Mali je broj tema i motiva za koje se smatra da im nije primjeren humorni pristup. Roberto Benigni svojedobno je izazvao senzaciju humornim filmom o holokaustu, a ni tematiziranje majčine boli i pokušaja da pronađe silovatelja i ubojicu tinejdžerske kćeri u (crno)humornom ključu nije mnogo manje originalno. Potonji pristup ponudio je Britanac Martin McDonagh u ‘Tri plakata izvan grada’, američko-britanskoj koprodukciji s radnjom na američkom Jugu, i polučio izvanredan odjek kod kritike i publike. U premijernom prikazivanju na venecijanskoj Mostri film je nagrađen za najbolji scenarij, a nekoliko mjeseci kasnije osvojio je Zlatne globuse za najbolji dramski film, scenarij, glavnu glumicu (Frances McDormand) i sporednog glumca (Sam Rockwell) te bio nominiran za Oscara u sedam kategorija, uključujući najbolji film, izvorni scenarij, glavnu glumicu i dvojicu sporednih glumaca (uz Rockwella nominaciju je dobio i Woody Harrelson). U međuvremenu, završio je i na brojnim kritičarskim listama najboljih filmova godine; no je li doista riječ o tako briljantnom ostvarenju?
Otprilike prva polovica filma podsjeća pomalo na ‘Život na sjeveru’ – provincijska sredina s nizom više ili manje luckastih likova u kontekstu koji bi, doduše, trebao biti drugačiji, zloćudniji, ali opet sve to nekako djeluje prilično benigno, a bome i pomalo nategnuto u svojoj pomaknutosti. McDonagh u tim trenucima kao da nije bitno odmakao od ranijih radova, ‘U Brugesu’ i ‘Sedam psihopata’, derivatnih ekscentričnih krimi-komedija što su se trudile slijediti Guya Ritchieja i slične tragove. Međutim kako film dalje ide, stvari postaju složenije i sočnije, da bi na kraju dosegao do prilične dojmljivosti. Glavni postupak kojim McDonagh to postiže jest usložnjavanje dvoje najekspresivnijih likova, nepokolebljivo odlučne Mildred (McDormand) koja želi primorati lokalnog šerifa (Harrelson) i policiju da napokon pronađu silovatelja i ubojicu njezine kćeri, te sirovog policajca Dixona (Rockwell), ‘politički korektnog’ rasista dvojbene inteligencije. Najjednostavnije rečeno, ono pozitivno i ono negativno u njima biva optimalno izbalansirano nakon događaja koji na njih djeluju kao svojevrsna epifanija, pretvarajući ih u sugestivne likove koji nekako pronalaze usku stazu svjetlosti u vlastitim ranjenim dušama nastanjenim unutarnjim i vanjskim demonima. Završna scena u kojoj zajedno kreću u osvetničku ubilačku misiju koja to možda neće biti, jedan je od boljih primjeraka otvorenog kraja zadnjih godina. Originalnosti filma svakako doprinosi dramaturški i psihološki tretman šerifa Willoughbyja koji na posve neočekivan način izlazi iz narativa ostavljajući iza sebe tri pisma što će utjecati na živote onih koji iza njega ostaju, a vedrina s kojom pristupa suicidu, predsmrtni spoj šaljivosti i mudrosti koji će djelovati i s onog svijeta, prilično fascinantno boje taj naizgled konvencionalan karakter.
‘Tri plakata izvan grada’ pored trisa ključnih likova solidno, ali ne i impresivno profiliraju još nekolicinu pobočnih aktera (svima nedostaje više prostora da bolje zažive), a sadrže i ponešto općih mjesta, poput majčine grižnje savjesti jer je na neki način vlastito dijete pogurnula u smrt. Moglo bi se reći da je prije svega riječ o scenarističko-glumačkom filmu jer McDonagh je relativno potentan scenarist, dok kao režiser ne oduševljava (ne čudi što nije nominiran za Oscara u toj kategoriji), a Frances McDormand i Sam Rockwell srce su i duša ‘Triju plakata’. Sveukupno, dojmovi su pomiješani, oni pozitivni svakako jasno prevladavaju, ali opet, ne čini se da je riječ o tako superiornom ostvarenju kako mu sa svih strana komplimentiraju.
