>

novosti logo

Desnica protiv desnice

Za niže funkcije u HDZ-u bore se pojedinci koji se gotovo u pravilu razlikuju samo po činjenici da su odlučili dati podršku Plenkoviću, odnosno Kovaču. Tako se za funkciju potpredsjednika bore Tomo Medved, koji je u politiku lansiran zahvaljujući aktivnostima u šatoru, i Ivan Penava, čije se političko biće temelji na tlapnjama o velikosrpskom planu u režiji SDSS-a

S jedne strane je Andrej Plenković, čovjek koji se naziva predstavnikom desnog centra u HDZ-u. Njegov glavni izazivač Miro Kovač kandidat je odmetnutih nacionalista koje je Plenković sve do konflikta obilato opsluživao. Na nižim razinama, za pozicije zamjenika i četiri potpredsjednika, bore se pojedinci koji se gotovo u pravilu razlikuju politički i ideološki samo po činjenici da su odlučili dati podršku Plenkoviću, odnosno Kovaču. U ovom tekstu analizirali smo kandidate koji imaju najizglednije šanse za ulazak u vrh stranke na narednim unutarstranačkim izborima, i to kroz njihov međusobni odnos, ovisno o poziciji za koju se natječu, ideološkim preferencijama, području iz kojeg dolaze i utjecaju koji baštine među članstvom.

Andrej Plenković i Miro Kovač

Predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković ulazi u unutarstranačke izbore u ambijentu koji nije doživio niti jedan njegov prethodnik. Pokret u kojem se tijekom zadnjih 30 godina vodstvo u pravilu nije značajnije dovodilo u pitanje, ovaj puta bi mogao dobiti otvorene frakcije u svom izvršnom tijelu. Konflikt je najvećim dijelom rezultat svjetonazorskog nezadovoljstva Plenkovićevim radom, bilo da je riječ o koalicijskim partnerima (HNS i SDSS) ili određenim političkim odlukama koje je donosio mimo rasprave u predsjedništvu stranke (Istanbulska konvencija). Sve su te odluke trebale poslužiti kao Plenkovićev kontrapunkt proklamiranim stavovima njegova prethodnika Tomislava Karamarka i pokušaj da se stranka vrati u kakav-takav centar. S jedne strane Plenković je počistio dio Karamarkove mreže iz vrha HDZ-a i vlasti, uključujući minorne proustaške satelite i neokonzervativne fundamentaliste, dok je s druge servilno odgovorio na prohtjeve radikalne baze kojoj je njegov prethodnik otvorio apetite. Baš kao u slučaju ustaškog pozdrava kojeg je legitimirao, cijela vladavina predsjednika HDZ-a sadrži ‘dvostruku konotaciju’, u kojoj istovremeno ili po potrebi nastupa kao centrist i tvrdi desničar, amortizirajući tako pritiske s krajnjeg pola HDZ-a ili šire javne osude zbog korumpiranosti brojnih ministara koje je smijenio. Naredni izbori bit će mu test snage unutar stranke i prilika da se liši konkurencije, ne zato što su nositelji nezdrave količine nacionalnog patosa, nego zbog toga što ga zadnje dvije godine podrivaju i ruše. Moguć je, međutim, i drugačiji scenarij. U srazu s Mirom Kovačem, Plenkovićeva pobjeda je više nego izvjesna, što se ne može reći za niže pozicije u predsjedništvu. Slično kao u slučaju listi za Evropski parlament, ni sada nije nominirao najbliže suradnike, navodno zbog bojazni da nemaju preveliku popularnost na terenu. Ako ne uspije ozbiljno upregnuti stranačku mašineriju, dio kandidata koje je predložio nemaju naročitog izgleda za uspjeh.

Naredni izbori Plenkoviću će biti prilika da se liši konkurencije. Ne zato što su nositelji nezdrave količine nacionalnog patosa, nego zbog toga što ga zadnje dvije godine podrivaju i ruše

Preko puta Plenkovića nalazi se Miro Kovač, najnoviji pokušaj ekstremne desnice da isturi svoje ‘pristojno lice’. Njegova pristojnost zaustavlja se, međutim, na malograđanskoj perspektivi, u vidu doktorske titule i akademskih verifikacija iz pariške Sorbonne. Ispod površine kulja nimalo suptilni nacionalizam koji je nanovo uveden u zemlju za vrijeme Tomislava Karamarka. Kovač mu je nakratko bio ministar vanjskih poslova, što je jedina biografska crtica vrijedna spomena. Dosadašnji karijerni put najvećim je dijelom obilježila bezličnost pogonjena nemalim egom. Njegovi istupi i izjave, s naglaskom na zadnje dvije do tri godine, puno više govore o političkom kapacitetu od konkretnih poteza, a najviše ona u kojoj je, gostujući u Bujici, voditelja Velimira Bujanca nazvao prosvjetiteljem i enciklopedistom. Sadržaj prosvjetiteljske glave tog profašističkog medijskog agitatora dobro odražava i daljnje Kovačeve ideološke perspektive: ne libi se šurovati s proustaškim pojedincima i projektima, pro-life ekstremistima i klasičnim klijentelističkim HDZ-ovcima. To pokazuje preko sukandidata koji ga podržavaju, ali i kroz najave o mogućnosti postizbornog koaliranja s opcijom Miroslava Škore i pridruženih strančica. Što se tiče unutarstranačkih izbora, nije pravo pitanje jesu li njegove ‘ideje’ prijemčive većini nositelja članske iskaznice HDZ-a. Povijest je pokazala da članstvo državotvorne stranke dobro pliva u svim nametnutim konceptima vrha stranke. Pitanje je mogu li ljudi koji ga okružuju na terenu uvjeriti najveći broj birača u razboritost rušenja Andreja Plenkovića. Takav scenarij, međutim, nije previše izgledan u ovom trenutku. Uđu li, s druge strane, u predsjedništvo njegovi politički saveznici, ispostavit će se da je Kovač jedini izvisio kao žrtva vlastitih ambicija. Za slučaj da ipak sruši Plenkovića, izvjestan je povratak političkom mraku Tomislava Karamarka.

Tomo Medved i Ivan Penava

Ministar branitelja Tomo Medved je u politički život lansiran isključivo zahvaljujući aktivnostima u šatoru. Kao jedan od generala iz zadnjega rata, predstavljao je patrijarhe kojima su na razgovore dolazili svi političari desnice, od Kolinde Grabar-Kitarović do tadašnjeg evropskog zastupnika Andreja Plenkovića. Preselivši se u susjednu zgradu, na institucionalnu poziciju moći, sa sobom je dovukao i duh obližnjeg šatora. Resor koji je osnovan kao socijalni servis za branitelje iz Domovinskog rata, ubrzo je proširio usluge na ustaške vojnike iz Drugog svjetskog rata, koji su nizom intervencija promaknuti u ‘hrvatske vojnike’, uz proporcionalno smanjenje njihovih žrtava. U kontekstu aktualnog šefa HDZ-a, Medved služi kao domoljubna legitimacija ‘briselskom Plenkoviću’ i ključna persona za nadjačavanje s braniteljskim organizacijama koje podržavaju Kovačev tim. Naredni bi izbori mogli pokazati koliko su uopće utjecajne braniteljske organizacije i imaju li hrabrosti, za razliku od njihovih prethodnika u zadnjih 30 godina, suprotstaviti se vodstvu HDZ-a.

Kada se govori o Ivanu Penavi, onda se mora reći da je riječ o čovjeku najtanjih političkih kapaciteta od svih kandidata. Penavin ideološki habitus, nerafinirano pećinsko hrvatstvo, kombinacija je stavova vukovarskih koalicijskih partnera iz Hrvatske konzervativne stranke Ruže Tomašić i ekstremnog krila braniteljske populacije koju utjelovljuje Tomislav Josić, njegov najbliži suradnik u gradu i predvodnik antićiriličnog prosvjeda. Dosadašnji Penavin rad na izvršnoj poziciji u Gradu Vukovaru pokazao je da mu se sposobnost zaustavlja na sirovoj komunikaciji prema punoljetnim i maloljetnim sugrađanima srpske nacionalnosti. Oduzmu li mu se tlapnje o novom velikosrpskom planu u Hrvatskoj u režiji SDSS-a, Penava prestaje disati kao političko biće. Unutarstranački izbori pokazat će koliko su izvan skučenog vukovarskog područja prijemčive ideje za koje se zalaže. Konačno će se, k tome, rasvijetliti dilema kolika mu je doista braniteljska i politička podrška u stranci, koja je rasla nakon što je preko stradalničkih skupova u Vukovaru počeo odašiljati otvorene kritike protiv Plenkovića. Uspije li postati zamjenik predsjednika, mogao bi, neokaljan koruptivnim epizodama iz vlastitog života, predstavljati popriličan problem Plenkoviću.

Davor Ivo Stier i Zdravka Bušić

Davor Ivo Stier najprije se odmetnuo od Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Potom se razišao s briselskim saveznikom Plenkovićem. Povod za potonji raskol bila je Istanbulska konvencija, čiji je sadržaj nakon obilatog javnog krivotvorenja s desnice poslužio za rijetko viđenu moralnu paniku među suvremenim i retrogradnim desničarima, odnosno jednima te istim. Predvodio ih je Stier, koji i dalje maše tim benignim dokumentom kao ključnim mjestom razdvajanja ‘nas i njih’. Za razliku od većine drugih kandidata, Stier je barem na glasu kao iskreni vjernik u politički put koji je odabrao. Njegova ideološka misija, međutim, bazdi na opasne namjere u smjeru neliberalnih demokracija novoga evropskog tipa i želju da se demokršćanska pozicija gradi uz pomoć radikalnih vjerskih organizacija i krajnje desnice. Od ustaše u nježnijim godinama Stier je (de)evoluirao u drugi tip ideološkog fanatika, ali iz objektivnih razloga svoju zamisao još nije uspio utjerati u kosti stanovnika ove zemlje. S obzirom na izravne oponente, nije da nema priliku završiti u predsjedništvu, čak i kao političar kojeg ne krasi naročita popularnost u bazi. Od tamo bi mogao pružati otpor Plenkoviću i čekati eventualni njegov pad na parlamentarnim izborima.

Za razliku od većine drugih kandidata, Stier je na glasu kao iskreni vjernik u politički put koji je odabrao. Njegova ideološka misija, međutim, bazdi na opasne namjere u smjeru neliberalnih demokracija

Plenkovićeva kandidatkinja Zdravka Bušić po mnogočemu ima sličan životni put kao Stier i cilja na slične interesne skupine unutar HDZ-a: emigraciju, ekstremnu desnicu i iskrene vjernike u političko hrvatstvo. Ova kandidatkinja zahvaća i Franju Tuđmana, u čijem je uredu radila 1990-ih. U Hrvatsku je došla u programskom paketu Franje Tuđmana, koji je po državnim strukturama raspoređivao malo udbaše malo njihove profesionalne predmete promatranja. Kao u slučaju Stiera, njeni ideološki korijeni neosporno su ustašoidni. Stasala je u SAD-u, okružena najekstremnijim primjercima Hrvata koji nisu prezali od bombaških likvidacija neprijatelja njihove fanatične agende. Ni dva mandata u Saboru, ni prelazak u Hrvatski blok Ivića Pašalića, ni odlazak u Evropski parlament nisu je nešto previše uzdigli u mejnstrim. Recentniji njeni istupi, povodom nominacije u vrh stranke, pokazuju da ne prakticira zazor od vlastite prošlosti, iako je riječ o biografiji koja u iole normalnijem društvu biva kvalifikacija za odstranjivanje iz javnoga života. Ovdje, međutim, navedeni životopis postaje ključni razlog za politički uspon, ujedno i jedini, jer mimo toga nema zapaženih epizoda u suvremenoj Hrvatskoj. Biti sestra od osuđenog terorista Zvonka Bušića možda bi bila dovoljna kvalifikacija da je riječ o standardnim okolnostima u HDZ-u. Pitanje je, međutim, je li to dostatno u ambijentu aktualnih unutarstranačkih previranja.

Oleg Butković, Branko Bačić i Milijan Brkić

Kao jedina dva šire poznata lica iz Plenkovićeve kvote u predsjedništvo su nominirani ministar prometa Oleg Butković i šef kluba saborskih zastupnika HDZ-a Branko Bačić. Oba se, k tome, smještaju u pozicije desnoga centra. Iako relativno mlad, Butković je na glasu kao popularan političar među članstvom, a u široj javnoj percepciji jedan je od ministara na čiji rad ne postoje naročite kritike. Vjerojatno pomaže činjenica da su ga zasad zaobilazile značajnije afere, koje su koštale mandata niz Plenkovićevih ljudi u vladi. Butković predvodi razmjerno malu organizaciju u Primorsko-goranskoj županiji, ali je navodno iskoristio relativno kratak boravak u vladi za stjecanje puno šire mreže utjecaja u HDZ-u od matične županije. Bačić, s druge strane, nije na glasu kao naročiti terenski operativac, ali je zato jedan od najvjernijih Plenkovićevih suradnika s liste kandidata. Njegov ulazak u predsjedništvo ponajviše će ovisiti o sposobnostima aktualnog vodstva da mobilizira biračko tijelo u smjeru odabira Plenkovićevih ljudi.

Najzanimljiviji kandidat u ovoj kategoriji je Milijan Brkić, donedavni neprikosnoveni pozadinac u HDZ-u bez kojeg se veće političke odluke i kampanje nisu mogle odvijati. Da i dalje ima utjecaj jasno je zbog činjenice da mu, za razliku od drugih pojedinaca koji su se zamjerili vrhu HDZ-a, veći dio članstva i dalje nije otvoreno okrenuo leđa. Nije mu odmogla ni javna percepcija osobe koja se dovodi u vezu s nizom mutnih poslova i pojedinaca. Ideološki gledano, Brkić je Karamarko s određenom dozom političke razboritosti. Ne cilja na poziciju šefa Tuđmanove stranke, nego je lagodniji operirati iz pozadine. S obzirom na iskustvo i veze, ima izglede da dođe u predsjedništvo, ali i da iskoristi svoj terenski utjecaj da pogura druge Kovačeve saveznike.

Tomislav Tolušić, Ivan Anušić i Božo Galić

Osim Penave, nekolicina kandidata iz oba tabora dolazi iz istočne Hrvatske. Kovačevu ekipu podržava Tomislav Tolušić, koji je napustio ministarsku poziciju nakon napisa o problemima s imovinskom karticom. Učinio je to nevoljko, na prisilu, i od tada planira povratak na utjecajnu poziciju. Njegovu smjenu nije najbolje prihvatio ni dio slavonskog HDZ-a, čiji su članovi, slično kao dalmatinske podružnice, na glasu kao klijentelistička skupina oportunista s kvalitetnim agitacijskim sposobnostima na terenu. U pokušaju da se smanje Tolušićeve šanse za ulazak u predsjedništvo, aktualno vodstvo nominiralo je Ivana Anušića, nedavnog šefa kampanje Kolinde Grabar-Kitarović. Bivši član HSP-a s braniteljskim stažem, koji je u HDZ ušao 2011. godine, na posljednjim je izborima uspio preoteti Osječko-baranjsku županiju iz ruku HDSSB-a, nakon njihove dugogodišnje vladavine. Uz Tolušića, Anušić bi trebao utjecati na smanjenje popularnosti kandidata za zamjenika predsjednika Ivana Penave, baš kao i drugi kandidat za potpredsjednika, vukovarsko-srijemski župan Božo Galić. Iako zasad nije podržao nijednog predsjedničkog kandidata, županijska podružnica HDZ-a i nekoliko čelnika tamošnjih gradova stali su uz Plenkovića. Ključni zadatak Slavonaca iz premijerove kvote puno je više usmjeren na podrivanje šansi protukandidata od ulaska u predsjedništvo HDZ-a.

1/1