Tekstualna impotencija
Otkako pratimo domaću muzičku kritiku, znamo što kritičari misle o ženama koje slušaju muziku. Ili što, barem, misli dobar dio njih. Poput, recimo, Zorana Stajčića, glavnog urednika portala Ravno do dna, koji se u nedavnom izvještaju sa zagrebačkog koncerta benda Cigarettes After Sex opsesivno fokusirao na ‘mlade dame’ u publici i njihovu ‘žensku intimu’, pomalo zbunjen pred ‘slikom i prilikom potpuno ukinutog mačizma’ koju utjelovljuje frontmen Greg Gonzalez, ali ipak dovoljno kolegijalan da sugerira svojim osvajački raspoloženim muškim čitaocima kako ne bi bilo loše ‘nešto naučiti od tih manira’ jer je, čini se, ‘romantika izuzetno tražena roba’. Ništa posebno, dakle; ništa novo. Malo podrazumijevajućeg seksizma u žanru opuštene zajebancije među dobrim prijateljima, sasvim daleko od šovinističkih bravura, primjerice, Stajčićevog eksponiranijeg kolege Aleksandra Dragaša koji se svojevremeno, pišući u Jutarnjem listu o koncertu benda Warpaint – podjednako opušteno, ležerno i zajebantski – onako usput zapitao jesu li cure uspjele samo zato što dobro sviraju ili zato što su pritom još i ‘zločeste u krevetu’. Pa opet, Stajčićeva je kritika na manjim, nezavisnim portalima posljednjih tjedana pokrenula žestoku polemiku. I dobro je što je tako. Sada, naime, ne znamo samo što kritičari misle o ženama koje slušaju muziku: sada, evo, znamo i što oni misle o feminizmu.
Ali prvo, brzopotezni rezime rasprave: nakon što je Ivana Perić na portalu H-alter smjestila Stajčićev tekst u odgovarajući kontekst, među slične ispade njegovih kolega, javio se jedan od njih – Đino Kolega – da ravno sa dna Ravno do dna uputi nekoliko vlastitih opservacija o ‘zapadnjačkom kampus feminizmu’ koji uporno potiskuje zdrav muški seksualni interes prema ženama, za što bi razlog ‘valjalo potražiti upravo među fizičkim karakteristikama njegovih najgrlatijih zagovornica’, pošto nam je ‘poznato da kronično odsustvo muške pažnje otvara golem prostor za rodnoanalitički diskurs’. U Koleginom članku prozvani su još i feministički solidarni ‘woke muškarci’, ‘apsolutno zgroženi činjenicom da heteroseksualni muškarac u ženi prepoznaje seksualnog partnera’ – preventivno, valjda, za slučaj da nekom od njih padne na pamet uključiti se u raspravu s krive strane patrijarhalne brane – da bi se naposljetku konstatirao aktualni kolaps feminizma: on je danas ‘najobičniji fashionstatement koji je u svojoj najagresivnijoj varijanti prigrlio distopijske elemente političke korektnosti’, on se ‘transformirao u neurotični, prgavi horor show kojeg se odriče i ciljana publika’. Tu su hrpicu pretpotopnih dojmova i pomodnih pojmova brzo razbucale Asja Bakić na portalu Muf i Antonela Marušić na Voxfeminae, da bi se u zadnjem činu rasprave ponovno pojavio Stajčić, zavapivši nad njihovom ‘militantnošću’ i ‘kodnim orvelovskim novojezikom’, nad ‘inkvizicijsko-egzorcističkim tretmanima’ i ‘fanatičnim religijskim momentima’, nad ‘medijskom cenzurom i autocenzurom’ koje nam feministice žele nametnuti prokazujući refleksni seksizam u muzičkoj kritici.
Ništa posebno, rekosmo; ništa novo. Da su htjeli, kritičari su, doduše, iz rasprave mogli naučiti kako se mizogini obrasci u patrijarhalnom društvu obnavljaju posve neovisno o tome što o vlastitoj poziciji misle oni koji ih reproduciraju, kako se muzika kudikamo bolje čuje ušima nego mudima, kako feministice pritom nemaju baš nikakvih problema sa svojom seksualnošću, ali s njihovim seksizmom imaju itekakvih: sve su to, uostalom, odavno apsolvirane lekcije, a ukoliko nešto umara i rastužuje, onda je to činjenica da ih moramo slušati neprestano, iznova, svaki put kad se neki recenzent malo opusti pa s one strane teksta krene zajebantski namigivati muškoj čitalačkoj ekipi. Ono što međutim i dalje zbunjuje, brzina je kojom muzički kritičari mijenjaju gard čim otrpe prvi ozbiljniji napad: čim se nađu na meti prvoj feministički artikuliranoj ženi, iznenada su neobično ugroženi. Dojučerašnji opušteni zajebanti, veseli namigivači koji u publici broje curice i ejakuliraju kad napišu ‘cice i guzice’, sada najednom svuda oko sebe vide teror političke korektnosti, izvještačeno potiskivanje autentičnih seksualnih želja, orvelovski diskurs i inkviziciju, agresiju i distopiju, egzorcizam i medijsku cenzuru. Slute apokalipsu, proživljavaju torturu. Nije im, doista, lako: mora da je naporno čuvati mačo stav kada je autorska figura u takvom raskoraku. S ekipom samouvjereni, opušteni i sretni; pred feministicama tekstualno impotentni.
1000 figura
Dva dana uoči samita globalnih snagatora G-20 u Hamburgu, svjetski su se mediji oduševljeno raspisali o maštovitom umjetničkom spektaklu: hiljadu ljudi prekrivenih od glave do cipela debelim slojem bijele gline teturalo je ulicama grada poput zombija, da bi – okupivši se u centru, na Burchardplatzu – stresli sa sebe jednobojni pokrov, otkrili šarenu odjeću i zaplesali u kolopletu masovnog slavlja. ‘Ne možemo čekati da promjenu donesu najmoćniji ljudi svijeta, moramo pokazati političku i društvenu odgovornost, svi mi, sada’, ekstatično je rastumačio poantu glasnogovornik projekta ‘1000 figura’: ‘Naša kampanja simbolizira činjenicu da sve više ljudi odbija prihvatiti destruktivne učinke kapitalizma.’ U ‘Neprijateljskoj propagandi’ podržavamo poruku, iako donekle sumnjamo u metodu: nešto što se toliko svidjelo baš svim utjecajnijim globalnim medijima teško da ozbiljnije podriva sistem koji ti mediji svakodnevno promoviraju. Zato na stranici kulturne rubrike privremeno ugošćujemo vijesti iz crne kronike: pedesetak hiljada demonstranata koji su marširali gradom nakon što je samit započeo, nasilni sukobi s policijom, vodeni topovi, suzavci i vatra, parole protiv eksploatacije i rata, zgrožena javnost i još zgroženija Angela Merkel, isti oni mediji kojima činjenica da ‘sve više ljudi odbija prihvatiti destruktivne učinke kapitalizma’ sada itekako smeta… Antikapitalistička poruka napustila je zonu spektakla, iznova prekrila pepelom šarene boje: čini nam se da su je oni kojima je upućena sada čuli bolje.
Art i trava
Dok se hamburška policija borila s demonstrantima, njihovi francuski kolege imali su nešto lakši zadatak: svejedno, uspjeli su zeznuti stvar. Na prvom Biennalu arhitekture u Lyonu umjetnik Thierry Boutonnier zasadio je veliko polje konoplje, planirajući da dio po dio usjeva pretvori u goleme biorazgradive blokove ne bi li, u suradnji s lokalnim arhitektonskim studijem, na napuštenom području u okolici grada izgradio niz agroekoloških zgrada. Ali neće: dvojici policajaca u redovnoj patroli učinilo se da na mjestu umjetničkog pokusa vide ilegalnu farmu kanabisa, alarmirali su stanicu i usjev je brzo i efikasno uništen. Boutonnier se sada po tamošnjim medijima pita zašto prethodno nisu potražili vlasnika, organizatori premijernog Biennala otkazuju svečanost zatvaranja, a policija – jasno – odbija bilo kakvu odgovornost.
Uber u rikvercu
Lajave najave privremene zabrane Ubera, koji u Hrvatskoj trenutno posluje izvan zakona – medijski isforsirane na stranicama portala i novina ideološki sklonih američkom start upu – opet su mobilizirale ovdašnje branitelje slobodnog tržišta: onlajn peticija portala Liberal.hr progovorila je u ime ‘stotina tisuća građana’ koji napokon ‘imaju mogućnost povoljnog prijevoza’, ali ju je u prvih tjedan dana, do trenutka nastanka ovoga teksta, potpisalo tek nešto više od tri i pol tisuće njih. Nije pomoglo upozorenje da bi zabrana značila ‘veliki korak nazad za Hrvatsku’, i to ne samo u ekonomskom nego i ‘u moralnom smislu’, nisu pomogle hrabre paralele s ‘autoritarnim režimima’, nije pomogao ni prijedlog da skore izmjene zakona srozaju prava taxi vozača na razinu onih što ih imaju vozači Ubera – jer ono što započne kao vozački start up mora se, valjda, na kraju pretvoriti u race to the bottom – ali čitava ta niska neuspjeha ipak nije razlog da u ‘Neprijateljskoj propagandi’ još jednom ne preispitamo slobodnotržišne premise iz kojih ostrašćena lokalna podrška Uberu polazi u svoje poslov(ič)ne medijske okršaje. Popularne pripovijesti o tehnologiji koja nezaustavljivo napreduje dok je iracionalne državne restrikcije sputavaju i o zakonu ponude i potražnje prema kojem su znatno niže cijene Ubera neosporan dokaz njegovog tržišnog trijumfa raspadaju se, nažalost, već nakon prvog pogleda na financijsku strukturu i poslovne rezultate kompanije. Jer Uber grca u gubicima: prošlu je godinu završio u minusu od čak dvije milijarde dolara, ove se nastavlja spuštati još strmije. Gubici su pritom unaprijed ukalkulirani u poslovni model: Uber cijene drži niže od konkurencije prvenstveno zato što njegovi investitori pokrivaju čak pedeset posto troškova svake vožnje – konkurentnost kompanije diktira dakle kapital, a ne napredna tehnologija – ne bi li standardnu taxi konkurenciju tako izgurali s tržišta i napokon započeli stvarati profit. U pitanju je, ukratko, velika globalna oklada visokorizičnih investicijskih fondova. Ukidanje zakonske zaštite radnika i rušenje radničkih prava vozača nisu njena popratna pojava, nego osnovni strateški cilj: ne eliminira li ih, Uber nikada neće postati profitabilan. A cilju se, usput, za sada baš i ne približava naročito brzo: prema relevantnim procjenama, za ovu predatorsku taktiku imat će financijsku zalihu tek još koju godinu dana. Nakon toga, gubici će postati preveliki, investirani će se kapital istopiti, Uber će nestati: nema veze, ostat će domaći libertarijanci da za proigranu investiciju krupnog kapitala okrive restriktivne državne zakone i previsoka radnička prava.
