Opsežan ciklus filmova velikana francuske i svjetske kinematografije Erica Rohmera na HTV-u 3 svakako je jedan od kulturnih događaja godine. Rohmer, najstariji od novovalovaca, najveći je dio svog opusa organizirao u tri ciklusa: prvi je nazvao ‘Moralne priče’ i realizirao ga između 1962. i 1972. s kreativnim vrhuncima u filmovima ‘Moja noć kod Maud’ (1969.) i ‘Claireino koljeno’ (1970.), drugi ‘Komedije i izreke’ između 1980. i 1987. s najvišim dometima u filmovima ‘Pauline na plaži’ (1982.) i ‘Zelena zraka’ (1986.), te treći, najkraći, ‘Priče četiriju godišnjih doba’ između 1990. i 1998. Ono što odlikuje veliku većinu Rohmerovih radova jest, kako je svojedobno sročio Bruno Kragić, zaokupljenost ‘tenzijom želje i njezina potiskivanja’, što podupiru narativne strukture ‘u kojima važno mjesto imaju digresije svjetovnih iskušenja i ‘prazna mjesta’ odnosno trenuci šutnje i samoće kojima se sugerira mogućnost samospoznaje’.

Također, Rohmer je izraziti realist, ali one vrste koja ne teži izražajnijim stilskim postupcima; njegov realizam nije ‘poetski’ niti je naturalističan, ili u najmanju ruku nije ‘sočna’ varijanta tih mogućnosti, nego je krajnje ‘običan’. Rohmer, moglo bi se reći, inzistira na običnosti jer ga ponajprije zanimaju svakodnevni, ‘nedogađajni’ dijelovi života tzv. običnih ljudi koji su gotovo beziznimno, čak i kad su izrazito fizički privlačni, lišeni glamura, a ako imaju karizmu, onda je ona diskretna. ‘Običnost’ je tako dominanta njegovih likova (i ambijenata), no to nipošto ne znači da su oni nužno prosječni, upravo suprotno, svojim (eksplicitnim verbalnim) propitivanjem raznih tema umno su vrlo aktivni, a emotivno senzibilni. Njegov je pak stil ekonomičan, s preljevom suptilnosti, ali suptilnosti koja ne skreće pozornost na sebe eteričnošću ili drugačijim ‘profinjenim’ stilizacijama, nego jednostavno nenametljivo postoji.

Jedan od vrhunskih primjera Rohmerove poetike jest nedavno prikazana ‘Zelena zraka’, 1986. nagrađena Zlatnim lavom i nizom drugih nagrada. Snimljen na 16mm vrpcu s malom ekipom suradnika i većinom s naturščicima, uradak u središte postavlja lik mlade Parižanke (Marie Rivière) koja ljetne praznike dočekuje sama, ne znajući kamo da ide i s kim. Razgovori s prijateljicama, odlazak na vikend u provinciju s jednom od njih i razgovorno druženje s ugodnim ljudima, no i relativno brz povratak u Pariz, pa odlazak u planine kod bivšeg dečka kojeg ni ne susreće nego se odmah vraća kući, zatim odlazak na more i upoznavanje s novom prijateljicom te nezadovoljstvo ponuđenom prilikom za druženje s muškarcima, novi povratak – ono je što čini njeno ljeto, a ključni trenutak zbiva se kad u blizini plaže slučajno (slučajnost je bitan element Rohmerova svijeta) načuje razgovor skupine starijih ljudi o rijetkom prirodnom fenomenu pojave zelene zrake prilikom zalaska Sunca na moru. Kao djevojačko koljeno za protagonista ‘Claireina koljena’, zelena zraka će za protagonisticu eponimnog filma biti simbol sublimnog, ali u ovom slučaju i potencijalno metafizičkog, a svakako nečeg lijepog što vraća vjeru u smisao egzistencije. Pritom Rohmer taj motiv plasira nenametljivo, ničim ne remeteći nego tek blago oplemenjujući ultimativno realistički kontekst svog djela.

A realizam pak ostvaruje bez fiksnog plana – npr. dugi, improvizirani razgovori prate se uglavnom dugim kadrovima s povremeno pokretnom kamerom, ali kad mu zatreba, Rohmer bez problema pravi rez i scenu nastavlja kratkim kadrovima, whitmanovski ne dozvoljavajući formi da određuje sadržaj (diktat forme prakticiraju mnogi poklonici dugog kadra danas), nego uspostavlja ‘spontan’, otvoren odnos između njih. Doista, ‘Zelena zraka’ fascinantno demonstrira autentičnu poetiku realizma jednog od velikih klasika filmske povijesti.