>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dario Grgić

Memfiška hobotnica

Jack Oblivian and The Sheiks, ‘The Lone Ranger of Love’ (Mony, 2016): U glazbi Jacka Obliviana ima više srca nego u hobotnice…

Jedini glazbenik za kojega mrtvi-hladni možemo reći kako je za četvrt stoljeća postao božanstvo jest Jack Oblivian. Prije nego što je postao bog, Oblivian je svirao kod Arthura Leeja, Nathaniela Mayera, Tava Falca, a sam je obučio toliko važnih svirača da ih nema smisla nabrajati. The Sheiks su mlađahni momci s kojima svira od 2014., kada je s njima snimio album ‘Live!’ i ove godine ‘The Lone Ranger of Love’. Jack Oblivian svirao je u legendarnim Obliviansima, a poslije raspada grupe u Cool Jerks, Knaughty Knights, South Filty, The Tearjerkers, Jack-O & Tearjerkers, The Compulsive Gamblers, Johnny Vomit and The Dry Heaves… A svi ovi bendovi obilježili su glazbenu scenu i utvrdili status legende od koje je sazdan ovaj memfiški distingvirani gospodin rock’n’roll. Jer ako se za ikoga u posljednjih dvadeset-i-nešto godina može reći kako je utjelovljenje ove glazbe, onda je to on, koji i na ovom albumu, bez fige u džepu, svira najukusniji prljavi rock koji možete zamisliti.

Znači, kod njega nema nikakvih odmaka, nema ironije, nema igranja s pomodnostima – on je za sebe otkrio tajnu i sada je prenosi na odreda snažnim albumima koji, iako se kreću u zadanom obrascu, uopće ne sliče na albume drugih autora. A ne sliče onako kako Maradona ne sliči na druge nogometaše, jer igra svoju a ne njihovu igru. Mislim, igraju njih dvojica igru koju se trude igrati i drugi, samo što se drugi izgleda prave blesavi. Osim nazovistrukturnih razlika, ovdje nekako ima više srca nego u hobotnice, a ona ima tri srca. Besmisleno je jaukati što je ovako potentan autor nepoznanica, jer tko ga je čuo, vjerojatno će ga slušati do kraja, a oni koji nisu, zaista šteta što nisu, jer on mijenja raspored omiljene glazbe u glavi, svodi je na elementarnu kvalitetu, on je glazbenik koji, kao grčki filozof predsokratovac, tonove doživljava vrlo elementarno.

Prvi ‘The Lone Ranger of Love’ je snimljen još 2011. i, vjerovali ili ne, snimci su nestali negdje u Hrvatskoj, gdje je trebao biti objavljen. Nakon što je našao snimke, Jack Yarber (Jack Oblivian mu je umjetničko ime) odlučio se za neizdavanje jer je turneja na kojoj je kanio prodavati album završila i on se sa snimcima vratio u Memphis. Tamo je uskoro počeo svirati s The Sheiks (Frank McLallen – gitara, Graham Winchester – bubnjevi, Keith Cooper – bas) i uvidio da će s njima ostvariti bolju kemiju nego što je ima već zabilježenu na ‘hrvatskim’ snimcima. Pjesme su ponovno snimili u studiju Burgundy Sound basista Keitha Coopera i dobili ovaj garažni memfiški zvuk koji odzvanja cijelim albumom. Album je konceptualan, uzorak po kojemu je rađen, od omota u stilu Roberta Crumba pa do pjesama, film je Johna Schlesingera ‘Ponoćni kauboj’. Glazbeno, miks je koječega, samo što je svaka komponenta derivirana do svoje estetske čistoće: na albumu se čuju blues, rock iz pedesetih (sve ostalo je nepotrebno kompliciranje), rockabilly, a sve zvuči punkerski pravovjerno, žestoko, odživljeno.

Jack Oblivian je u godinama koje su iza njega postao jedan od dvojice-trojice najvećih glazbenih majstora, čovjek koji naizgled bez problema izbacuje sjajne pjesme i svira koncerte za pamćenje. Istovremeno, s velikom se lakoćom šeta po emocionalnoj paleti koja se prostire od potpunog i uvredljivog negiranja klasike do odmetničke osjećajnosti vesterna u ‘Runnin’ From The Law’, gdje zvuči gotovo kao Johnny Cash, samo što Oblivian odbija biti veći od života, njemu je veličina života sasvim dovoljna i kao dimenzija i kao usporedba za kvalitetu njegove glazbe. S albuma ‘Rat City’ ostala mu je jedna pjesma, i to naslovna, koju je uvrstio na ‘The Lone Ranger of Love’, ostale su glanc novi egzemplar mašte, žestine, uvjerljivosti i žanrovskog umijeća, moglo bi se čak reći – virtuoznosti.

1/1