>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Borna Vujčić: Odrastao sam uz Ulysses, uz simfoniju zajedništva i prijateljstva

Sudbina ne mora nužno biti božanska sila, nego jasna činjenica da nešto duboko u sebi prepoznajemo kao svoj poziv. Moj otac Borislav Vujčić prihvatio je kao svoju sudbinu da vrati Radu Šerbedžiju u njegovu domovinu i u hrvatsko glumište, a Radina je sudbina bila da nastavi glumiti u Hrvatskoj jer je u njoj rođen i u njoj je stekao naobrazbu, iskustvo i slavu

Razgovaramo s Bornom Vujčićem, mladim piscem i sinom Borislava Vujčića, uz Radu Šerbedžiju jednim od osnivača Kazališta Ulysses na Brijunima, u povodu njegove nedavno objavljene knjige ‘Od prvog čina – 20 godina Kazališta Ulysses’.

Dvadeset godina Kazališta Ulysses na Brijunima, prema onome što pišete u knjizi, moglo bi biti i neka vrsta nevjerojatne sudbine?

Primjeri poput Ulyssesa mi govore da je cinično odbacivati ideju da postoji nešto kao sudbina. Sudbina ne mora nužno biti božanska sila, nego jasna činjenica da nešto duboko u sebi prepoznajemo kao svoj poziv. U slučaju moga oca, on je prihvatio kao svoju sudbinu da vrati Radu Šerbedžiju u njegovu domovinu i u hrvatsko glumište, kojemu Rade neporecivo pripada jer je svojim radom oblikovao to glumište kao malo tko drugi. Radina je pak sudbina bila da nastavi glumiti u Hrvatskoj jer je u njoj rođen i stekao je u njoj naobrazbu, iskustvo i slavu. Pitanje sudbine je i to što su se morale spojiti mnoge okolnosti, od visoke politike do mnogobrojnih dozvola i dogovora s lokalnim institucijama, da bi se Kazalište Ulysses uopće moglo realizirati. Čak ni tu nije kraj: prva predstava, ‘Kralj Lear’, bio je kolosalan organizacijski, logistički i umjetnički izazov, koji je pokrenut uz nevjerojatnu maštu redateljice Lenke Udovički da rasprši tu predstavu, koja počinje na molu u Fažani, nastavlja se zajedno s glumcima, muzičarima i publikom na brodu, pa preko šuma malog Brijuna konačno dobiva svoje pravo obličje u toj neviđenoj tvrđavi Minor.

Na otoku svi živimo u istim uvjetima: prži nas isto sunce, napori su za sve jednaki i svi se hranimo u istoj menzi. Svi se družimo na istoj terasi i spavamo u istim sobama, koje ne pripadaju luksuznom hotelu nego su to derutne prostorije bivšeg vojnog kompleksa JNA

Pa i ta Shakespeareova tema, smještena baš na Brijunima, na svoj je način sudbinska…

Da, nakon svih naših ratova sudbinski je odabir komada u kojem jedan moćan kralj dijeli snažno kraljevstvo na više dijelova i onda poludi jer vidi da se njegova država raspada u krvi i vlastoljubivosti. I to je jasna referenca na raspad Jugoslavije, koji je Šerbedžiju otjerao u egzil. Nije njega otjerao sam raspad SFRJ, nego su ga otjerali društveni sukobi i rat u kojem mu je doslovce bila ugrožena glava. Na njega su pucali i u Zagrebu i u Beogradu. Šerbedžiju su mrzili diljem bivše države samo zato – i on je bio rijedak u tome – što je bio protiv rata. Sve to nije moralo biti tako, ali naši ljudi su postali odjednom jako ratoborni, zahvaljujući retorici Miloševića, Tuđmana i drugih aktera koji su ih na to poticali.

Šerbedžijina skromnost

Pišete kako vas je inicijativa u vezi osnivanja Ulyssesa naučila da, ako postoji dovoljno volje i ustrajnosti, ‘nemoguće’ postaje relativan pojam. Vizija, samoprijegor i žrtva u današnjem svijetu nisu baš na cijeni?

Ti pojmovi meni znače jako puno. Svatko od nas može biti heroj i ne trebaju nam rat ili krv da bismo bili junaci. Svatko od nas treba naći neki način kako će poboljšati život ljudi oko sebe i u konačnici kako će pomoći svojoj zemlji. Recimo, ja to pokušavam raditi bez nacionalnih naboja i mitova. Kada doprinosim hrvatskoj kulturi – što nije lako – onda to činim zato što prema ovoj zemlji osjećam veliku odanost i privrženost, a ne zato što sam ‘ponosan što sam Hrvat’. To činim kao građanin ove zemlje, kao što su to i svi drugi ljudi u njoj. Kao pisac, ja to činim riječima.

Kako se u slučaju Ulyssesa profesionalno bavljenje kazalištem pretvara u ljubav i strast? Od koje je vrste taj otočki eros?

Postoje dvije vrste otočke strasti. Prva vrsta je ona umjetnička: to je potpuni zanos za stvaranjem predstave koja nastaje kao rezultat zajedničkog napora. To se najbolje vidjelo u prvoj godini u ‘Kralju Learu’, kada je u robinzonskim uvjetima napravljena jedna tako velika predstava. Ima primjera takvog zajedničkog načina rada i u kasnijoj povijesti otoka, ali se uvijek u Ulyssesu radilo o potpunoj fascinaciji kolektivnim stvaranjem predstave, bez obzira na to sudjelujete li u njoj kao glumac, muzičar dizajner ili električar. Predstava se na otoku zaista doživljava kao božanstvo. Druga vrsta zanosa je vjera u nešto što ne proizlazi toliko iz estetike nego ponajprije iz društvene vizije: radi se o misiji postratnog pomirenja i ideji zbližavanja ljudi, umjetnika, ne samo iz Hrvatske nego i iz regije, da bi se stvorila jedna simfonija zajedništva i prijateljstva. Na otoku se ne odvija ‘škola bratstva i jedinstva’; iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva u našim predstavama zaista igraju glumačke zvijezde, ali ono što je važno jest strujanje takvih različitih ljudi koje osjećamo jednako bliskima kao i naše suzemljake.

Ljudi se pamte, to mislim i za svoga oca, po dobroti koju su sijali oko sebe za svog biološkog života. Što se tiče Kazališta Ulysses, ono će se pamtiti zauvijek, kakva god bila njegova daljnja sudbina

Kako se u Ulyssesovom načinu života pomiruju razlike njegovih stanovnika: starih i mladih, bučnih i tihih, glumaca i električara, Hrvata i Srba, usamljenika i bekrija?

Na otoku je to jedan plemeniti modus vivendi i on se nekako podrazumijeva jer svi živimo u istim uvjetima: prži nas isto sunce, napori su za sve jednaki i svi se u istoj otočnoj menzi hranimo. Svi se družimo na istoj terasi i spavamo u istim sobama, koje ne pripadaju luksuznom hotelu nego su to derutne prostorije bivšeg vojnog kompleksa JNA. Najnovija situacija s koronom i mjerama izolacije dodatno nas je zbližila, kada je na otoku boravio znatno manji broj ljudi i kada nije bilo gostujućih predstava, i tada se stvorila sinergija šačice ljudi koji su zaista bili srasli jedni s drugima. Iskustva su bila toliko lijepa da ne pamtim koje mi je ljeto bilo toliko upečatljivo kao ovo.

Rekli ste da vam je Šerbedžija neka vrsta uzora. Što je najvrjednije što vam je svih ovih godina na Brijunima dao?

Rade Šerbedžija je primjer čovjeka koji može biti svjetska glumačka zvijezda i u isto vrijeme jednostavna, skromna i topla osoba koja će biti pristupačna svakome, ne izgubivši pritom snagu i samopouzdanje koje čovjek njegova formata i talenta mora imati. Rade Šerbedžija nije lažno skroman, siguran je u sebe i diljem svijeta ga ljudi znaju, ali mu slava nije lupila u glavu, već mu ona pomalo i smeta. Rade je zapravo skroman porodični čovjek koji je posvećen svom radu i kao glumac u ovim godinama pokazuje se kao heroj. Unatoč na primjer problemima s leđima koje ima, on će odigrati predstavu ‘Kralj Lear’ od četiri sata i te iste sezone – govorim o 2019. – odigrat će glavnu ulogu u predstavi ‘Tko se boji Virginije Woolf?’ i u ‘Antigoni’. Rade je neumoran i igrat će dokle god bude mogao jer on živi za kazalište. Ipak, ako bih u jednoj riječi trebao izraziti što ću ponijeti kao dar od tog čovjeka, onda je to skromnost.

Napisali ste u knjizi kako ste o nekim Ulyssesovim predstavama danima razmišljali.

U prvom redu, to je već spominjani ‘Kralj Lear’, najdugovječnija Ulyssesova predstava, zatim ‘Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Artura Uija’, s genijalnim Ozrenom Grabarićem u glavnoj ulozi, koja opisuje uspon Hitlera na vlast, prikazujući ga kao smiješnog malog gangstera koji malo-pomalo zavlada svojom okolinom. Predstava je vrlo duhovita, ali i zastrašujuće ozbiljna jer govori o svim budućim Hitlerima koji bi mogli pokušati to isto. Tu je zatim ‘Pijana noć 1918.’ koja govori o tom lažno svečanom nastanku prve kraljevske Jugoslavije, odnosno tadašnje Države SHS, predstava u kojoj je maestralno igrao Nebojša Glogovac. Ona je trebala biti obnovljena 2018., na stogodišnjicu osnutka prve Jugoslavije, ali onda je uslijedila ta prerana smrt Nebojše Glogovca, kojeg kazalište Srbije i čitave regije nije prežalilo do danas.

Kazalištu Ulysses mnogi su narogušeni kritičari pripisivali jugonostalgičarski kontekst. Ako ona postoji, kakva je zapravo politička poruka s otoka?

Prvo bih mogao pitati: je li predstava ‘Play Beckett’ iz 2004. godine, za koju je tekst napisao moj otac, a režirao ju je Rade Šerbedžija i koja vrlo oštro govori o Golom otoku, također jugonostalgičarska predstava? I opet, ‘Kralj Lear’ također na jedan umjetnički način govori o drami raspada jedne države, što je za ove prostore krajnje aktualna tema. Kazalište Ulysses naprosto cijelo vrijeme pokušava realno razmišljati o traumama i boljkama ovih prostora, sa sviješću da su svi ovdašnji režimi u posljednjih sto i više godina imali svojih mana i propusta. Jedna od dužnosti kazališta je da otkriva istinu i mi na otoku to činimo. Osim Ulyssesovih predstava, politička poruka s otoka glasi: ljudi različitih nazora, etničkih pripadnosti i religijskih uvjerenja uvijek su na otok dobrodošli. Ili, isključivost je u Ulyssesu najveći stranac.

Na koji je način teatar na Brijunima djelovao na vas kao mladog pisca?

Možda ništa od mog dosadašnjeg spisateljskog rada ne bi bilo da nije bilo Ulyssesa. Dobro, moji roditelji su pisci, ali ja sam odrastao na otoku uz priče kako nastaje predstava i uz dramatična svjedočanstva o ljepoti i mukama umjetničkog stvaranja. Bilo je tu uz mene na otoku, u toj umjetničkoj komuni, i druge djece glumaca, dizajnera, kostimografa, muzičara i drugih i mogu vam reći da su svi ti moji prijatelji poželjeli isto što i ja i mnogi od njih danas jesu redatelji, pisci, glumci…Velika djela ne postoje bez žrtve, a kada se bavite umjetnošću, žrtvujete puno toga: financijsku sigurnost, ovisite o trivijalnim poslovima i nepredvidljivim honorarima, imate egzistencijalne i kreativne krize, pitate se je li to vrijedno vašeg truda, što zaista nije lako. Za mene je preduvjet bavljenja umjetnošću hrabrost i zbog toga me ona također privlači.

Riječima do boljeg svijeta

‘Olovka je u ruci moje generacije’, kažete o mladim piscima. Što bi to značilo u doba koje je obilježeno sve većom dominacijom tehnologije i njezinim posljedicama?

Moja generacija je sada na potezu i ja imam povjerenja u nju. Da, mnoge tehnologije nam odvlače pažnju, ali nam mnoge od njih i pomažu. Kada je moj otac počeo pisati, postojale su u najboljem slučaju pisaće mašine, a danas s kompjuterom možete u pisanju postići puno više, brže i uspješnije, da ne govorimo o mogućnostima koje pružaju YouTube, video, kratke forme, kolumne, blogovi i drugo. Optimistička perspektiva je da tehnologija moju generaciju neće sputavati nego će joj otvoriti neka nova vrata.

U knjizi pišete: ‘Ako iza sebe ostavimo dovoljno vrijedan trag, možemo se približiti besmrtnosti.’ Kakav trag je u našem glumištu ili u vašem srcu ostavio Teatar Ulysses?

Taj dovoljno vrijedan trag u knjizi sam spomenuo u vezi smrti moga oca koji, vjerujem, svojim djelom ostaje među nama i dalje živ. To se odnosi na njegovo pisanje kao i na činjenicu da je on bio jedan od utemeljitelja Ulyssesa, čega se mi na otoku svake godine sjetimo. Ulysses je i njegova ostavština i bez moga oca, kao i bez Rade Šerbedžije i drugih, Ulyssesa ne bi bilo. I uopće nije važno je li taj trag umjetnički, važno je da je on vrijedan – ostavlja se ne radi slave nego zato što označava nešto dobro što je čovjek učinio za druge ljude. Ljudi se pamte, to mislim i za svoga oca, po dobroti koju su sijali oko sebe za svog biološkog života. Što se tiče Kazališta Ulysses, ono će se pamtiti zauvijek, kakva god bila njegova daljnja sudbina. Taj teatar će ući u anale hrvatske kulture i profesori će o njemu učiti studente na kazališnoj akademiji, on će predstavljati činjenicu iz opće kulture i sfere umjetnosti i u to ne sumnjam nijednog trenutka.

Napisali ste komade ‘Pa može se i tako reći’ i ‘Pečat’ te roman ‘Nužno zlo’. S iskustvom zagrebačke kazališne akademije i brijunskih besanih noći, kuda ćete dalje?

Pripremam roman o kojem za sada ne mogu otkrivati detalje, ali vjerujem da će to biti vrijedno djelo, koje će u isto vrijeme biti zabavno i napeto štivo, a opet i poučno po pitanju morala, vjere, religije i herojstva. Generalno, u poslu svih nas koji se bavimo umjetničkim radom, uz sve društvene neizvjesnosti i osobne krize, potrebni su ustrajnost, hrabrost i vjera u ono što radimo. I još nešto: ja sam, naravno, ne mogu promijeniti težinu društvene situacije u kojoj sada jesmo, zato vrijedi s optimizmom gledati na najnovije političke promjene, kada je u novi sastav Sabora i Vlade ušlo dosta ljudi koji su kulturi i umjetnosti vrlo bliski. Želim vjerovati da će nova vlast kulturi dati više prostora i podrške od sramotnih jedan posto u državnom budžetu, kako je bilo do sada. Što se mene tiče, nastavit ću pokušavati da riječima poboljšavam svijet.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1