>

novosti logo

Vijesti / Kultura Vijesti / Kultura
Piše N.J.

Nepoznati Desnica

'Poezija glazbe i glazba poezije - Vladan Desnica, pjesnik i glazbenik', naziv je koncerta i recitala na kojem će se prvi put izvesti sve pronađene kompozicije velikog književnika

U okviru ovogodišnjih Desničinih susreta u ponedjeljak, 21. oktobra, u koncertnoj dvorani Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu s početkom u 19.30 bit će održan koncert i recital pod nazivom 'Poezija glazbe i glazba poezije - Vladan Desnica, pjesnik i glazbenik'.

Tom prilikom prvi put će biti izvedene sve kompozicije Vladana Desnice koje su do sada otkrivene u njegovoj ostavštini, a koje je za koncert pripremio Igor Šuljić. Izvodit će ih Vlasta Gyura na klaviru i Lara Rimac na violini uz pratnju sopranistica Josipe Bilić i Maje Sremec.

Recital se sastoji od izbora iz poezije Vladana Desnice koju je odabrao profesor Dušan Marinković, a koju će recitirati glumci Dubravka Carić Crnojević, Joško Ševo i Eugen Stjepan Višić. Ulaz je slobodan.

Premda je kritika redovito naglašavala muzikalnost i poetičnost kao jednu od izuzetnih vrijednosti Desničine proze, direktnija veza nije bila uspostavljena. Čak je i članovima obitelji Vladana Desnice tek odnedavno poznato da je pisac cijelog života skladao. Doznalo se to iz njegove ostavštine koju su književni znalci na čelu s profesorom Dušanom Marinkovićem temeljito pročešljali ne ostavljajući neprevrnutim niti jedan kamičak. Otkrio nam se tako čovjek s tihom i pritajenom strašću, umjetnik koji je posve sam za svojim klavirom bez ičije pomoći ovladao skladateljskim umijećem. Iako je od pronađenog popisa vlastitih skladbi sačuvano manje od polovice, to je dostatno da se predstavi pothvat poput napete, a istovremeno kontemplativne ispovijesti napisane perom vrhunskog pripovjedača, najavljuju organizatori.

U nastavku donosimo esej Igora Šuljića 'Vladan Desnica, manje poznati pjesnik, i nepoznati skladateljice' napisan ovim povodom

Pisac Vladan Desnica odavno je ušao u lektiru, gdje i danas prebiva isključivo kao prozaik, romanopisac i pripovjedač. Kad se daje potpunija informacija, može se doznati da je još bio i pjesnik, dramski pisac, scenarist, esejist, kritičar, prevoditelj i estetičar. To je informacija iz leksikona, ali tko se od cijenjenih čitatelja može prisjetiti da je nešto iz te „niše” i pročitao?

Njegova jedina zbirka pjesama Slijepac na žalu, objavljena je 1956. i ponovljena u Prosvjetinu izdanju Sabranih djela iz 1974. Ostala je u sjeni, napose romana Proljeća Ivana Galeba. To ne znači da ona i danas nema svoje posvećene čitatelje. Ali, dok se romani, pa i pripovijetke redovito ponovno izdaju i u Hrvatskoj i u Srbiji, poeziju treba potražiti u knjižnici.

Profesor Dušan Marinković je nedavno uz pomoć Desničine djece obavio temeljit pregled piščeve ostavštine iz kojeg je kao primarni proizvod izašla vrlo zanimljiva kupusara pod naslovom Hotimično iskustvo, otprilike nešto kao izdanje dosad nepoznatih studijskih snimaka Beatlesa sa samog kraja šezdesetih. Međutim, Desničina korespondencija je cijenjenog profesora potakla na pogled u retrovizor, u kojem je ugledao puno puta pročitanu i iznenada nepoznatu Desničinu poeziju. Taj retrovizor su bila upravo Proljeća Ivana Galeba. Prizori koji su izronili iz pisama i bilješki, u kojima supruga Desnici na njegov zahtjev čita netom ispisane stranice, ponekad iz druge sobe kako bi ih čuo, osvijetlila je jakim reflektorom vid tog teksta koji je, budući da se radi o romanu istkanom u velikoj mjeri od eseja, lako previdjeti, a to je njegova prozodija. „Misaonost” Desničine poezije, kao uostalom i samih Proljeća, zastrla je maglom sirotog pjesnika koji čini, ... a što pjesnik uopće može činiti? Pjeva. Zanimljivo je da je ista zamjedba potakla zadarskog glumca Juru Arasa da u Proljećima potraži tekst za monodramu koju kazuje prebirući po žicama violine.

Slijedeći ovo obnovljeno, sada ne čitanje već slušanje po defaultu poznate poezije, glumci Dubravka Carić Crnojević, Joško Ševo i Eugen Stjepan Višić će u ponedjeljak 21. listopada prirediti vjerojatno prvo javno govorenje dobrog dijela Desničine poezije. Učinit će to na način koji bi samom Desnici izazvao jaku nelagodu: prema vlastitoj prosudbi zvučnog potencijala te poezije, bez pretjeranog upletanja znalaca i, avaj, bez ikakvih uputa autora. I dok se piščeva sjena bude u neprilici premještala s noge na nogu, mi ćemo pokloniti puno povjerenje ljudima koje se uvriježeno i s dobrim razlogom smatra umjetnicima i rado poslušati kako bez tiranije tutora daju glas ovoj danas općenito nijemoj vrsti rječitosti.

Uostalom, Desnica sam je to činio drugima. Rudarenje kroz rukopise je na vidjelo dana iznijelo Desničine skladbe. Najranije od njih su iz 1923., kada je Desnica imao osamnaest godina i to su popijevke uz pratnju klavira na tekstove Leopardija i Laze Kostića, dakle glazbeno, zvučno tumačenje tuđe poezije.

Desnica je, rekosmo, pjevao. I doslovno. Obitelj i poznanici pamte da je rado pjevao zvučnim tenorskim glasom koji je mnoge u njegovu društvu znao iznenaditi i zadiviti. Po običajima svog vremena djeci iz dobro stojećih građanskih obitelji se pristojalo pohađati koncerte i učiti svirati i to po striktnom obrascu: sin violinu, a kći klavir, jer mora se znati tko koga u obitelji prati, a tko je primaš. I dok je sestra budućeg pisca Nataša Desnica skoro do smrti zabavljala sebe svirajući Beethovenove sonate (dobro, ne baš Hammerklavier, ni Waldstein, niti Les Adieux) i Chopinove, ali ne mazurke, već poloneze i nokturne na gotovo profesionalnoj razini, dečko, kako to uvijek bude, se brzo zasitio potezanja mačka za rep bez izgleda da to u idućem desetljeću vježbanja proizvede nešto što se dade slušati. Ali je momak bio Dalmatinac svog vremena. Čak ni danas, kad dječaci u nas na sjeveru prestanu pjevati kad im u pubertetu pukne glas, Dalmatinci se ne daju i nikad ne prestaju. Tamo nitko ne falša čak ni pijan, a dobar tenor je veća zvijezda i od solo električnog gitarista, sve ako pjeva i pop-soul ili funk. I Desnica je bio dobar pjevač. Jedino, nije bio tenor. S jednog sačuvanog snimka intervjua emitiranog na radiju pedeset i neke kupamo se u njegovu sonornom baritonu, koji ne ostavlja dvojbe. Pa iako nas fonetičari uče da je govorni glas jedno, a pjevani drugo, taj glas je mogao visoko pjevati samo fortissimo. Ali da je zvučao, o tome nema sumnje. U osamnaestoj godini, kad je valjalo odlučiti što početi sa svojom budućnošću, Desnica je htio biti pjevač, ići u Zagreb, položiti prijemni i učiti pjevanje na Muzičkoj akademiji. No imao je lukavog oca, političara. Taj mu ništa nije zabranio, ali ga je uputio zagrebačkom liječniku, prijatelju sa studija u Beču, da mu malo pogleda u grlo. Što je točno doktor vidio, pismo nam ne otkriva, ali je lako pretpostaviti kako su izgledale od mutiranja još krhke glasnice otečene od prenapregnutog i previsokog pjevanja. I tako je muzikalni mladić upisao i kasnije diplomirao pravo.

Ali je već skladao. Nije ga u to nitko uputio. Tadašnja glazbena pouka nije bila ni slična današnjoj. Mogli ste očekivati da ćete naučiti svirati instrument i čitati note koliko je potrebno da bi se svirao baš samo taj instrument. Pouka nije uključivala moderni solfeggio, glazbeni diktat, niti harmoniju i kontrapunkt. Umjesto toga, u svakoj pristojnoj građanskoj kući se muziciralo, pjevalo uz klavir. Oko klavira su ležala rasuta popularna izdanja za kućno muziciranje, ovdje u Zagrebu neizbježni Sang und Klang, gdje su šlageri i operetni napjevi bili prilagođeni skromnim sposobnostima kućnih korepetitora i intonativno nepouzdanoj interpretaciji obiteljskih Trnina. I ta se škola u notnim zapisima Desničinih prvih uzleta jasno vidi. Cijelog života je volio sjediti za klavirom, prebirati i tako upoznavati glazbu intimnije nego samim slušanjem, kad čovjek često i lako izgubi koncentraciju i odluta mislima.

Negdje u drugoj polovici pedesetih, sad već profesionalni književnik je uz dosta napora i komplikacija iz Njemačke nabavio vrhunac tadašnje audio tehnologije, magnetofon, da bi onda s radija na vrpce s kapacitetom od otprilike petnaestak minuta pristojne ili tridesetak minuta mizerne snimke snimao ono što ga je najviše zanimalo. Čovjek se pita što mu je trebalo privlačiti pozornost tajnih službi, kad je već kao dječak u roditeljskom domu slušao bakelitne ploče kroz trubu gramofona. No takav sladokusac nije htio da mu drugi priređuju izbor programa po njihovom navodno prokušanom ukusu i u tome je bio daleki prethodnik današnjih klijenata Spotifyja: daj ti meni da sam sastavim svoj playlist, a kad ga se nasitim, više mi ne treba. Popis skladbi na tim vrpcama je zanimljiv spomenik glazbenog ukusa intelektualca i strastvenog ljubitelja glazbe sredine dvadesetog stoljeća. Bio je on, dakako, čovjek svog vremena u kojem na vrhu glazbenog Olimpa sjedi dvoglavi Zeus na B, Beethoven+Bach. U kojem se kao novost pojavljuju komorni gudački orkestri koji izvode talijanski barok, napose Vivaldija. Ali je i Dalmatinac koji je u roditeljskom domu zamalo istovremeno progovorio dalmatinski srpski i talijanski, pa zato istaknuto mjesto zauzima Respighi, a njemačkog romantizma, pa ni Chopina praktički uopće nema. I – gotovo da nema opere! Ovo se možda može tumačiti činjenicom da je taj kročeanac prilično dobro znao da se po operu ne ide pred radio, nego u kazalište gdje valja imati i oči a ne samo uši.

U međuvremenu je u tisak otišla cijela galerija slikovitih literarnih junaka – glazbenika. Violinist bonvivan koji je ozlijedio ruku i sad pokušava ustanoviti tko je on zapravo. Klaviristica bez karijere i s nesretnom ljubavnom vezom. Talijanski trombonist koji je napustio orkestar putujuće operne trupe da bi u dalmatinskom zaleđu otvorio krčmu. Njegova kćer koja bježi s cirkusom i u grudima svog starog oca pored patnje izaziva ponos što se odazvala svetom zovu umjetnosti. Operni pjevač koji polako curi iz velikih očekivanja koja je izazivao u mladosti u učmalost male karijere u maloj operi malog provincijskog grada i malom životu obične, imovinom skromne obitelji u radničkoj četvrti. Ali ne nalazimo niti jednog eseja o glazbi, ništa slično dubokim Mannovim refleksijama, niti jedne glazbene kritike ni osvrta, čak ni u pismima.

A sve je to vrijeme skladao. Pronađen je popunjen obrazac Zavoda za autorsko-pravno posredništvo SFRJ, ustanove čije je usluge kao profesionalni pisac obilato koristio, u kojem je za potrebe prijave popisao četrnaest svojih skladbi. Sve su komorne: popijevke, te skladbe za violinu i klavir ili klavir solo. Od toga je sačuvano šest dovršenih i jedna započeta. Te će skladbe više od pola stoljeća nakon nastanka u ponedjeljak doživjeti praizvedbu iz usta i pod rukama Josipe Bilić, Maje Sremec, Lare Rimac i Vlaste Gyura. Skladbe su među sobom vrlo različite i očito je da su nastajale u dugom razdoblju. Najranije su romantični i patetični pokušaji uzavrelog mladića u vjerojatno najtežem postojećem slogu, onom romantičke harmonije. Slijedi koketiranje s nacionalnim stilom koji je kod nas dosta dugo carevao, prije i nakon Drugog svjetskog rata, da bi se u kasnijim, puno bolje upućenim skladbama pojavili odzvuci neoklasicističkog pročišćenja sloga, dijatonike i sklonosti jednostavnom kontrapunktu.

Mučio se Desnica sa zanatom koji nije ni kod koga pekao, da bi ga na koncu ipak svladao, dok je istovremeno izazivao veliku pozornost, pohvale i osporavanja na kolosijeku koji je, barem u mladosti, vidio kao sporedni. A koliko je bio plah svjedoči vrijeme i istraživački napor koji je trebalo uložiti da mi, da njegova vlastita djeca doznaju o intimnoj strasti i mladalačkoj ljubavi koja ga nikad nije napustila, muzi koju je dugo sustizao.

1/2