U prvoj, podužoj i razlomljenoj rečenici Kracht piše o kišovitom svibnju u Tokiju, nebu indigo boje, stranicama knjiga i geografskim kartama koje se uvijaju od vlage, o leptiru smrskanom kišnom bujicom: neonima i lampionima razbijenim i rastrganim na asfaltu aritmičkim bubnjanjem vječnog pljuska. I time nas je već dobio. To jest, time bi nas već dobio da nas nije dobio davno prije, još prije četiri ili pet godina, svojim romanom o ‘kokovoru’ iz njemačke Nove Gvineje.
U ‘Imperiju’ originalni nudist August Engelhardt u kokosu će pronaći namirnicu na kojoj će utemeljiti čitavu svoju prehranu. Nije to bila priča o nutricionizmu, već o teretu njemačkog romantizma. Istovremeno s Engelhardtom, stanoviti Berlinčanin na Fidžiju je kao ‘svjetlojelac’ uspostavio zajednicu koja je imala za cilj hraniti se isključivo Sunčevom svjetlošću (zijevajući pritom spram sunca poput šarana na suhom), dok je za to vrijeme onaj posljednji njemački romantičar, koji će kao neostvareni slikar uskoro početi sanjati snove o svjetskoj dominaciji, još uvijek ‘primao silne očeve pljuske’. U ‘Imperiju’ Christian Kracht i njegova priča o njemačkim romantičarima bili su na prvi pogled dobri koliko i Daniel Kehlmann i njegovo ‘Mjerenje svijeta’, no već na drugi ona je bila i mnogo, mnogo bolja.
‘Mrtvi’, roman o švicarskom filmašu koji početkom tridesetih iz Berlina putuje u imperijalni Japan, došao je samo da tu reputaciju potvrdi: onako kako se golom iz jedanaesterca u devedeset i trećoj minuti potvrđuje visoka pobjeda gostujuće momčadi. Prva rečenica ispunila je sva očekivanja. Ali na kraju ništa nije ispalo tako jednostavno. Stil, tema, historijske anegdote, tobože hotimičan humor… sve funkcionira, sve sastavnice odličnog teksta su ovdje, no nekako kao da imamo osjećaj da sa stranica ‘Mrtvih’ proviruje literarna formula romana. Povijest je supermarket s čijih polica pisac u svoja kolica trpa egzotične kulture, dramatična povijesna razdoblja, bizarne događaje i plejadu slavnih ličnosti. U Krachtovim kolicima našli su se Chaplin, Fritz Lang, Lotte Eisner, Siegfried Kracauer, Hamsun, posljednji dani Weimarske Republike, japansko noh kazalište i atentat na posljednjeg japanskog predratnog premijera koji nije bio pod kontrolom vojske. ‘Mrtvi’ su poput kamenčića bačenog u vodu oko kojeg se šire koncentrični krugovi povijesti. Često su oni rubni zanimljivi koliko i oni unutrašnji. Pa ako vam se čini poznato ime broda kojim se Chaplin vraća u Ameriku, čeka vas guglanje vrijedno guglanja. U tim trenucima, kada istražujući povijesni kontekst čitate na Wikipediji opsežan tekst o predratnoj i ratnoj sudbini broda ‘Tatsuta Maru’, popratno čitanje ‘Mrtvih’ pretvara se u pravo sebaldovsko iskustvo. Pisci njemačkog govornog područja – Sebald, Enzensberger, Kehlmann ili nedavno Markus Orths – imaju tu stvar sa suočavanjem s poviješću i prevladavanjem povijesti.
U ‘Imperiju’ Kracht se izvanredno zezao s njemačkom idejom romantizma. I u ‘Mrtvima’ njemačka povijest smjera tome da bude hilarious: sve dok ne postane urnebesno tragična. Njemački redatelj bježat će pred medvjedima Hokaida, a njemačka glumica u Hollywoodu završiti u torture pornu. No veze između uže, filmske povijesti, i šire povijesti, njemačkog povijesnog pandemonija, ovoga puta su labavije i proizvoljnije. Svejedno, kako na ovitku konstatira Karl Ove Knausgaard, ‘Mrtvi’ su poduhvat koji možemo okarakterizirati jedino ‘krahtijanskim’.
