krumpire.

Može li se reći da je u partizanima i poslijeratnoj Jugoslaviji postignuta ravnopravnost žena, pogotovo kad se danas mnoga njihova stečena prava ugrožavaju?

U svakom društvu će biti pravde i nepravde. Žene nikad nisu bile potpuno ravnopravne. Danas to pogotovo nisu i sumnjam da će u bliskoj budućnosti izboriti da budu ravnopravne. Kamo god se krećeš, uvijek su muškarci na boljem položaju, imaju veće plaće, ako si u drugom stanju, ne možeš dobiti posao – ima puno toga što se kosi s ravnopravnošću. U socijalizmu je ipak bilo bolje, jedino što je porodiljni dopust kratko trajao, mjesec i pol prije i mjesec i pol nakon poroda. To je malo kad imaš malo dijete; često sam trčala kući podojiti dijete jer sam svako dojila devet mjeseci. Danas porodiljni traje godinu dana, a neplaćeno i tri godine. No to možeš samo ako si zaposlena. Ne treba zaboraviti ni da smo mi žene, zahvaljujući našoj borbi, 1945. prvi put na ovim prostorima dobile pravo glasa. Tada je to bilo veliko slavlje, a odlazak na izbore nije se izbjegavao: na glasanje se išlo pjevajući, ljudi su stajali u redu da mogu glasati.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

Moja porodica je bila trešnjevačka sirotinja. Razlike su bile ogromne, bosa sam išla u školu, dok je jedna curica imala lakovane cipelice. Tata mi je umro sa 34 godine, ostala je mama s troje djece i prala je okolo veš, stube… kakav god posao je mogla uhvatiti. Moj brat Ivica je uzeo na sebe da nas dohrani, sa 13 godina je ženama s placa nosio košare da bi dobio koji dinar za kruh. Bio je talent za slikanje i svi su mu predviđali veliku budućnost, ali nije imao novca. Da ga ustaše nisu ubili, da je ostao živ, bio bi veliki slikar – bar su nam tako govorili.

Po čemu se razlikuju djeca iz vremena kad ste vi bili mladi, djeca u socijalizmu koja su imala priliku čitati vaše priče ili časopise koje ste uređivali i današnja djeca?

Zbog bolesti imam jako malo veze s djecom. Moj praunuk ima 16 godina i po njemu vidim da je sada mobitel bog. Djeca danas moraju imati ono što hoće i tu nema diskusije. Mi smo, doduše, ne svi, gledali za koricu kruha, a današnja djeca se ponekad natječu tko će imati bolji mobitel. Uvijek sam željela lutku i nikad je nisam imala. Prvu mi je kupila unuka kad je pošla u prvi razred osnovne škole, a sad je docent na fakultetu. Sjećam se dolaska kralja Aleksandra u Zagreb na otvorenje jedne škole. Bio je priređen program, a ja sam kraljici trebala predati vijenac, ali se zavjesa krivo otvorila. Kralj me primi za ruku i posjedne na koljeno, pitajući me što želim. Željela sam lutku više od ičega, ali kako mogu doći kući a nemamo zimski kaput. Zamolila sam ga kaput, a učiteljica i direktorica izgrdile su me što moljakam. Iako mi je mama podrugljivo rekla da taj kaput neću vidjeti, to popodne je došao šegrt s košem punim namirnica koje je istovario u našoj jedinoj prostoriji u kojoj smo živjeli. Prelijep mornarski kaput je bio na dnu, a kad sam ga navukla, moja sestra je počela plesati oko mene. Kaput ti je dobar, ali nagodinu je moj, objasnila mi je.

Neke epizode iz djetinjstva utkala sam u knjigu ‘Baba Kata’. Ona nam je davala bombone i čokoladu, a jednom je kupila kokoš da napravi juhu mojoj bolesnoj mami kako ne bi zaklala moju kokicu ljubimicu. Špijunirali smo je, ustanovili da prosi kod katedrale i dogovorili da joj nađemo nekog posla da ne misli da je beskorisna. Bila nam je kao ikona i jako smo je zavoljeli. A u socijalizmu nikad nisam dozvolila da se moja djeca izdvajaju, da imaju bolja odijela, pa sam znala i jednom i drugom sinu saštrikati džemperiće. Imali su obične igračke, a najmilije mi je bilo kad bi legli i onda bih im čitala priče. Zapravo i nismo bili previše zajedno jer sam dosta putovala i pisala. Kad sam bila kod kuće, ja pišem, a oni se veru po meni.

‘Pirgo’ u podrumu

Kako je bilo pisati priče, uređivati dječji časopis ‘Radost’ i biti urednica izdavačkog poduzeća Naša djeca?

Lijepo. Pomoglo mi je što sam kao mala čitala knjige, počevši s Ivanom Brlić Mažuranić, često nauštrb škole, tako da sam zavoljela priče i bajke. Sretna sam što sam cijeli svoj život provela uz knjigu. Do danas knjiga je meni svetinja i ništa mi je ne može zamijeniti. A što se tiče mog pisanja za djecu, jednog dana pozvao me Grigor Vitez da pišem u dječjem časopisu ‘Pionir’. Kasnije sam pisala u listu ‘Radost’ i bila glavna i odgovorna urednica. To su bili lijepi dani, išli smo po školama i imam gomilu slika gdje potpisujem knjige. Rad s djecom mi je bio nešto najljepše što može biti i sretna sam što sam tako provela cijeli život. Pišući za djecu upoznala sam i druge književnike, od Desanke Maksimović s kojom sam bila na ‘ti’, Mire Alečković, Mirka Petrovića, do Mate Lovraka kojeg sam čitala i prije rata…

Iako ste napisali mnogo priča i knjiga, mnogi vas povezuju prvenstveno s ‘Pirgom’?

To je moja prva dječja knjiga o stvarnom dječaku Željku i njegovom lanetu. Doživjela je 54 izdanja, od kojih su neka štampana i u 40.000 primjeraka. U međuvremenu je prevedena na mnoge jezike, pa i na perzijski i kineski. Zbog ‘Pirga’ sam 1954. postala najmlađi član Društva književnika Hrvatske, a od brojnih nagrada najdraža mi je ‘Orden za osmijeh’ kojom su me zbog ‘Pirga’ nagradila djeca Poljske i to kao prvu stranu dječju književnicu. A zanimljivo mi je bilo i kad je netko uz sliku laneta kod Studentskog centra u Zagrebu precrtao natpis ‘Bambi’ i napisao ‘Pirgo’.

‘Pirga’ su nekad svi hvalili, a onda je, kao i djela mnogih drugih partizanskih autora, izbačen iz lektire. Čitaju li se još vaše priče iz onog vremena i sjećaju li se ‘Pirga’?

Da, sav moj opus je 1990-ih sklonjen od očiju čitatelja. Mojoj snahi, koja je bila knjižničarka, suze su kapale kad je nosila ‘Pirga’ i druge moje knjige u podrum. Zapravo je smiješno da sam izbačena iz lektire jer je ‘Pirgo’ priča o ljubavi dječaka i laneta, a iako se zbiva za vrijeme rata, tamo nema nasilja. Od mladih djevojaka rijetko koja zna za ‘Pirga’ i Anđelku Martić, jedino žene koje bile djeca kad se ‘Pirgo’ čitao, čitaju ga svojoj djeci ili im daju da čitaju. Ostale za to nikad čule nisu, to je stvar onog tko čita. A kad nisam mogla pisati o partizanima, počela sam pisati bajke. Ranije mi je Sunčana Škrinjarić, također dječja književnica, rekla: ‘Ti pišeš o stvarnosti samo zato jer nemaš maštu’, a ja sam joj rekla: ‘Ti pišeš bajke jer nisi ništa doživjela.’ Ali sam i za bajke dobila pohvalne kritike. Sada zbog slabog zdravstvenog stanja više ne mogu pisati.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više