Upravo ste dovršili režiju Ionescova komada "Nosorog" koji će biti premijerno izveden 31. srpnja na Brijunima u produkciji Kazališta Ulysses. Zašto ste se odlučili baš za taj komad?
Čitav svijet danas živi potpuno novo iskustvo globalne neizvjesnosti, kojoj se ne vidi kraj i ja sam se pitala da li da s novom predstavom pobjegnem od takve sumorne realnosti. Shvatila sam da takav eskapizam nema smisla i odlučila sam se za Ionescovog "Nosoroga", za apsurdnu priču koja govori o tome kako epidemija jednog virusa pretvara ljude u nosoroge. Ono na što je Ionesco zapravo mislio bio je virus nacizma i ljudske gluposti a to je tema koja se, u korijenu ove svjetske krize, zapravo na ključni način tiče svih nas. Taj duh apsurdne Ionescove priče omogućio nam je da s distance pogledamo kako izgleda svijet u kojem danas živimo.
U kakvoj su vezi Ionescov teatar apsurda i apsurdnost života, koju danas čini se itekako osjećamo?
Radi se o tome da mi danas ne znamo što nam se događa. Znamo da je to nešto ogromno što nas preplavljuje, ali ne znamo objasniti što je to točno. Iz toga se rađa osjećaj straha, apsurda i neizvjesnosti. Koliko smo u takvoj situaciji ostali ljudi, a koliko smo se pretvorili u amorfnu masu koja govori ono što joj se kaže? Takvu zlokobnu atmosferu Ionesco u "Nosorogu" jasno detektira i ja kao redateljica u stvari nisam imala potrebu da bilo što dokazujem, dodajem ili podcrtavam. Željela sam preko Ionesca pokazati današnji svijet i zadovoljna sam procesom rada na ovoj predstavi: puno je u njoj muzike, humora ali i krajnje ozbiljnih poruka o dijaboličnom otuđenju koje danas živimo.
Koliko u tom smislu vaša predstava korespondira s današnjim globalnim ljudskim strahom od zatvorenosti koji je sveprisutan?
Moja predstava govori o solidarnosti, ali i o potrebi svakog čovjeka da zadrži svoju individualnost i ljudsko dostojanstvo. Predstava govori o očajničkoj želji da se sačuva elementarni društveni kontakt koji nas jedino čini ljudima. Zadnja rečenica glavnog junaka kojeg igra sjajni Bojan Dimitrijević, koji kao da je stvoren za tu ulogu, u predstavi glasi: "Ja sam posljednji čovjek".
Da li će publika s vaše predstave izaći s osjećajem većeg straha ili s bar malo nade u duši?
Jako me zanima kako će reagirati publika. Previše je zbunjujućih pitanja, a premalo jasnih odgovora. Mi smo danas zapljusnuti banalnim populizmom koji nas razara, ali i tom zlokobnom virtualnom stvarnošću koja nas sve više otuđuje. Željela bih da publika s predstave ode kući s nadom, koliko god je strašno sve ovo što danas živimo. Duboko vjerujem u čovjekovu ljudskost i možda sam u tome naivna. Ali također vjerujem da je naivnost u umjetnosti danas jako ljekovita.
