Postoji li taj beznadni Kafkin junak, Jozef K., simbol svih nevinih žrtava koje su pale po hodnicima bezimene birokracije i danas? Kako da ne, samo su sredstva kojima ti ljudi u golubinje sivim odijelima guše sve te nesretnike sada postala suptilnija i tehnički savršenija. Živimo u vrijeme digitalne civilizacije i mogućnosti smrtonosnih manipulacija i bešumne smrti postale su neograničene. To je otprilike i okvir i okidač za autorsku predstavu "Proces Kafka" u režiji sve renomiranijeg mladog redatelja Ivana Penovića, koja se odskora izvodi u zagrebačkom Teatru &TD. Taj tihi i do bola pristojni Jozef K. naš je susjed, koji nikome ništa nažao nije učinio. A onda počinje klasičan zaplet, ali na današnji način: po Jozefa K. dolaze dva tipa odjevena kao iz modnih žurnala i kažu mu da je uhapšen, ali da naravno nema razloga za uzrujavanje. On nije optužen, niti će biti, ali da li će ikada više biti slobodan to je sasvim drugo pitanje. Svi koji su čitali Kafkin "Proces" znaju otprilike kako izgleda nastavak te torture, ali dionice koje prolazi Jozef. K. i naročito način toga procesa predstavlja priču našeg vremena. Ono što je zanimalo redatelja Penovića piše u najavi ove predstave: "Glavna opresivna strategija današnje birokracije jest dokazati nam da smo samo broj, da naš slučaj nije prvi takvog tipa, da je sve samo standardna procedura i da se nemamo čega bojati i da se nemamo zašto buniti. Sami smo si krivi, jer pravila su dostupna svima…" Ta fina paukova mreža današnjeg sistema u kojem sasvim komforno prebiva mirni građanin, da bi ga na kraju taj sistem zadavio "Poput psa!" (tako glasi posljednja rečenica Kafkinog romana), stvara atmosferu opasne suvremenosti koju naslućujemo dok gledamo ovu predstavu.
U mnogim kazališnim verzijama Kafkina "Procesa" ti činovnici koji će Jozefu K. doći glave djeluju odbojno i bezlično: u izvedbi Ivana Penovića sve je to okrenuto naglavce. Ono što definitivno preporučuje ovu izvedbu jest stanovita estetika smeća kojom je predstavljen taj problem pojedinca u raljama novoga doba. S obzirom na to da živimo u vremenu "kulturnih predmeta, ideja, stvari i ljudi loše kvalitete", kako teorija opisuje takvu atmosferu, onda je glavni problem današnjeg Jozefa K. što mu mešetari svih fela; slatkorječive marketinške agencije, probisvijeti koji mu na svakom koraku žele uvaliti rog za svijeću, kriminalci u finim odijelima ili državni činovnici koji prate svaki njegov korak – bez suvišnih zašto žele uništiti život. Sve to znamo zbog astronomskih kazni za račune koje slučajno nismo platili, zloslutnih poruka koje stižu na našu adresu ili pljenidbi stana zato što smo bili prinuđeni staviti potpis na dokumente kojima ne znamo ni razlog ni smisao. Redatelj Penović je od čitave te bulumente bizarnih događaja, ubitačne papirologije i demonskog izmotavanja ljudi s komadićem vlasti, stvorio urnebesni ringišpil ružnog svijeta u kojem Jozef K. nema apsolutno nikakve šanse. Hrabrost ove predstave jest u tome što ona u izvedbi ne pretendira na dramatičnost događaja već namjerno djeluje nacereno poput uličnog klauna, ali ni na trenutak ne prelazi u zabavljački teatar. Serije idiotskih dijaloga i besmislenih situacija, pri čemu ni naš balkanski prostakluk nije izostavljen, upravo žele ocrtati tu kulturu smeća i društvo zlih namjera u kojima živimo. Glumački ansambl: Matija Čigir, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Lana Barić, Pavle Vrkljan, Domagoj Janković i Ivan Penović, odlično se snalazi u prikazu grotesknih ljudi i događaja dovedenih do ruba, kreirajući zajedno s redateljem jednu novu poetiku ružnog stripa, da bi se uvjerljivo pokazala odvratnost vremena u kojem smo trajno zaglavljeni.
