>

novosti logo

Mandat u magli

Aktualna predsjednica kampanju za drugi mandat gradi na dvije tvrdnje. Tvrdnja prva: napokon sam iščupala Hrvatsku iz ‘regiona’. Tvrdnja druga: Hrvatska u svijetu nikada nije stajala tako dobro kao sada. Kratko i jasno – obje su tvrdnje neistinite!

Izuzmemo li onih sedam koliko prividno zvučnih i nacionalnim pridjevom okićenih toliko i sadržajno praznih fraza što ih je aktualna predsjednica pompozno predstavila kao svoj program za drugi mandat, shvatit ćemo da ona kampanju uoči predsjedničkih izbora gradi na dvije tvrdnje. Obje bi, naravno, trebale pokazati njezinu dosadašnju uspješnost, ali i zadovoljiti prvenstveno birače s desnice, a onda i one iz desnog centra, koji bi bili spremni pružiti joj šansu da još pet godina vodi kampanju samoreklamiranja, presvučenu u ruho nacionalne politike. Tvrdnja prva: napokon sam iščupala Hrvatsku iz regije. Tvrdnja druga: Hrvatska u svijetu nikada nije stajala tako dobro kao sada (što treba čitati kao: na kraju moga prvoga mandata). Kratko i jasno – obje su tvrdnje neistinite!

Priča o čupanju iz regije nije nova. Mada je i za prosječno inteligentnog čovjeka, koji se nije odrekao privilegije da misli i razmišlja, glupa i nelogična, a povrh svega i politički opasna, ta opsesija odlaskom iz regije pretvorila se u neku vrstu znaka prepoznavanja svakoga desno orijentiranog građanina Hrvatske (koji će sam sebe samodopadno nazvati državotvornim). Zašto glupa i nelogična? Pa jednostavno zato što je zemljopisna pozicioniranost neke zemlje nepromjenjiva. To je činjenica na koju nijedna zemlja ni na koji način ne može utjecati, baš kao što ne može utjecati ni na to tko su joj (države i narodi) susjedi. Dakle, izaći iz regije nemoguće je. Fantazirati o izlasku iz regije uvreda je za zdrav razum. A voditi politiku izoliranja od susjeda – jer priča KGK o čupanju iz regije svodi se samo i jedino na to – opasna je i štetna.

Vrijedi zato podsjetiti što je o regiji i regionalnoj politici govorio drugi predsjednik RH, onaj kojega se danas sustavno prešućuje i tjera u zaborav. Regionalna je politika, uz evropsku i svjetsku, bila jedan od tri oslonca svih aktivnosti Stjepana Mesića na polju vanjske politike na kojemu, sukladno Ustavu, predsjednik(ca) ima izvorne ovlasti (dakle može, smije i mora djelovati – zajedno s Vladom, a ako je potrebno, i kao korektiv Vladi). Još 2001. u Pragu, u susretu s novinarima Radija Slobodna Evropa, Mesić je govorio: ‘Normaliziranje odnosa sa zemljama regije, u prvom redu s našim neposrednim susjedima, nekadašnjim federalnim jedinicama bivše Jugoslavije, nije samo bitan element na osnovi kojega će se procjenjivati naša kvalificiranost za ulazak u ujedinjenu Europu, to je i nešto čemu Hrvatska teži i mora težiti iz vlastitog interesa.’ Mesić se, za razliku od KGK, nije hvalio postavljanjem bilo kakvih uvjeta bilo kome. Jest, bio je svjestan toga (i to je i javno govorio) da je u odnosima sa Srbijom moguća samo politika malih koraka, sve dok Beograd ne doživi katarzu, dok ne prizna i ne prihvati istinu o ratovima u kojima se raspala Jugoslavija i svojoj ulozi u njima. Usprkos tome, u istom razgovoru godine 2001. (!) naglasio je: ‘Ja ne postavljam uvjete, u međudržavnim odnosima nije mudro postavljati uvjete. Ja naprosto govorim o tome što se mora dogoditi, pa da Jugoslavija, odnosno Srbija postane prihvatljiv partner, i to ne samo za Hrvatsku.’

Početkom te iste godine tadašnji predsjednik će stranim diplomatima reći: ‘Mi znamo da rat ne može i ne smije biti trajno stanje između država. Zato smo spremni ne samo na daljnje razvijanje odnosa s onim susjedima s kojima već surađujemo, nego i na puno normaliziranje odnosa s onima s kojima su tek u začetku.’ Dakle, ne samo puna spremnost na regionalnu suradnju, nego i odricanje od rata i ratne opcije kao ‘trajnog stanja između država’. Danas – svjedočimo tome na dnevnoj osnovi – ratno je stanje, ono mentalno svakako, konstanta politike i političkog života u Hrvatskoj, a militarizacija države i društva ubrzano napreduje. U istom obraćanju Mesić se dotakao i nečega što KGK nije, objavljujući kandidaturu, smatrala ni spomena vrijednim, a to su – napredak u svijetu i vlastita prošlost (naroda, odnosno države). Citat: ‘Hrvatska želi biti aktivni član međunarodne zajednice, želi biti prepoznata kao zemlja koja daje doprinos onome što se obično naziva borba za bolje sutra. Hrvatska je spremna suočiti se i s vlastitom prošlošću ma kako to bolno moglo biti, da bi mogla bez hipoteke ići naprijed, Hrvatska to naprosto mora učiniti.’ Ako nekome nije jasno: bez suočavanja s vlastitom prošlošću, ma kakva ona bila, Hrvatska neće moći napredovati. To je imperativ. Bio tada i ostao do danas. Promičući povijesni revizionizam, aktualna predsjednica to niti može niti hoće shvatiti.

U prosincu 2005., na sjednici Vlade (a bio je pozvan na sjednicu bez da je lupao šakom o stol) Mesić ponovno inzistira na regionalnoj suradnji: ‘Nije dobro ako se bilo kakvim potezima otvara mjesto sumnji u našu čvrstu opredijeljenost za regionalnu suradnju i za ostvarivanje pune normalizacije u regiji.’ I dodaje nešto što ga nedvojbeno kvalificira kao državnika, mada sam sebe nikada neće tako nazvati: ‘Naša regionalna pozicioniranost je zadana. Naši su susjedi oni koji jesu. Ni ulaskom u Europsku uniju mi nećemo izaći iz regije, kako neki naivci ili politički potpuno zaglupljeni pojedinci misle. Prema tome, mi smo tu gdje jesmo. Ali nama nije svejedno kakva je ta naša okolina, kakvi su naši susjedi, kakvi odnosi vladaju u regiji. Mi smo dakle usmjereni na evropeizaciju cijele regije i opredijeljeni za nju. Time radimo ne samo u svoju korist, nego i u korist Evrope koja će to znati cijeniti i vrednovati.’ I sve smo to (oni na vlasti, ali i ne samo oni) – zaboravili. Već otrcanim inzistiranjem na konceptu Tri mora (koji, tvrde upućeni, i nije hrvatski projekt, nego prilično stara poljska ideja, podgrijana kasnije u Washingtonu, da bi se transformirala u inicijativu predsjednice RH) htjelo bi se prebrisati činjenicu da je Hrvatska, u najvećoj mjeri upravo zahvaljujući koracima i potezima tadašnjeg predsjednika, izborila status priznatog čimbenika ne samo u evropskoj politici. Uz ostalo – i realnim prilazom regiji (KGK bi posprdno rekla: regionu). Za Hrvatsku se tada znalo ne zato što bi njezin prvi čovjek skakao na stadionima, navijajući u dresu nacionalne reprezentacije, nego zato što je – govoreći u ime Hrvatske – brendirao, da se poslužimo pomodnim izrazom, Hrvatsku. Ne sebe, nego Hrvatsku. Radeći tako stjecao je i nedvojbenu popularnost u svjetskim krugovima. I opet, ne zbog plesanja, pjevanja ili bilo kakve slične aktivnosti, nego zbog smisla i sadržaja onoga što je govorio. I radio.

Ostat će zapamćeno (makar u diplomatskim analima, kada se hrvatskoj javnosti već nameće zaborav o tome) da je predsjednik Mesić bio ako ne prvi, a ono jedan od prvih koji je nakon terorističkih napada u SAD-u u rujnu 2001. predlagao stvaranje globalne antiterorističke koalicije. Ostat će zapamćeno da se odupro pritisku da Hrvatska na strani SAD-a uđe u vojnu avanturu u Iraku (zapravo invaziju i okupaciju strane zemlje suprotno svim zakonima međunarodnog prava). I ostat će zapamćeno (barem dok ne umre i posljednji antifašist u Hrvatskoj) da je uporno i dosljedno inzistirao na antifašizmu kao jednome od temelja na kojima počiva današnja hrvatska država. Svojim je nasljednicima ostavio jasno zacrtan i definiran put, od kojega se – treba li uopće govoriti – odustalo. Na kraju drugoga mandata, početkom 2010., rekao je: ‘Naši prioriteti jesu i ostaju: na planu vanjske politike: članstvo u Evropskoj uniji, regionalna suradnja i, općenito govoreći, suradnja sa svima koji žele dobre odnose s nama, bez obzira na to jesu li mali ili veliki, moćni ili slabi, jesu li blizu, ili daleko, odnosno na kojem su kraju svijeta. A na planu unutarnje politike: dalja demokratizacija, još energičnija borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, suočavanje s istinom o prošlosti i najodlučnije suprotstavljanje revidiranju povijesti, te dosljedna obrana antifašističkih temelja današnje neovisne hrvatske države. Zbog takve svoje politike Hrvatska je iskoračila u svijet i svijet ju je prihvatio. Da bi osvojenu poziciju i zadobiveno povjerenje očuvala, Hrvatska te temeljne odrednice svoje politike ne smije mijenjati!’

Tada je Hrvatska zaista u svijetu, ali i u regiji, stajala bolje no ikada. Tada! Danas – ne. Danas nas zaboravom u vezi svega što je bilo, pa i doslovno jučer, vuku u budućnost – kao toliko spominjane guske u maglu. Magla je već tu, svuda oko nas. A jesmo li mi guske?

1/1