>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Lijeve šale i desne budale

Najavljena premijera monodrame Božidara Alića ‘Bez lustracije nema Croatie‘ završna je točka politike kulturne komercijalizacije: Dvorana Vatroslava Lisinskog brzo je prešla put od zafrkantskog reklamnog ‘lisinskizma‘ do ozbiljne promocije fašizma

Bez komercijalizacije nema Kroacije

U ovogodišnjoj zaoštrenoj konkurenciji tupavih reklamnih kampanja još sredinom maja odskočila je akcija ‘Živio lisinskizam’ Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Najavu nove sezone zapakirala je u neobaveznu marketinšku parodiju socrealističkog stila, nalijepila na plakate herojske likove žene i muškarca, u uzdignute pesnice zatakla im notne znakove, a da stvar slučajno ne bi prosklizala predaleko u neželjenom ideološkom smjeru dizajneri su na ilustracijama revolucionarnu crvenu boju pomirili s crnom, ovdje kudikamo popularnijom. ‘Mi ‘lisinskisti’ stvaramo zajedništvo i prevladavamo podjele’, tumačio je ideju u pozadini crveno-crnog sklada ravnatelj Dražen Siriščević, ‘’lisinskisti’ nisu ni lijevo desno jer su, kao i grad Zagreb, otvoreni za sve ljude dobre volje.’ Dobrovoljac Domovinskog rata Božidar Alić odmah se prepoznao u opisu dobrodošlih gostiju: zato ćemo od sredine oktobra u Maloj dvorani Lisinskog moći pogledati njegovu novu monodramu ‘Bez lustracije nema Croatie’, koju ugledni scenski umjetnik u intervjuu nekom od neprebrojivih i teško čitljivih ustašoidnih paraportala znatiželjnoj kazališnoj publici predstavlja kao ‘moje žestoko političko promišljanje ovog pogubnog vremena po moj hrvatski narod’. Alić do kraja intervjua baulja kroz prijeteće odrede jugofašista, obračunava se s komunističkim lobijem u Saboru i četničkim lobijem u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, naizmjenično tuče po Miloradu Pupovcu i katoličkom izdajniku papi Franji, junački brani NDH skupa s radnim logorom Jasenovac od povjesničarskih kleveta, pa na kraju, iscrpljen, stiže tek doviknuti čitateljima ‘najljepši starinski pozdrav’: ‘Za dom – spremni!’ Onemoćalog redikulturnjaka ostavljamo da predahne uoči zagrebačke premijere: ovdje nas više zanima lakoća kojom je Lisinski propao kroz vlastitu dugogodišnju komercijalizaciju da bi spao na Alićevu ‘Croatiu’, prešavši brzo put od reklamnog lisinskizma do promocije fašizma. Pouka? U siriščevićevskom ‘prevladavanju podjela’ – koje diktiraju komercijalna kulturna politika i prikladna anything goes poetika – od socijalizma nam je danas ostala samo loša marketinška šala, dok desnica nudi neiscrpne resurse budalića i sličnih budala.

Promjena uličnog opisa

Valjda je zato skupina feminističkih aktivistica ovih dana, neposredno uoči festivala Zgodne žene spašavaju stvar, odlučila nakratko promijeniti ulični opis Splita: na frekventnim lokacijama postavile su prijedloge za alternativne nazive ulica, od ‘Ulice radnika i radnica Jugoplastike’, ‘Radnica Uzora’ i ‘Nastje Rojc’ pa do ‘Lepe Smoje’, ‘Zdravke Krstulović’, ‘Ivane Brlić Mažuranić’… ‘Imena žena koja su osvanula na ulicama Splita imena su koja bismo trebali i trebale znati i pamtiti’, poručile su, a koji dan kasnije aktivisti iz grupe Antifa Šibenik službeni natpis ‘Ulica Mile Budaka’ u selu Drage zalijevaju crvenom bojom, podsjećajući po čemu bismo trebali znati i pamtiti ustaške izdajnike. Još uvijek nije poznato je li Velimir Bujanec – predstavnik desnice iz posljednje rečenice prethodnog članka – povisio nagradu od 20.000 kuna koju je bio ponudio za otkrivanje identiteta šibenskih antifašista nakon što su crvenom bojom u Dragama okrvavili ruke spomeniku Miri Barešiću, ubojici jugoslavenskog ambasadora. Ono što je dobro poznato, identitet je uglednika koji su prisustvovali vandalskoj akciji postavljanja spomenika. Dakle znamo, ali ponavljamo: donedavni saborski zastupnik Pero Ćorić, ribar a ne zločinac Ante Gotovina, tehnički ministar branitelja Tomo Medved, pa neizostavni tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović

Tehničke greške

…koji upravo ovih dana privodi kraju zaobilazno-zakonski pokušaj produljenja mandata v.d. ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Siniše Kovačića sa šest na 12 mjeseci. Prema prijedlogu Ministarstva kulture, Vlada bi posebnom uredbom trebala intervenirati u Zakon o HRT-u samo zato da Kovačiću omogući još pola godine programskih prekrajanja, legitimacije radikalne desnice, izvanrednih prijenosa crkvenih i državotvornih svečanosti. Posljednjoj v.d. upravi HRT-a – onoj iz 2012., pod ravnanjem Domagoja Novokmeta – šest mjeseci je bilo sasvim dovoljno da udvostruči televizijsku proizvodnju pokretanjem čak dva programa, Trećeg i Četvrtog; aktualnoj, to je premalo samo da destruira zatečeno stanje. Javna rasprava o Hasanbegovićevom prijedlogu završava na dan kada ‘Novosti’ odlaze u tisak i reakcije su za sada očekivano negativne, a u otvorenom pismu tehničkom premijeru Oreškoviću u međuvremenu je i Nadzorni odbor javne radiotelevizije pobrojao niz ustavnih i zakonskih prepreka eventualnom donošenju uredbe. Kada se vrati s ljetovanja, Oreškovića će u pošti dočekati i zajedničko pismo Društva hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatske udruge producenata koji se također žale na ‘neprihvatljivo ponašanje tehničkog ministra kulture’, navodeći nepotrebnu smjenu hrvatske predstavnice u vitalnom fondu Eurimages Sanje Ravlić, neosigurana sredstva za poticaje filmskoj industriji, nedonošenje Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva, neodgovaranje na brojne dopise filmskih radnika… ‘Upravo suprotno od logike tehničkog mandata, ministar izbjegava omogućiti kvalitetno funkcioniranje sustava, ali zato najavljuje druga postupanja za koja se bojimo da će biti poražavajuća.’

Rat protiv pirata

Loše medijske vijesti i iz svijeta, s interneta: nakon što je najpopularniji sajt za besplatno dijeljenje fajlova Kickass Torrents sredinom juna ugašen a njegov vlasnik Artjom Vaulin uhapšen, samoukinuo se i Torrentz.eu, najveći pretraživač torrent servisa osnovan još 2003. godine. Iako usluga pretraživanja formalno ne krši zakone i mada su vlasnici Torrentza otišli oflajn bez dodatnih objašnjenja, njihov se potez uglavnom povezuje sa sve snažnijom globalnom ofanzivom moćnih korporacijskih lobista i represivnog policijskog aparata na internetske pirate. Glasno se pozivajući na autorska prava i jednoglasno prešućujući koliko je zapravo malen dio zarade autora u odnosu na profit njihovih moćnih izdavača, čuvari pravnog sustava moraju, eto, silom utjerivati naplatu na internetu: što drugo da se radi kad mu primarna namjena ionako nije bila komercijalizacija nego slobodna razmjena informacija. Na sreću, piraterija uzvraća udarac: besplatne filmove, knjige, muziku ili serije već možete pronaći na promptno pokrenutom ‘kloniranom’ sajtu Torrentz2.eu. Ukoliko, naravno, do trenutka objave ovoga teksta i on nije nastradao.

Proces

Zgodna je skrivena ironija sudbine rukopisa Franza Kafke. Dio materijala koje je 1924. oporukom ostavio Maxu Brodu uz eksplicitnu uputu prijatelju da ih uništi, naime, Brod je opet oporukom ostavio svojoj tajnici Esther Hoffe uz podjednako eksplicitnu uputu da ih preda ‘Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, gradskoj knjižnici u Tel Avivu ili nekoj drugoj organizaciji u Izraelu ili inozemstvu’. Brod nije ispunio Kafkinu želju, nije ni Hoffe njegovu: dokumente je zadržala, manji dio prodala – poput rukopisa ‘Procesa’ za koji je od jednog njemačkog muzeja dobila oko milijun eura – a ostale predala dvjema kćerima. Sačuvani od propasti iznevjerivanjem jedne posljednje želje, manuskripti su tako skoro pola stoljeća ostali skriveni od javnosti iznevjerivanjem druge. Ali pravosuđe nema smisla za humor ni za ironiju: izraelski Vrhovni sud odbacio je prošlog tjedna sve žalbe jedine danas žive nasljednice Esther Hoffe, njezine kćeri Eve, naloživši joj da na kraju devetogodišnjeg pravnog spora nekoliko kutija s materijalima napokon preda Nacionalnoj biblioteci Izraela koja je obećala uskoro ih digitalizirati i objaviti na internetu. Ako je fina simetrija priče o dva izigrana testamenta grubom sudskom odlukom pokvarena, preostaje nam barem uzbudljivo iščekivanje objave rukopisa: među tajnim bilješkama, crtežima i pismima navodno je i nekoliko ranije neobjavljenih književnih tekstova.

1/1