Anderson East je iz Athensa u Alabami i jedan je od najzanimljivijih reinterpretatora soul glazbe koji se pojavio u posljednjih nekoliko godina, što je tvrdnja za koju je teško reći je li pokudna, pohvalna, podsmješljiva ili nešto osamnaesto. Njegov je zvuk tako starinski da je moguće pomisliti kako je album ‘Delilah’ snimljen početkom šezdesetih, u vrijeme Otisa Reddinga i Sama Cookea. Pjeva s autoritetom, onako baš odozgo, što je možda pokupio od oca, baptističkog svećenika. On je još jedan vrsni glazbenik čiji su korijeni u obitelji s crkvenjačkom tradicijom.
Rodio se kao Michael Anderson, gitaru je počeo učiti s desetak godina, ali mu sviranje tuđih pjesama baš i nije bilo zanimljivo, pa se prihvatio skladanja, što mu izgleda isto nije bilo zanimljivo, osim u ovom kameleonskom obličju gdje zvuči kao netko drugi, što nije zafrkancija, svi muzičari (i koji piju i koji ne piju) kažu da je to vrlo teško. Pod imenom Mike Anderson snimio je s ekipom iz škole prvi album ‘Closing Credits for a Fire’ (2009), a naredne godine počinje se potpisivati kao Anderson East i snima EP ‘Fire Demos’.
Odmah je bilo jasno kako se ovaj glazbenik vrti oko nekoliko stilova koje nastoji sjediniti u svojim pjesmama. Unutra su prije svega soul, pa onda rhythm & blues, gospel i country, ali country čovjeka koji se više sjeća djedovih priča o selu nego što je to country izvornog seljaka-traktoraša – između njega i blata jednostavno je previše filtera, i ovo nije pokuda. Godine 2012. snima ‘Flowers of the Broken Hearted’, čiji je prvi dio (radi se o duplom izdanju) snimio u Los Angelesu, a drugi dio u Nashvilleu. O rodnom je mjestu pričao kao o zabiti bez ikakve glazbene tradicije i scene, što čudi, jer od samog početka Anderson East zvuči kao netko tko se rodio okružen svirkom. Valjda je puno slušao ploče, bog (onaj njegova oca) će ga znati.
Prije snimanja ‘Delilaha’ skompao se s Daveom Cobbom (producirao npr. Jasona Isbella) i zakopao u studio te izbacio album u cijelosti nadahnut spomenutim (i nespomenutim) soul veličinama. Ekipa koju je Cobb dovukao u studio zvuči kao Muscle Shoals Rhythm Section, sve štekće i zveči, uvija se oko slušnog aparata i paluca jezikom kao ljuta zmija iz roda zvečarki – znači baš kako treba. Ili ne? Zajedljivci bi mogli reći kako Anderson East zapravo zvuči kao hotelski soul, da tu od zvečanja zvečarki nema ni traga, nego je to više onako, zveckanje plesnim cipelicama po podiju, nešto od čega ne možete umrijeti već eventualno dobiti kurje oči. Znači, album je moguće čuti i ovako, ‘nemilosrdno’ (za razliku, recimo, od milosrđa interpretacije). A da je milosrđa interpretacije i priličnih količina ljubavi bilo u ovom izvođaču neupitno je već kod prvih tonova albuma, u pjesmi ‘Only You’, koju ne upropaštava ni spomenuta blaga hotelska atmosfera. Pravi junak albuma, uz Andersona, svakako je Cobb i njegova ekipa soul mečkara, oni zvuče kao da znaju trik više no što je potrebno da bi se dobila partija. A partija je prava stvar za svakog tolerantnog ljubitelja soula u glazbi i životu. Jer nema duše bez duše, je li?
Uživo Anderson svira i Vana Morrisona, mrgudnog genija, i to je možda znak o pravcu u kojemu bi njegov talent mogao prije i brže doći do izražaja. Možda bi se lakše bilo uspeti Vanovim (također vrlo strmim) stepeništem nego loviti neuhvatljive sjene starih soulera – oni su jednostavno preživi, prežestoki za hvatanje u retro-vreću. No tko god bude bio dovoljno radoznao da čuje kako bi soul mogao zvučati danas, a da mu se ni pod razno ne slušaju hip-hoperi, onda je album ‘Delilah’ prava stvar. Na njemu je deset munjevitih i manje munjevitih (izmjenjuju se) komada izvedenih u stilu koji ne uspijeva zamračiti tijek vremena. Soul je, izgleda, vječan. Kao i Dalila, to je ona Samsonova velika ljubav koja je na jedan spoj došla sa škarama za kosu. O kako tužnih ljubavi ima!
