Najbolja vijest s ovogodišnjeg Pulskog festivala jest da se nije ponovila lakrdija iz 2004., kad je žiri predvođen dvostrukim oskarovcem Brankom Lustigom najvažnijim nagradama počastio grozan film Antuna Vrdoljaka ‘Duga mračna noć’, i to u konkurenciji sa sadašnjim klasicima suvremene nacionalne kinematografije, filmovima Arsena Ostojića ‘Ta divna splitska noć’ i Ognjena Sviličića ‘Oprosti za kung fu’. Vrdoljak se ove godine u Areni pojavio s podjednako staromodnim i ideologiziranim ostvarenjem ‘General’, s tom razlikom da je plasirana ideologija manje zloćudna u odnosu na ‘Dugu mračnu noć’, a i patetike je za koju nijansu manje. Žiri u kojem je, između ostalih, sjedio akademik Pavao Pavličić, a predsjedao mu producent Damir Terešak, srećom nije imao oskarovski obraz od đona, te je Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za najbolju režiju dodijelio igrano-dokumentarnom radu Dane Budisavljević ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, koji je uz ostvarenja Bobe Jelčića ‘Sam samcat’ i Predraga Ličine ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ doista bio najbolji film glavnog programa.
Zašto bi na državnom, obilno financiranom festivalu na kojem glavnu riječ vodi umjetnički direktor, dakle netko kome u opisu funkcije stoji umjetnost, prednost imali komercijalno-populistički a ne umjetnički kriteriji?
Pristojnu kvalitetu Ličinina prvijenca priznao je i žiri dodijelivši mu nagradu Breza za najboljeg debitanta te Zlatne arene za najbolju glavnu žensku ulogu (Hristina Popović), scenografiju i masku, no iz nekog razloga ‘Sam samcat’ posve je ignoriran, ostavši bez ijedne Arene, što tim više bode oči jer jedna je (za zvuk) pripala čak i uvjerljivo najslabijem filmu konkurencije, Ostojićevom ‘F20’, da se ne spominje kako ih je ‘General’ dobio čak tri – za najbolje specijalne efekte, te mušku (Borko Perić) i žensku (Olga Pakalović) epizodnu ulogu. Istina, novi Jelčićev film slabiji je u odnosu na ‘Obranu i zaštitu’, svojedobno prenagrađenu na najjačoj Puli od hrvatske državne nezavisnosti (kad su bile zakinute Ogrestine ‘Projekcije’, Šovagovićeva ‘Visoka modna napetost’ i Marasovićev ‘Vis-a-Vis’): uradak je to s dosta problema, a veže uz sebe i osjećaj nedostatka autentičnosti, odnosno da bosansko-hercegovačku korupcijsku situaciju mehanički prenosi u Zagreb. Međutim, u ovogodišnjoj konkurenciji, koja nastavlja kvalitativnu mlakost prošlogodišnje, ‘Sam samcat’ lakoćom se ušetao u programski vrh, no žiri je, eto, mislio da je važnije dati koju utješnu nagradu ‘Generalu’ nego odati ikakvo priznanje jednom ipak ozbiljnom filmu ozbiljnoga autora.
Inače, kad se spominje kvalitativna mlakost Pule, valja istaknuti da suša nije nastupila zbog odlaska Hrvoja Hribara iz HAVC-a, što je teza njegovih podržavatelja koji smatraju i da je glavni razlog neuspjeha aktualnih hrvatskih filmova da se plasiraju na istaknutije svjetske festivale posljedica odlaska Hribara i njegove ekipe. Naime, većina filmova viđenih na Puli u zadnje dvije godine odobrena je za Hribarova mandata, uključujući, nota bene, i ‘Generala’, a koji od tih filmova ima kvalitetu za nastup na jakim internacionalnim smotrama samo je retoričko pitanje.
Ovogodišnja Pula ostat će zapamćena i po takozvanom bojkotu nacionalnog društva redatelja – odbili su dati svog predstavnika u žiri, a na festivalu se nisu pojavili Vinko Brešan, Bobo Jelčić i Predrag Ličina (potonji je na kraju ipak došao primiti nagradu Breza), no pravi bojkot bio bi da su povukli svoje filmove. Doduše, govori se da ih je bilo nemoguće povući zbog ugovorne obaveze s HAVC-om koja navodno nalaže da se moraju prikazati na glavnom državnom festivalu, no da se zaista željelo ići radikalno, da se željela stvoriti stvarna fronta protiv umjetničkog direktora Pule Zlatka Vidačkovića, čiji je ovogodišnji reizbor doveo do tzv. bojkota, onda bi se valjda prekršile i neke ugovorne obaveze kako bi se upozorilo na ozbiljnost problema. Jedini koji je svoj film povukao s festivala tako je ostao Damir Čučić, no on zaista nije imao izbora. Umjetnički direktor naprosto ga je ponizio – njegov film ‘Ljetnikovac’, na kojem je potpisnik ovih redova scenaristički surađivao i u njemu glumio, ne samo da nije uvrstio u nacionalnu konkurenciju, nego ga je unutar ad hoc smišljenog programa Kontrapunkt smjestio u najlošiji mogući termin, u subotu, prvog dana festivala od četiri popodne, kad je većina potencijalnih domaćih posjetitelja na plažama, a oni vanjski na festival većinom nisu još stigli. Čučić kao bivši pobjednik Pule (‘Pismo ćaći’) i ugledni (nezavisni) autor takav tretman nije mogao otrpjeti, no postavlja se pitanje čime ga je zaslužio. Zna se da je Zlatko Vidačković bio nezadovoljan svojedobnim trijumfom ‘Pisma ćaći’, kao što je bio nezadovoljan i nedavnijom pobjedom Bezinovićeva ‘Kratkog izleta’, pa je odlučio promijeniti kurs programiranja. Donedavni promotor hrvatskog nezavisnog filma, dakle filmova nastalih bez HAVC-ove produkcijske podrške, zbog čega je bio trn u oku HAVC-ova tadašnjeg ravnatelja Hribara, a ni udruga redatelja, odnosno u njoj dominantni Hribarovi podržavatelji, zbog toga na njega nije gledala blagonaklono, odjednom je napravio zaokret za 180 stupnjeva. Jer jedno je stavljati nezavisne filmove u glavni program da bi se broj filmova u njemu učinio dvoznamenkastim, a drugo je kad ti filmovi ‘ne shvate pravila igre’ i počnu pobjeđivati. Osim toga, Vidačković je ozbiljno doživio pritisak glavnih ljudi redateljske udruge te ih je poželio udobrovoljiti. Pa u glavni program nije uvrstio novi film svojeg dosad povlaštenog miljenika Anđela Jurkasa, isto je prošao i dugometražni debi autora ovog teksta ‘Posljednji dani ljeta’, a i redateljski debi glumca Ljubomira Kerekeša ‘Ufuraj se i pukni’, pučka komedija kakve je Vidačković dosad smatrao idealnima za Arenu. No u glavni je program uvrstio Ostojićev triler ‘F20’, također nezavisni film, ali autora koji, za razliku od Čučića, Radića, Kerekeša ili mladog Svebora Mihaela Jelića, čiji je no budget ‘Zagrebački ekvinocij’ također završio u Kontrapunktu, ima ‘težinu’. A i njegov film ipak je ‘za publiku’, za razliku od ‘nekomunikativnih’ art-radova poput ‘Ljetnikovca’ ili ‘Posljednjih dana ljeta’.
Na stranu osobne taštine, zašto bi na državnom, obilno financiranom festivalu na kojem glavnu riječ vodi umjetnički direktor, dakle netko kome u opisu funkcije stoji umjetnost, prednost imali komercijalno-populistički a ne umjetnički kriteriji? I kako se u istom programu zvučnog naslova Kontrapunkt mogu naći art-filmovi eksperimentalnih težnji i pučka komedija? No programska nesuvislost i oportunizam umjetničkog direktora vjerojatno nisu nešto što će mu se obiti o glavu – princip je to po kojem hrvatska kultura i inače funkcionira.
