Maurice Herzog bio je vođa grupe francuskih penjača koji su na proljeće 1950. imali cilj da budu prva ekipa koja će se popeti na četrnaest vrhova viših od osam tisuća metara. Po povratku s Himalaje Herzog je objavio knjigu "Annapurna". Nije ju mogao sam napisati jer mu nije preostao ni jedan prst. Svi su izgubljeni na planinama. U knjizi piše/diktira: "Taj proziran krajobraz, ta suštinska čistoća – to nisu bile moje planine, to su bile planine iz mojih snova… Znao sam da je kraj blizu, ali to je bio kraj koji priželjkuju svi alpinisti – kraj koji je u skladu s njihovom strašću. Bio sam iskreno zahvalan planinama što su danas za mene toliko lijepe. Tišina koja je vladala ispunila me strahopoštovanjem, kao da sam bio u crkvi. Nisam osjećao bol, niti me više išta brinulo."
O čemu ovdje govorimo: penjanju ili pisanju? Je li Maurice Herzog od ozeblina izgubio prste zato što se penjao ili zato da bi pisao? Cijena se mora platiti izgleda i za jedno i za drugo. I jedno i drugo dolazi iz nužde. Tako bi trebalo biti. Da je trebalo, Herzog bi se penjao na planinu povlačeći se i zubima. Da je trebalo, pisao bi zubima. Robert MacFarlane "Gore uma" napisao je sa svim prstima. Ali pišući srcem. I misleći na Herzoga. Misleći na sve one koji u glavama, srcima i mudima imaju mountains of the mind.
Škot MacFarlane pjesnik je i alpinist, pustolov. Njegova knjiga trebala bi dati odgovor na pitanje zašto je Georgeu Malloryju, možda i prvom alpinistu koji se popeo na Everest, planina došla glave; zašto se zaljubio u jednu gromadu od kamena i leda. S tim pitanjem pred sobom MacFarlane ispisuje esej o tome kako je čovjek otkrivao planine i kako ih je idealizirao. Kako je, naposljetku, od Mont Blanca, Everesta i drugih planina ubojica, napravio romantične mitove koji bi trebali objasniti i razotkriti samu bit čovjeka i njegova postojanja.
"Mallory je otišao na Everest, nije se vratio i to je to. Nemam zadovoljavajuće ni obuhvatno objašnjenje za njegovo ponašanje", piše MacFarlane, "no mit o Malloryju nije zbog toga ništa manje moćan. Tako je to s mitovima. Mit se, kao što je kazao Roland Barthes, 'ponaša štedljivo: ukida složenost ljudskih činova, pridaje im jednostavnost biti (…) utemeljuje sretnu jasnoću; stvari izgledaju kao da znače same od sebe'".
Riječi o Malloryju možda su lakonske. No one o mitu nisu. U "Gorama uma" nema jednostavnih ili jednoznačnih odgovora. Pjesnik si to ne bi mogao dopustiti. "Gore uma" važna su knjiga o planinama. Ali u njoj je još nešto važno. Pravo pitanje možda nije trebamo li se penjati na planine ako tamo gubimo prste, razum i život? Najvažnije pitanje možda jest trebamo li čitati išta što je napisano s deset prstiju? Prsti su ovdje u metafora. Trebamo li, naime, čitati išta što nije napisano iz nužde i nevolje, bez srca i hrabrosti, i čemu ne postoji rizik gubljenja razuma? Puno je tipkača s deset prstiju i njihovih riječi i rečenica. Malo je pisaca. Herzog je bio pisac, njegov hendikep ga je kvalificirao kao takvog; jednog iz Homerovske linije. I George Mallory je bio pisac, i to ne samo u pismima koja su s planine stizala njegovoj ženi Ruth još mjesecima nakon njegove smrti, nego i u načinu na koji je gledao svoj život. I Robert MacFarlane je pisac. Svoj romantični idealizam pokazuje kako u penjačkim usponima, tako i u tekstu. Hrabrosti treba i za jedno i za drugo.
