Do zaključenja ovog broja Novosti, na jubilarnom 70. izdanju Pulskog filmskog festivala vidjeli smo tri premijerna ostvarenja u glavnom nacionalnom programu – "Hotel Pula" Andreja Korovljeva, "Pamtim samo sretne dane" Nevija Marasovića i "Sedmo nebo" Jasne Nanut.
Puljanin Andrej Korovljev najpoznatiji je po medijski odlično praćenom, ali kvalitetom nimalo impresivnom dugometražnom dokumentarcu "Tusta" o naslovnom frontmenu kultnog pulskog benda KUD Idijoti. I u igranom dugometražnom prvijencu posvećen je rodnom gradu, pri čemu je radnja smještena u 1995. godinu i govori o odnosu maturantice iz tzv. disfunkcionalne obitelji i više nego dvostruko starijeg bosanskog prognanika smještenog, s drugim nesretnicima iz Bosne i Hercegovine, u naslovni hotel.
Taj središnji odnos filma njegov je najveći problem. Iako se Korovljev i scenarist Ivan Turković Krnjak trude učiniti uvjerljivim erotski interes vrlo mlade urbane pankerice Une za sredovječnog ruralnog poklonika Indexa Mahira (povezuje ih to što su oboje traumatizirani i što Una u Mahiru svjesno ili nesvjesno traži oca koji je napustio njihovu obitelj), glumci Nika Grbelja i Ermin Bravo u interakciju svojih likova ne unose ni tračak tzv. kemije. Imate osjećaj da gledate dvoje ljudi koji bi mogli biti dobri prijatelji, ali scenarij ih sili da glume seksualni interes u čemu jednostavno nema plauzibilnosti.
Potencijalna provokativnost Unina eventualnog erotskog interesa za vlastita oca koji kompenzira senzibilnim, ali "neuglednim" bosanskim izbjeglicom, ostaje tako posve neiskorištena. Oči bode i mehanička mijena egzistencijalno ispražnjenog Mahira u odnosu prema Uni – on je, sukladno svojoj traumi, isprva potpuno nezainteresiran za nju, da bi se iz čista mira njegovo raspoloženje promijenilo i emocije mu iznenada nabujale.
Čudno je i dramaturško rješenje po kojem se preskače prvi seksualni odnos između njih dvoje, koji bi psihološki trebao biti najinteresantniji, da bi se prikazao onaj drugi, kratak i slabo režiran, koji se, kad je već takav, slobodno mogao i preskočiti. Da se ne bi krivo shvatilo, debitantica Grbelja u tipu tzv. nimfete (kamera je bez sumnje voli) te iskusni i renomirani Bravo svaki za sebe glumački su dobri, no kad se nađu u paru stvari jednostavno ne funkcioniraju.
"Hotel Pula", generalno govoreći, korektno je, iako staromodno režiran film, ima pristojan ritam i više-manje drži pažnju, tako da pozni igrani debitant Korovljev nije u potpunosti podbacio.
Nevija Marasovića nekako i dalje smatramo mladim autorom, no on je ove godine navršio četrdesetu i predstavio svoj peti dugometražni igrani film "Pamtim samo sretne dane". U njemu je glavnu i posljednju ulogu ostvario najpoznatiji slovenski glumac Radko Polič, čiji se ostarjeli lik u jednom restoranu suočava sa svojom egzistencijom, gledajući u gostima oko sebe vlastite i članova svoje obitelji inkarnacije u različitim razdobljima života i utjelovljene u nizu prvoligaških glumaca (nažalost previše ih je da bi stali u gabarite ovog teksta).
Treba neko vrijeme da se pohvataju niti narativne koncepcije, ali kad do toga dođe praćenje filma je lako zahvaljujući fluidnoj režiji i jasnim predmetnim motivima (cipele, cigara, prsten) koji upućuju na identitet protagonista. Ovaj izrazito komoran uradak kreativno je, uz "Vis-à-vis", najambicioznije Marasovićevo ostvarenje, ali podosta toga iskliznulo je u pretencioznost. Cjelina je, međutim, nesumnjivo solidna.
Dugometražni debi Jasne Nanut, "Sedmo nebo", još je solidniji rad. Komedija s ponešto gorkih tonova o sredovječnom poslovnom muškarcu (Krešimir Mikić) koji pokušava hendlati odnos sa suprugom vršnjakinjom (Iva Mihalić) i mlađom ljubavnicom (Iva Jerković) vrlo je kompaktna, na momente i prilično duhovita cjelina o kojoj će još biti prilike pisati.
