>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Čežnja za iskorakom

Andrea Štaka, ‘Mare’ (2020): Centralni lik je sredovječna supruga i majka, željna iskoraka iz rutine obiteljskog života

Nakon premijere u programu Panorama Berlinskog festivala, film ‘Mare’, švicarsko-hrvatska koprodukcija švicarske sineastice hrvatsko-bosanskohercegovačkog porijekla Andree Štake, prikazan je u aktualnom online izdanju Sarajevo Film Festivala. To je treći Štakin film, nakon debitantske ‘Gospođice’ kojim je još 2006. pobijedila na uglednom festivalu u Locarnu, i znatno slabijeg ‘Cure: Život druge’ iz 2014. koji je izazvao opće razočaranje. U sva tri filma autorica se bavi protagonisticama s područja bivše Jugoslavije, u prvom kao emigrantima u Zürichu, u drugom se radnja događa u Dubrovniku u doba Domovinskog rata, a u središtu je tinejdžerica koja se vraća u ‘staru’ domovinu iz Švicarske gdje je rođena, dok je u ovogodišnjem, smještenom u okružje dubrovačkog aerodroma Ćilipi u Konavlima, centralni lik sredovječna supruga i majka troje djece, željna iskoraka iz rutine obiteljskog života.

Naslovna protagonistica Mare (Marija Škaričić) živi u tzv. tipičnoj dalmatinskoj obitelji, na granici topline međusobne privrženosti i dosadne rutine koja odvodi u emocionalnu tupost. Familija je konzervativna na ‘normalan’ način, muž radi, žena je nezaposlena i brine se o djeci, nema tu obiteljskog nasilja ili bilo čega ekscesnog osim povremenih, neagresivnih simptoma PTSP-a u Marina supruga Đure (Goran Navojec), djelatnika aerodromskog osiguranja, dobroćudnog patrijarhalca koji svoju suprugu evidentno voli. I ona voli njega, ali nekog erotskog žara s njezine strane više nema (scena njihova seksualnog snošaja svjedoči rutini koja uključuje prestanak odnosa po njegovom svršavanju, bez njezina orgazma). S jedne strane, Mare se doima zadovoljnom – ima ‘normalnu’ obitelj s ‘normalnim’ problemima (sin srednjoškolac problematična je ponašanja), s druge osjeća da nešto u životu propušta. Jer u njoj još ima tragova mladosti i modernosti, pa kad slučajno upozna poljskog, čini se, poslovođu s obližnjeg gradilišta (Mateusz Kosciukiewicz), muškarca u znatno boljem tjelesnom stanju i svježijeg duha od njezina supruga, u njoj se probudi čežnja za iskorakom, promjenom, pri čemu ni sama ne zna želi li da to bude nešto trajnije, ili da sve ostane samo avantura.

Andrea Štaka prvu polovicu filma dobro gradi – prikazuje svakodnevicu tzv. prosječne obitelji niže srednje klase na način koji se čini istovremeno autentičnim i stereotipnim, naprosto stoga što autentičan odraz zbilje, a ovaj film tome teži, takoreći nužno mora uključiti i neke klišeje. Međutim oko sredine narativa, kad je temeljna situacija definitivno postavljena i učvršćena te kad treba napraviti prijelaz prema sljedećoj fazi, tj. uvesti ključnu problemsku situaciju, autorica radi ishitreni skok – bez dostatne psihološke pripreme, misleći da je temeljit prikaz rutinske egzistencije dovoljna motivacija, ona out of blue baca svoju protagonisticu u ruke poljskom gastarbajteru, i to u njezinoj vlastitoj kući, što u kontekstu patrijarhalne sredine djeluje još neuvjerljivije. Uopće, njihovi preljubnički susreti, kod nje ili njega, u konzervativnoj, prostorno skučenoj sredini gdje su takoreći na pladnju izloženi pogledima susjeda i obližnjih radnika, imaju vrlo malo veze s realnošću, a ponavljam, riječ je o filmu naglašeno realističkog prosedea. Uz to, lik Poljaka izrazito je tanak, postoji tek kao dramaturška funkcija. Znatan balast je i povremeno tvrd, ‘crtajući’ feministički angažman, dok je bolji dio filma režija u užem smislu, uključujući odličan rad kamerom (iz ruke) i fotografiju uglednog Erola Zubčevića, kao i vrlo siguran nastup Škaričić i Navojca u glavnim ulogama. Sve u svemu, ‘Mare’ je imala dobrih potencijala, ali naposljetku je završila kao vrlo prosječno ostvarenje.

1/1