>

novosti logo

Društvo Društvo

Kad bijeda krade bijedi

Novosti u Benkovcu i okolnim selima: ‘Sada se kradu janjci, zimi pršut i slanina. U Bjelini je nedavno umrla jedna starica koja mi je pričala da su joj krali pred očima. Nije im mogla ništa’, govori nam Sretko Crnokrak o učestalim krađama na benkovačkom području. ‘Meni su ima par godina odnijeli šest pršuta i pumpu za natapanje. Išao sam pet puta kod inspektora i ništa’, žali se Gojko Dodik

Benkovac, jednog mirnog ljetnog popodneva godine 2019. Na trgu ispred nekadašnjeg hotela nema ni psa. Tek mirni, brončani kip i blagi očinski pogled prvog hrvatskog predsjednika, koji ispod naočala gleda prema vašem reporteru. Važan je to trg za štovatelje Franje Tuđmana. Na njemu je govorio 18. ožujka 1990., ispred više od tisuću vatrenih pristaša, na njemu je preživio ‘pokušaj atentata’ od Boška Čubrilovića, Srbina iz okolice, kojeg su zaštitari na skupu HDZ-a oborili na pod i oduzeli mu plinski pištolj. Taj lažni atentat, za koji se Čubriloviću nikada nije sudilo (proglašen je krivim samo zbog prijetnje redaru, a oslobođen je dijela optužnice kojim ga se teretilo za prekidanje javnog skupa), kasnije je iskorišten kao pogonsko gorivo za kovanje rata koji je uskoro uslijedio.

U ratu su Srbi najprije protjerali Hrvate, a u njegovom finišu bilo je obratno. ‘Humano preseljenje’, taj skriveni ratni cilj, u Benkovcu je dobilo puni smisao. Nakon ‘Oluje’ u ispražnjeni grad vratio se dio Hrvata, a s njima su polako naseljavani i Hrvati iz BiH. Povratak Srba nikada nije bio ni željen ni planiran.

Sam sam bio u par takvih situacija kada mi je gazda otvoreno rekao da me ne može zaposliti jer sam Srbin. Ali nema posla ni za koga, a i to što ima je tuga, beda i jad. Ja sam uspio naći posao u građevini, plaća mi je oko 4500 kuna – kaže Stevan Vrućinić

Danas na trgu svjedočimo koliko je taj projekt uspio. U blizini Franjinog spomenika, kojim je ‘vo vjeki vjekov’ isklesana laž o atentatu, spomenik je ‘Oluji’. Međutim, puno više od dvaju spomenika danas o Benkovcu govori ruinirana zgrada davno napuštenog gradskog hotela u koji se Franjo sklonio nakon ‘atentata’.

Na jednoj od okolnih zgrada je grafit posvećen ‘Oluji’. ‘Da se nikad ne zaboravi’, prijeteći nas upozorava autor, a preko puta njegov kolega grafiter ostavlja puno konkretniju i jasniju poruku u slavu ‘Maksovih mesara’. Nikome u centru grada ne smeta taj grafit, koji kao da puše u leđa Franjinom spomeniku. Na tom trgu, na kojem je sve izloženo i vidljivo, nešto ipak nedostaje. To su ljudi. Njih je u toj zamišljenoj Franjinoj postolujnoj arkadiji jako malo.

Dunja Gusić mlada je profesorica hrvatskog jezika i za nju nema predaje. S bratom Antom i grupom prijatelja prije desetak godina osmislila je festival Vlajternativa i osnovala udrugu za razvoj nezavisne kulture Vlajter-ego.

- Udruga se bavi organiziranjem koncerata i festivala te raznih događaja koji nisu dio nekakve mainstream scene koja vlada u Dalmaciji, a nastala je kao pokret otpora dosadi. Ja sam ‘87. godište, išla sam nakon rata u drugi osnovne. Sve je to na početku izgledalo dobro za nas mlade. Imali smo i kino. Malo-pomalo postalo je jasno da mladi upadaju u kolotečinu i besperspektivnost. Bili smo drugačiji. Nismo išli na cajke, ni na rozge i severine, imali smo neki drugačiji duh, njegovali smo neku vrstu rock-kulture i odlučili smo da nešto moramo napraviti sami jer nitko umjesto nas neće. Željeli smo promijeniti sliku koju je Benkovac dobio nakon rata. Nismo htjeli da Benkovac ima samo nekakav ruralni imidž, on je uvijek bio grad. Nakon rata se sve srozalo. Turistička ponuda grada bila je vezana isključivo uz ovce, janjetinu i benkovački sajam. Nama ne smeta taj dio našeg identiteta, ali to nije cijeli identitet. Htjeli smo i nekakvu urbanu scenu, mi smo i dalje htjeli biti grad s ljudima koji misle, koji su obrazovani i htjeli smo kulturnu ponudu koja nije jednostrana. Tako smo osnovali udrugu i mislili smo da to neće funkcionirati - kaže Dunja Gusić.

Iako je udruga privukla mlade obiju nacionalnosti, u njoj dominiraju Hrvati.

- Apsolutno se nacionalnost nije gledala. Svi smo djeca hrvatskih branitelja, među nama ima i djece iz mješovitih brakova i bili smo ujedinjeni u poziciji da gradu nedostaje kulturnih sadržaja. Podržavali su nas i Srbi starije generacije, bilo im je drago da se javlja neka urbana priča. To su ljudi koji su odrastali na Azri i takvoj muzici i nije im bilo drago vidjeti strižu ovaca na šetnici. To je bilo degradirajuće i u nama su vidjeli podršku. Mi se nikada nismo vezali uz stranke - dodaje Gusić.

Srba nema puno u udruzi jer ih nema puno ni u gradu i okolici. Pogotovo nema mladih. Jedan od onih čija se porodica vratila je Stevan Vrućinić, u čijem se govoru čuje neodoljivi benkovačko-beogradsko-voždovački naglasak.

- Došao sam 2008. Mladih Srba nema nigde. Znam sresti neke ljude i pitam ih kada su došli, oni kažu pre deset godina, a ja ih nikada nisam vidio. Nema posla, sam sam bio u par takvih situacija kada mi je gazda otvoreno rekao da me ne može zaposliti jer sam Srbin. Moj ćaća je takav, kaže. Ali nema posla ni za koga, a i to što ima je tuga, beda i jad. Zato ljudi sjede kući. Ja sam uspio naći posao u građevini, radim s gipsom, plaća mi je oko 4500 kuna - govori nam Stevan.

Uskoro puni tridesetu. Rođen je u Zadru, do ‘Oluje’ je živio u Benkovcu, nakon toga u Beogradu na Voždovcu, pa u Americi. Ima brata i sestre, ali jedino on s roditeljima živi u Benkovcu.

- Može se reći da sam pao s Marsa ovde, jer sam bio i u Americi. Ovde sam upao u ekipu Hrvata, bilo je teško u početku, ali su me ljudi prihvatili. Bilo je i incidenata, jedan pravi fizički incident u deset godina. Dvi sestre su mi u Austriji, a brat i sestra u Americi, i opet mi ćaća i mater ostaju sami. Stariji prolaze teže, meni se oprašta zbog godina. Ovi stariji koji imaju 40 i više, koji su bili svesni rata, njih se gleda drugačije i za njih nema ništa, a opet ovisi na koga ćeš nabasati. Možeš nabasati na dobroga, a možeš i na kretena - objašnjava.

Pitamo ga gdje je njemu taj famozni dom, gdje se osjeća najbolje i koji su mu planovi.

- Ajde ti mi reci. Konkretno nigde. Evo, tu sam deset godina i idem ća za misec i po dana. Idem u Njemačku u zračnu luku iznad Minhena. Imam smeštaj i plaću od keku, keku dvista. Cili sam život negdi. Malo ovde, malo Srbija, malo Amerika, pa opet ovde. Cili život šaltam po par godina. Nisam Rom, možda to oni mogu bez problema, ja ne mogu. Prvi put mi nude posao da nije bauštela, da je prijavljeno, da znaš svoje radno vreme, da ti ide staž i sve. Zato pristajem i idem ća. Tamo znaš barem zašto radiš. Ovde radim da ne pitam ćaću para - govori.

Mnogi odavde odlaze upravo zato da ne pitaju ćaću para. Odlaze i starosjedioci Srbi i Hrvati, ali i bosanski Hrvati, taj cvijet projekta ‘humanog preseljenja’, koji odlaze iz svog Novog naselja, smještenog izvan grada u izmišljenom selu.

Nisam htio ratovati protiv svojih prijatelja i dizati ruku na ljude s kojima sam odrastao. Tko je taj, Rašković ili neki drugi psihijatar, koji me može nagovoriti da dignem ruku na ljude s kojima živim? O čemu tu pričamo? – pita Dragan Tintor zvan Pape

- Mladi odlaze jer misle da je susjedova trava zelenija. Idu van da zarade pare, a te pare mogu mnogi i ovde zaraditi. Mnogi tamo mogu zaraditi samo upalu bubrega. Ovde je zdrava klima, oni idu tamo di pada kiša svaki dan. Moji picajoli imaju 10.000 kuna plaću, konobari imaju iljadu eura plus manča. Picajoli rade pet i po sati. Mnogi traže kruha preko pogače i to što traže često postoji tamo odakle su pošli - kaže nam vlasnik lokalne picerije Dragan Tintor zvan Pape.

U njegovu piceriju dolaze Benkovčani svih ‘rodova, brojeva i padeža’. Rat ovdje nije tema.

- To nije bio moj rat. Nisam htio ratovati protiv svojih prijatelja i dizati ruku na ljude s kojima sam odrastao. Tko je taj, Rašković ili neki drugi psihijatar, koji me može nagovoriti da dignem ruku na ljude s kojima živim? O čemu tu pričamo? Ne mogu zamisliti da postoji čovjek koji meni može nametnuti mržnju prema bilo čemu - dodaje Pape.

Mnogi u Benkovcu pokušavaju zaboraviti rat, a mnogi im to ne dopuštaju. U Ceranjama Donjim živi Gojko Dodig. Živi od poljoprivrede i stočarstva, kao i mnogi Srbi na ovom području. Zatičemo ga kako obnavlja krov na sjeniku. Njega je odnijela prirodna oluja, koja je protutnjala ovim krajem prije nekoliko dana, a ne ona neprirodna koja je odnijela puno više.

- Bavim se stočarstvom, držim ovce. Vratio sam se 2003. i počeo s deset ovaca. Danas ih imam oko 190. Imam i vinograd, a sijem i ječam i žito. Jedan mi je sin u Sloveniji, drugi u Srbiji. Bili su se i oni sa mnom i ženom vratili, ali za njih nije bilo posla. Nisu se osjećali ni sigurno. Jedan ima 31, drugi 28. Iako, iskreno, međunacionalnih problema trenutno nema. Posla nema ni za Hrvate ni za Srbe, nitko od njih neće da čuva ovce. Mi stari, dok smo živi, bit će ovako, poslije – pustinja. Srbima je još malo teže, ovisi o tome da li naiđeš na neku budalu što provocira - kaže Dodig.

Međunacionalnih problema možda nema, ali kriminala usmjerenog prema Srbima ima.

- Dolje su Jovi Karanu nedavno ukrali janjce. Kradu navodno pojedini Hrvati iz Bosne. Jedan mu je došao i kaže, šta’š od njega, on ima šestero djece. Pitam se što ih je pravio toliko ako nema hrane za njih i sada ide krasti ovoj bijedi što se vratila. Odnio mu je dva janjca. Bijeda krade bijedi. Policija dođe, izađe na teren i to je to. Meni su ima par godina odnijeli šest pršuta, pumpu za natapanje, drugom su odnijeli aparat za varenje, brusilicu, bušilicu… Išao sam pet puta kod inspektora i ništa. Jadan li je onaj kome se ukrade, a da kradljivcu štogod napraviš, ode ti u prdekanu - rezonira Gojko Dodik.

Vijećnik SNV-a u Zadarskoj županiji Sretko Crnokrak upućen je u probleme Srba na ovom području.

- Našem narodu se dosta krade stoka, pogotovo pred Božić i Novu godinu. Kradu se janjci sada, zimi pršut i slanina. U Kožlovcu je nedavno provaljeno u par kuća, pljačka se i po Brgudu, u Bjelini je nedavno umrla jedna starica koja je ostala poslije ‘Oluje’. Ona i muž živjeli su sami, kradljivci su dolazili kada je žena bila u avliji. Pričala bi mi da su joj krali pred očima. Nije im mogla ništa. Njen mi je muž, koji je još živ, nedavno pričao da mu kradu pred očima, on ima dosta zemlje, djeteline… Žalio mi se na konkretnog komšiju. Više puta od straha ne bi prijavili, ali zna se tko krade. Prije par godina mi iz stranke išli smo pred izbore do jednog sela. Iza nas sam primijetio policijski auto. Došli smo u Bjelinu i policija je stala i prepoznala nas. Mislili su da smo došli zbog pokradenih janjaca. Pokradeni je policiji pred nama rekao da zna tko mu je janjce odnio. Policija je otišla onamo, drugi dan su janjci vraćeni, ali nitko nije kažnjen - govori Crnokrak.

I voda i infrastruktura i dalje su ogroman problem za srpska, ali i hrvatska sela oko Benkovca. Ipak, stvari se mijenjaju nabolje, pa i kada je riječ o međunacionalnim odnosima.

- Incidenata ima samo sitnijih, pred izbore i obilježavanje obljetnica Jadovnog, Jasenovca, Srba, onda se malo zaoštri na društvenim mrežama. U principu, kada s tim osobama sjedneš i popričaš, to bude sasvim druga priča. Surađujemo jedni s drugima. Živimo normalno, mogu reći čak i bolje nego prije rata. Možda nas je sve što se dogodilo naučilo pameti i okrenulo suradnji. Pomažemo jedni drugima bez ustručavanja. Prošlost, koja nikome nije donijela ništa dobra, ostavili smo iza nas. Nikada nisam imao problema, moji su sinovi u selu radili kod Hrvata. Čovjek im je dao otkaz jer je morao i doslovno je tada suzu pustio - kaže Crnokrak.

Njegovi sinovi također rade u Njemačkoj. U Njemačku ne idu samo čuvari mitologizirane istine o ratu, ljudi s velikim penzijama kojima smetaju Srbi i alternativni festival i koji budno paze da ne bi na njemu slučajno nastupio neki izvođač ‘nearijevskog porijekla’. Za to vrijeme u centru grada s napuštenih kuća vise oglasi o prodaji.

U prolazu lovimo priču medicinske sestre Marije, koja nam dvama slučajevima oslikava realni život. U prvom slučaju, sestra iz Srbije dolazi se brinuti o bratu koji je ostao bez nogu. Onda sestra dobije tumor, pa se o njoj dođe brinuti druga, koja ima psihičkih problema, pa im Marija donosi posteljinu iz svoje kuće jer ne može od tuge gledati u kakvim uvjetima žive. Uskoro je žena s tumorom umrla. U drugom slučaju, stariji bračni par se ne može brinuti sam o sebi i pokušava državi pokloniti i zemlju i kuću u zamjenu za doživotnu skrb. Ne uspijevaju i plačući odlaze u Srbiju.

To je danas Benkovac, koji živi u sjeni jednog propalog projekta lika s početka priče. Za taj prekrasni kraj plodnih polja, na korak do mora, još nije kasno. To je grad u kojem za Srbe nema mjesta u javnim poduzećima i službama, ali i grad u kojem neki mladi pokušavaju ostati i preživjeti.

- Bure i krivih drva kod nas nikada neće nestati - kaže nam Sretko Crnokrak.

Nema problema, ali da ne bi, samo s tim, brončani lik Franje Tuđmana na kraju balade ostao sam u napuštenom gradu…

1/5