>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Tko je nametnik?

Joon-Ho Bong, ‘Parazit’ (2019): Motiv klasnih opreka provlači se kroz niz Bongovih filmova, a u ‘Parazitu’ doseže klimaks

Južnokorejska kinematografija jedna je od uzbudljivijih nacionalnih kinematografija zadnjih petnaestak godina, a za njezinu svjetsku prepoznatljivost najzaslužnija su četvorica autora: Chan-wook Park, Ki-duk Kim, Chang-dong Lee i Joon-Ho Bong. Potonji, Bong, zasluženo velik odjek polučio je svojim drugim dugim igranim ostvarenjem ‘Sjećanja na umorstvo’ iz 2003., iznimno originalnim spojem trilera o serijskim silovanjima i ubojstvima s nekom vrstom komedije, kreiravši dubinski uznemirujuće djelo o (ne)mogućnosti spoznaje u dugom vremenskom protoku, superiorno značenjski istovrsnom, kasnije nastalom ‘Zodijaku’ Davida Finchera. Nakon tog probojnog bisera Bongova se karijera kretala sigurnom putanjom kvalitetnih i komercijalno uspješnih filmova, uključujući i anglofone produkcije, no umjetnički doseg nijednog od njih nije se mogao mjeriti sa ‘Sjećanjima na umorstvo’. Sve do prošlogodišnjeg ‘Parazita’ kojim je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, Zlatni globus za najbolji strani film te mnoštvo drugih nagrada i priznanja, a predviđaju mu se i nominacije za Oscara.

Klasne opreke motiv su koji se provlači kroz niz Bongovih filmova, a u ‘Parazitu’ doseže klimaks. Članovi siromašne obitelji Kim (sin, kći, majka, otac) postupno se – postavši zaposlenici tako da su podmetanjima eliminirali prethodne uposlenike – infiltriraju u također četveročlanu bogatašku obitelj Park, odnosno njihovu luksuznu kuću vrhunskog arhitektonskog oblikovanja, osiguravši si odlična primanja s bliskim izgledima trajnog izbavljenja iz siromaštva. Međutim, otpuštena domaćica Parkovih u skrivenom skloništu ispod podruma njihove kuće krije tajnu, ono što će se psihoanalitičkom terminologijom govoreći pokazati kao id, a materijalistički (recimo marksistički) kao dno dna perverzno raslojenog društva. Dno dna čija se umrtvljena frustriranost u izvanrednim okolnostima, koje dakako nastupaju, može pretvoriti u razarajuću silu s tragičnim posljedicama za obje obitelji, ali kojima je prethodila tragedija one treće, klasno i doslovno najniže pozicionirane, koja je uz to znakovito dvočlana, tj. bez djece, bez ploda. Metaforički govoreći – a metafora je u ovom filmu itekako bitna – buđenje onih s krajnjeg dna može se shvatiti kao spontani pokušaj revolucije koji će takav, stihijski, lišen svake racionalnosti, u startu biti slomljen, ali tek nakon što je nanio traumu.

Prva otprilike polovica filma ne navješćuje izvanredne domete. Oblikovna izvedba jest suverena, ali sve je postavljeno plošno, plakatski, moglo bi se čak s ponešto pretjerivanja reći banalno alegorijski. Međutim, od trenutka kad kišno nevrijeme počne stvarati potop koji će za protagoniste suštinski poprimiti takoreći biblijske razmjere, film se, zajedno s promjenom žanra od veselo satirične komedije prema mračno satiričnom hororu, usložnjuje, produbljuje, likovi zadobivaju dimenzije, pročišćeniju individualnost, ali i humanost, što nikako ne znači da neće biti sposobni za zlo, ali s motivima koji su ljudski razumljivi. Pred gledateljima počne izranjati djelo umjetnički veličanstvenih proporcija, kako izvedbeno tako i idejno, djelo koje patetično, ali točno rečeno – dušu i duh potresa iz temelja.

Različite vrste obiteljskog zajedništva i ljubavi u bitnoj interakciji s različitim klasnim pozicijama i društvenim statusom, pri čemu jedno drugo u većoj ili manjoj mjeri međusobno uvjetuju, velika je tema filma, predstavljena uzbudljivim stilom koji povezuje visoku vizualnu sofisticiranost s naracijom progresivnog usložnjavanja, a u završnici, koja ponovno okuplja bolno oštećenu obitelj, emocionalni intenzitet dosiže istodobno tužan i utješan vrhunac. Bez sumnje, ‘Parazit’ je jedan od filmova desetljeća.

1/1